Home Kolumne Riječka sramota

Riječka sramota

683
0

Četvero mladih ljudi je bilo premlaćeno u noći sa petka 1.06. na subotu 2.06.2012 godine na riječkom autobusnom kolodvoru „Žabica“ oko 5 sati ujutro od strane sedamnaestak pripadnika riječkih „navijača“. Zbog čega?? Zbog refrena jedne dalmatinske pjesme neki od naših sugrađana osjetli su da moraju reagirati. Podsjetimo, to su jedni od onih istih sugrađana koji svakodnevno putem medija i šaranja po zidovima optužuju policiju da ih ometa u njihovom stilu života koji uključuje razbijanje glava, kamenovanje autobusa, uništavanje imovine, ugrožavanje života itd. (poznata nam je krilatica A.C.A.B.). Svake 2 godine ti isti ljudi obole od kolektivne amnezije i postanu braća obučeni u kockice i svi ti zagrepčani, riječani, dalmatinci i slavonci se grle, slave i plaču skupa. Dakako, čim nacionalna sportska euforija splasne, u modu se vraćaju lokalna netrepeljivost i gore navedeni sportovi ugrožavanja i uništavanja tuđih života i imovine.

No, koliko god to ružno i nakaradno zvučalo i dalje je prva reakcija u našim glavama logičko opravdavanje takvog jednog čina. Bože moj, pa mi smo u Rijeci, a oni su iz Dalmacije pa to objašnjava neke stvari. Nažalost njih 4 je pjevalo te večeri krivi refren, u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Evo i ja ću priznati da me ne bi to toliko čudilo niti ponukalo da krenem pisati ovaj tekst da cijeli događaj nije popratilo još nešto ružnije od samog čina skupine „naših“ momaka. Čak nije toliko začuđujuće niti što je jedna od četvero prebijenih osoba jedna cura koja je završila na rebru kbc-a sa slomljenim nosom i masnicama po cijelom tijelu. Muški dio ekipe je, naravno, gore prošao, al to su ipak dečki pa nije toliko strašno (još jedan dio našeg mentaliteta). Ono što je najgore i što je uvjetovalo ovakav naslov teksta je činjenica da je u tom trenutku na Žabici stajalo, gledalo i šutilo četrdesetak osoba. Niti jedna od njih se nije udostoijila uskočiti u pomoć unesrećenima. Niti jedna od njih nije se čak udostojila ni reći nešto, a još sramotnije je što niti jedna od tih osoba nije ni nazvala niti policiju niti hitnu pomoć. Svi su samo stajali tamo. I gledali… I šutili… Žaleći sebe i svoju prokletu sudbinu što im je život tako bezobrazno poremetio jednu od onih riječkih proljetnih noći bez kiše. „A tako smo htjeli izaći van i zabaviti se bez ružnih prizora krvi po asfaltu i joj ne poprskalo me po haljini/hlačama, fuuuuj!“ Baš nemaju sreće. Stvarno mi je žao tih 40 ljudi na stanici te noći. Nisu trebali to vidjeti. Neki od njih su doma morali i za tabletama za smirenje posegnuti kako bi mogli usnuti snom pravednika i na taj način utišati svoju savjest smetnući s uma poznatu izreku od Edmunda Burkea: „Sve što je potrebno da zlo pobijedi je da dobri ljudi ne učine ništa.“
To je naš grad! Naš mentalitet. Naša hrabrost! Nije toliko vremena prošlo od Simketa i Abramova, ako se još njih sjećate naravno. Zavapili bi i uzviknuli: „Pa dobro zar netko mora umrijeti da se nešto promijeni?!“ Nda… Umrli su. I opet ništa. Evo nas opet na početku. 20 ljudi harači gradom i mlati dok se glave oko njih okreću. Tko jači taj tlači jel?? U 21 stoljeću još jednom zaključujemo da je čovjek gori od ijednog poznatog nam bića i vraćamo se sa tim zaključkom do onog trena kada smo evoluirali po razvoju od humanijih životinja. One u mnogočemu imaju više ljudskosti od nas ljudi počevši od toga da neće napasti nikoga samo zato što se glasa na drugačiji način. Mora postojati nekakv uzrok, neki slijed događaja koji je doveo do ovakvog moralnog potonuća da okrećemo glavu od ovakvih incidenata, ili još gore – opravdavamo ih. Naše mizerne duše muče svakodnevne brige kako i na koji način kupiti novi iPhone! Kakva kriza, kakva glad?? Glad je za siromašne. Mi dižemo kredite, mi nismo siromašni! Mi vozimo najnovija kola i živimo u jedinoj zemlji na svijetu gdje se za ovako malo truda uloženog u razvoj naše okoline i nas samih živi tako dobro. Mi, djeca i učenici životne škole koja nas je naučila da je kulminacija tjedna nedjelja, uvečer – red carpet uživo! Mi koji se dižemo svaki dan uvjereni da smo produžetak Božje ruke kao narod. E al to uvjerenje je malo poljuljano kad shvatimo da je nakon stišavanja sukoba jedina osoba, od tih 40, koja je priskočila u pomoć upravo mrski nam Slovenac. Najjači smo, najbolji, najpošteniji! Vodi nas sve jedna velika životna misao: „Ako susjedova krava daje više mlijeka od tvoje, onda čekaj da padne noć, uvuci se susjedu u štalu, zakolji mu kravu, a sutra se velikodušno ponudi za pomoć pa je plačući zajedno pokopajte.“

Koliko vremena treba proći da shvatimo da život ne čine stvari već mi ljudi i da na kraju uvijek ostajemo zajedno sami prepušteni jedni drugima? Al bez daljnjih svećenićkih floskula. Ide na kraju savjet dana. Dragi moji sugrađani i sugrađanke, ugledajte se na svoje kućne ljubimce.(filip jakovac)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here