Rijeka-Osijek: Deset godina poslije

Bio sam 10-godišnji dječak. Na povratku sa školskog izleta iz Genove nekolicina nas je cijelo vrijeme nestrpljivo pitala našeg profesora tjelesnog o rezultatu utakmice, na što smo konačno dobili dugo očekivani odgovor: “Rijeka nije pobijedila, Dinamo je prvak!”. Sjećam se reakcije nekolicine nas, običnih školaraca, koji smo možda po prvi puta u životu shvatili šta znači nepravda ili uništen san. Tamo u nekom dalekom Zagrebu jedan, nama strani, predsjednik nije htio dati tu radost da nakon toliko godina doživimo tu sreću da proslavimo pobjedu uz naš klub. Taj dan nije bio bitan sport, pravda ili želja naroda već politika jednog bolesnog sistema. Moja prva reakcija na ishod utakmice je bila : “To je to, ma najbolje se isplati biti dinamovac ili hajdukovac; iako nisu najbolji, onda su barem u mogućnosti da  kradu drugima prvenstva pa su u svakom slučaju uvijek prvi”. Dinamovac ili hajdukovac, naravno, nisam postao. Uvijek sam preferirao principe i ideale, ali i dalje nisam doživio dan kada je ispravljena nepravda.

Mnogo se pričalo o tom danu, o tome koji su se igrači “prodali”, o tome da je utakmica bila ispravna, ali da igrači nisu bili sposobni pobijediti itd… Po mom mišljenju, možda taj dan nije toliko važan koliko cijelo prvenstvo u kojem se u više utakmica pomagalo “najkatoličkijem klubu u Hrvata” kako bi se zadovoljila nečija želja. Koliko je cijela država bila složna u tome da Rijeka zaslužuje prvenstvo govori i činjenica da je pun Poljud na kraju utakmice Hajduk-Rijeka skandirao: “Rijeka! Rijeka!” te da je u konačnici prvenstvo “Croatie” proslavio mali broj ljudi, većinom poslušnici ili plaćenici. Dakle, 26. svibnja 1999. godine nije bio dan neuspjeha Rijeke, već dan kada je najviše došao do izražaja mentalitet vladajuće kaste onog vremena, dan kada je mišljenje jednog pojedinca bilo važnije od mišljenja tisuće njih.

Ipak život teče dalje i, kao što Francuzi kažu, “C’est la vie”.Teško da će netko u nekoj dalekoj budućnosti dati zadovoljštinu nama sudionicima tog vremena koji smo vjerovali u to da Rijeka može biti prva, a ne “vječito treća”… Djelomice nam je sudbina “vratila dug” prvim kupom od osamostaljenja Hrvatske, čime smo ispravili jednu drugu nepravdu, onu iz 1994. godine kada je Rijeka (po tko zna koji
put) pokradena u finalu kupa. Čekamo “drugu ratu” otplate tog duga, odnosno dan kada će naša Rijeka biti razlog ponosa svih nas, dan kada će sport, sportski duh i duša jednoga grada pobijediti nad politikom i nečijim apetitima.

Takva je naša Rijeka, klub koji je možda za neke “luzerski”, ali bez obzira na to, stasaju nove generacije klinaca koji prate naš klub, koji bi vam u 3 sati ujutro znali imenovati prvu jedanaestorku Rijeke, tko je dao gol Real Madridu itd. Na kraju krajeva Rijeka je jedan od rijetkih klubova na svijetu koji povećava svoj broj navijača i simpatizera na vlastitim neuspjesima, a ne na uspjesima!
Možda baš zato po jednom od posljednjih istraživanja velika većina (preko 90%) riječkih klinaca navija za Rijeku, bez obzira na sve nepogode. Tko zna, možda njima neće biti pokvareno djetinstvo zbog politike, već će s ponosom gdje god išli isticati: “Ja sam iz Rijeke, grada ovogodišnjeg prvaka Hrvatske!”