Rijeka i dalje teče

Na granici nekadašnjih država, uz obale rijeke čije ime nosi naš grad, stvarala se povijest. Kult jednog mjesta koji nas prati već desecima godina. Mjesta u kojem se stvarala povijest i odrastale generacije. Žila kucavica povijesti našeg grada…

A danas…Tuga.. Neuzvraćena ljubav…Napušteno dijete…
Jedino mjesto koje je moglo ujediniti rokere i šminkere. Ljude sa obje strane Rječine. U Contu nisu postojali Riječani, Fiumani, Sušačani, rokeri ili šminkeri. Samo jedna duša u jednom gradu. Jedno mjesto za sve. Jedan kutak u kojem smo svi bili jednostavno Riječani.

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Emotivnost stihova Dobriše Cesarića dočarava nam osjećaj svakog Riječana koji je proveo barem jedan trenutak, u ovom kultnom mjestu. Jedno biće kao jedna kap. Mnoštvo kapi kao jedan slap. Jedan slap kao Rijeka. Cont nije bio obična kavana. Bio je srce grada. Dnevna soba mnogim generacijama. Mjesto za prve sastanke danas uspješnim ljudima. Idealno mjesto za izlaske naših roditelja, baka i djedova. Mnogi su u Cont ušli mali, a izašli veliki.

I zašto, ponavljam ZAŠTO netko želi uništiti vlastitu povijest. Postavljam pitanje kao jedan mali čovjek. Čovjek koji je jednom dignuo glas. Koji je rekao NE. I govorim to opet. Zar je zaista novac nadjačao duhovnu vrijednost i u srcima ljudi koji se kunu u svoj grad. Zar je zaista nekome stalo uništiti samoga sebe, jer bez povijesti nema niti ljudi. Prodati srce grada jednom biću, jer teško je nazvati čovjekom nekoga tko se prema ljudima odnosi kao stoci. Jednom biću koje mrzi naš grad, naše ljude i naše vrijednosti. Nekome tko je zbog novca uništio živote mnogim našim sugrađanima.

Da li je nekome u izvršnoj vlasti našega grada stalo do samih Riječana? Vjerojatno nije. I ne razlikuju se puno od jednog kapitalističkog stvora koji vidi samo materijalne vrijednosti. Koji je spreman iza sebe ostaviti samo pustoš. Koji gleda samo sebe i ne preza ni pred čim. Kako nazvati ljude koji svojim blagoslovom daju šansu određenim bićima da našem gradu uzmu dušu? Jednakima! Tko pruži ruku lopovu, nije ništa manje lopov.

Srećom, došao je dan, kada je jedan mali čovjek ili bolje reći puno malih ljudi dignulo glas. U Contu više ne stoluju bića koja su ga izjedala. Cont je prazan. Zabijen je jedan od posljednjih čavala u lijes jednog kultnog mjesta. Urezan još jedan ožiljak u srce našeg grada. Ali ima još mjesta i ima još nade.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Stihovima Dobriše Cesarića neka završi ovaj mali apel. Vapaj malih ljudi. Običnih Riječana koji vole svoj grad. Vratite nam Cont! I neka se nikada ne ponovi. Vratimo Cont Riječanima i Riječane u Cont.
I neka nam Rijeka i dalje teče…(tomislav dodlek)