Decentralizacija i regionalizacija sigurno nisu čarobni štapići koji bi Hrvatsku preko noći lišili problema, pretvarajući je u razvojno čudo i uzor drugima. Ali, da se tu krije potencijal koji se već dva i pol desetljeća odbija prepoznati, nejasno je samo onima koji se nisu pomakli od povijesno retrogradnih ideala jedne države, jedne nacije, i jednog centra. Naravno, priželjkuju i jednog vođu ali ga samo najbudalastiji iz tog nemalog društva i javno prizivaju. Oni pametniji pak svoje će ognjištarske i čvrstorukaške vrijednosti, u koje spada i državni centralizam, izražavati nešto suptilnije umatajući ih u tobožnji konzervativizam i kult prvenstva središnje vlasti nad svime što živi i postoji u zemlji. I podrškom sebi sličnima da se slučajno ne bi ugasila luč koja obasjava povratak u prošlost.
Pa će tako Željka Markić, procjenjujući da se nalaze na istim valnim dužinama, jučer javno podržati ražalovanog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, istog onog ministra koji je nedavno jasno pokazao što znači brutalni centralizam i kome on služi. Hasanbegovićevo odbijanje potvrđivanja Marina Blaževića kao intendanta HNK Ivana pl. Zajca nije samo pravno sporno, zbog posezanja ministra pale vlade za ovlastima koje ne bi smio imati u ovom trenutku. Ovdje uopće nije važno ni kakvu estetiku zastupa Blažević, kako je kani ugraditi u kazališna događanja, s kim namjerava surađivati i koliko će to koštati. Nije da se o tome ne može raspravljati, ali ovdje to nije bitno jer je, pretpostavljamo, o tome bilo govora unutar stručnih i drugih tijela (svatko iz svoje perspektive) prije njegova izbora. Kada je izborna procedura gotova, stvar je jasna. Nije čak presudno ni to što država za riječko kazalište izdvaja premalo novca da bi si dobila pravo utjecati na izbor njegova čelnika. Možemo zamisliti situacije u kojima i mala donacija može biti temelj za kontrolu “vlasničkih prava”, iako bi svatko pametan prezao od takvog zadiranja u odluku većine.
Najspornije je upravo to što zakonski uopće postoji odredba prema kojoj ministar može ili ne mora potvrditi čelnika neke “provincijske” institucije, pa makar joj tepali da je od nacionalnog značaja, i što se Hasanbegović usudio to pravo iskoristiti da ponižava jednog čovjeka (Marina Blaževića) i instituciju na čije je čelo izabran, te prkosi građanima jednog grada, čije je predstavničko podržalo intendanta, i regije u kojoj se taj grad nalazi. Kako je nemoguće stalno ažurirati pravne akte, ili se pojedine odredbe u zakonima zbog tradicije drže na papiru dok ne istrunu same od sebe, u mnogim europskim država i dalje su formalno na snazi različiti anakronizmi, ali ih se ne koristi niti poseže za njima da bi se nekome politički napakostilo. Primjerice u Nizozemskoj kraljica ili njen opunomoćenik povrđuje i čelnike provincija i provincijske proračune. No, nitko ne pamti kada je to pravo iskorišteno. Barem ne u 20. i 21. stoljeću.
Usuditi se dakle s državnog vrha dovesti u pitanje samoupravna prava lokalne zajednice da postavlja čelnike institucija koje financira i za čiji rad odgovara, i pritom suvišno lamentirati o programu i financijama da bi se prikrila priroda opstrukcije s vrha te tvrditi da će ako treba sve to ponoviti dok lokalna samouprava ne pristane na ministrove uvjete, akt je državnog centralizma bez presedana. Dokaz poremećenih političkih odnosa i vrijednosti koji koče ne samo kulturni i uopće društveni već i gospodarski razvoj zemlje i svakog njenog pojedinog dijela.
Decentralizaciji i regionalizaciji u Hrvatskoj jednostavno nema alternative. Uz sve porezne i gospodarske mjere, infrastrukturne i druge zahvate, to je svakako mogući motor razvoja kao što je to jezgrovito s par primjera nekidan ukazao istarski župan Valter Flego. Da ne zvuči banalno, kuća se gradi od temelja a ne od krova, pa je i raspolaganje resursima na lokalnoj razini kako bi se poticao razvoj jedini zalog gospodarske i socijalne snage države. Tamo gdje kao u Hrvatskoj središnja država raspolaže s oko 90 posto prihoda, a od ostatka polovica pripada glavnom gradu, sve je naopako. Čak i ako od onih 90 posto jedan dio završi u raznim dijelovima zemlje, ne smije se zaboraviti da se i o tome odlučivalo u centru, njegovim institucijama i ministarstvima, a ne tamo gdje je u svakom pojedinom slučaju trebalo.
Nije da se u ovoj kampanji ne pojavljuje pitanje decentralizacije i regionalizacije. Koalicija IDS-a, PGS-a i Liste za Rijeku po definiciji regionalistička promiče ih dnevno, o decentralizaciji i regionalizaciji izjašnjavaju se i druge stranke i koalicije stvarajući privid odlučnosti da se taj problem konačno riješi. Ali je prema onome što se može čuti i vidjeti dojam da bi se poslije izbora sva ta priča mogla razvodniti. Prije svega zbog različitih pogleda na regionalizaciju, jedni bi naime ostavili postojeći broj županija (prije svih HDZ, a nije ni SDP daleko) a drugi bi formirali od četiri do osam regija, kako tko. A još više zbog rašomona oko decentralizacije, gdje se potreba funkcionalne i fiskalne decentralizacije, koju u zadnje vrijeme najviše promiču predsjednica države i HDZ, tumači na barem nekoliko različitih načina i s različitim pogledima na broj i status jedinica lokalne i regionalne samouprave.
U čemu je temeljni problem možda najbolje oslikava nedavno u kampanji promovirani model decentralizacije i regionalizacije stranke Pametno. Nema sumnje da su se u toj stranci okupili pametni ljudi, koji izgleda toliko iritiraju Hasanbegovićevog fana Željku Markić da je javno pozvala birače da im ne daju glas, i da su ti pametni ljudi uz pomoć sa strane u stanju osmisliti suvisle programske ideje i inicijative. Ali…Bez dubinske analize, društvene i financijske konstrukcije, vremenskog slijeda, suvislo uobličenog prijedloga i javne rasprave, izlaziti s prijedlogom pet regija i 123 urbana centra unaprijed je osuđeno na propast. Zašto primjerice pet regija a ne šest ili sedam? Ako Istrijani žele regiju i mogu se nositi s tim (i za europske fondove surađivati s drugima ako im u aplikaciji bude “nedostajalo” stanovnika), tko im to smije uskratiti? Što je sa Zadrom, što s Međimurjem? Dosad se pokazalo da je propao svaki onaj teritorijalni preustroj koji je krenuo od isključivog crtanja granica (drugi je problem opstrukcija vodećih stranaka), a ne od spuštanja ovlasti na niže razine vlasti što bi zapravo decentralizacija trebala biti.
Slično je i s preustrojenim gradovima i općinama ili kako ih Pametno zove urbanim centrima. Nije prvenstveni problem u velikom broju općina (i gradova). Hrvatska je tu u europskom prosjeku. Problem je opet ne toliko u broju općina koliko u njihovim ovlastima koje onda generiraju i sve ostalo. Sada je najednom upitno 1000 političkih čelnika i njihovih zamjenika u lokalnim jedinicama te par tisuća tamo zaposlenih. Nitko nam ne brani tako postaviti model da jednice lokalne samouprave surađuju (kao u Njemačkoj) pa će imati i manje troška, da one veće kao što su gradovi imaju i veće ovlasti, a da primjerice one manje općine i nemaju plaćenih dužnosnika (kao u Italiji), a da istovremeno općinu zadržimo kao temeljnu jedinicu političke socijalizacije.
Ključ je dakle u daljnjoj i beskompromisnoj decentralizaciji (koja je preduvjet i regionalizacije), na čijim temeljima možemo onda praviti teritorijalni preustroj, crtati nove unutrašnje granice. Kako onda stati na kraj ne samo hasanbegovićima i markićkima, nego prije svega onim umivenim, javno prisutnim i skrivenim centralistima koji ne žele seljenje ovlasti i novca na niže razine vlasti da ne bi morali dati moć iz svojih ruku. Politički konsenzus svih onih koji uviđaju razinu problema, te konačni referendumski glas građana koji bi prihvatili dogovoreno bilo bi logično rješenje, koje se može ojačati upravo izlaskom na izbore i glasanjem za opcije koje vode u tom pravcu.(ilustracija naslovnice: mojarijeka.hr)
