Malo tko je još one davne 1997. godine kada su udareni temelji deindustrijalizacije Rijeke i riječkog prstena mogao predvidjeti ovakav scenario. Deindustrijalizacija se prije svega odigrala u glavama nekih ljudi prije nego je poprimila jasne akcijske okvire. Krive ideje na krivom mjestu i s krivim ljudima u glavnim ulogama mogu jednom gradu, regiji i državi napraviti štetu koja se u večini slučajeva više ne može popraviti.
Nečija pogrešna vizija iz ovog grada je izvukla njegovo dugogodišnje bogatstvo. Materijalno, ali i ono što je još gore, intelektualno. Deseci tisuća onih koji su živjeli na blagodatima riječke industrije svoje vještine i svoje znanja stavili su u službu razvoja neke druge zemlje. Riječko bogastvo koje je stvarano stoljećima palo je bez ispaljenog metka. Oni na čijim vještinama i znanjima ispisane najljepše stranice riječke povijesti posramljeni , zapostavljeni i izdani polagano su pod okriljem noći napuštali svoj grad. Grad u kojem više nisu bili poželjni i grad u kojem je luksuz trgovačkih centara trebao zamijeniti njihove plave tute.
Simbolično ta deindustrijalizacija započela je ulaskom Grada Rijeke u partnerske odnose s bivšom Transadriom u realizaciji World Trade Centra. Te davne 1997 godine i 7.000 DEM koliko je trebao stajati metar kvadratni WTC-a bili su prekretnica za ovo na što smo sada došli. U nečijim glavama počeli su se okretati “orlići” I to jako puno “orlića”. U prvi plan su gurnuti ljude koji osim trošenja novaca nisu nikad bili na pozicijama stvaranja dodatne vrijednosti. Onaj tko stvara dodatne vrijednosti zna koliko je teško od 1 kune napraviti 2. Posebno danas kada protiv sebe imaš nauljene mašine koje melju sve ispred sebe. Da bi bio u poziciji zaraditi 1 kunu moraš stvoriti uvjete za to. Realna industrija i javni sektor te institucije moraju biti sinhronizirani. Moraju disati kao jedno tijelo.
Stručne škole i fakulteti zbog urušavanja industrije ali i zbog društvenog neulaganja u nastavne resurse ostali su u raskoraku sa realnošću. Školuju kadrove na zastarjeloj opremi i doktrini .Ta su jadna djeca na ovom globaliziranom tržištu radne snage već u samom početku u debelom zaostatku.
Svih ovih 20 godina, s prosječno 2 milijarde HRK proračuna svih jedinica lokalne samouprave i županije, još uvijek mislimo da nam je zimovalište na Platku najveći prioritet. Tih 39 Jedinica lokalne samouprave PGŽ zajedno sa županijom dišu kao jedno tijelo ali ne s realnom privredom. To je klasična priča o muškarcima s marsa i ženama s Venere.
Hipotetički rečeno, da nam danas dođe bilo koji investitor iz segmenta industrija dodatnih vrijednosti, u Rijeci i okolici ne bi se moglo naći 100 kvalificiranih djelatnika koji bi mogli raditi u toj tvornici. Tih ljudi u Rijeci i okolici više nema. Njih se treba ponovo stvarati, a za to treba najmanje 5 godina suza, krvi i znoja te puno novaca. Onog novca koji završva u Platku i sličnim projektima.
I sada se vratimo na riječkih 694,8 milijuna ostvarenih prihoda u 2013 godini. Kratkoročni i srednjoročni pokazatelji su negativni. Budućnost nam nije blistava. Da bi se zaustavio ovaj pad prvo treba promjeniti mentalni sklop kao i one davne 1997 kada su kola krenula nizbrdo.(Riječki Privredni barometar: Boris Bradarić)
