Nažalost, roditelji sve češće postaju animatori, a to nije njihov posao, kaže Ranko Rajović u videu objavljenom na stranici NTC sistem učenja.
– Dijete treba imati svoje slobodno vrijeme. Ono što roditelj može napraviti, je da ga zaigra. Možda dijete ima neke igračke, pa bi ga onda neka odrasla osoba mogla usmjeriti i pokazati mu neka pravila, a kad se ono zaigra, tu roditelji više nisu potrebni. – tvrdi Rajović.
Dijete koje ima problem dosade je dijete koje razmišlja. Ono će, objašnjava Ranko Rajović, pronaći nove i drugačije načine da koristi igračke, zamišljat će čak i one igračke koje nema, a neki će izmisliti i prijatelja.
I tu, kaže on, dolazimo do druge važne stvari pored samostalne igre djeteta, a to je igra s vršnjacima.
– Kad pustite dijete među vršnjake, tu animacija nije potrebna. Djeca se sama igraju, osmišljavaju pravila, razvijaju sposobnost za timski rad. I ne moraju to biti baš vršnjaci, mogu biti i malo mlađa ili malo starija djeca. Tako stariji uče kako brinuti o mlađima, a mlađi se mogu osjećati zaštićeno. – rekao je Rajović i dodao da su to dvije greške koje roditelji često prave: previše animiraju dijete i ne puštaju ga dovoljno među vršnjake.
Što je problem ove generacije?
Ranko Rajović kaže da novije generacije djece, rođene otprilike od 2005. godine, više vremena provode zatvoreni u kući nego u parku i da je to puno veći problem nego što se nama čini.
– Imamo generaciju djece koja odrasta u zatvorenom prostoru, uz laptop, telefon, video-igrice, 20 dječjih kanala. I to je dijete kome nitko ne treba, za igru su mu dovoljni ekrani. Tu nema ni socijalizacije ni razvoja. – objašnjava ovaj stručnjak za dječji razvoj.
On kaže da je uloga roditelja danas ozbiljnija i kompleksnija nego nekad jer se lako razvija potreba djeteta da ulazi u virtualni svijet i da stalno pomiče granice.
– Ako smo ga pustili pola sata dnevno, vrlo brzo tražit će sat vremena. Ako je novi dogovor sat vremena, ono će tražiti dva sata. Tu nema granice jer se tijekom tih aktivnosti aktiviraju dopaminski receptori koji i izazivaju taj problem ovisnosti. I baš zato je važno da roditelj izvede dijete iz tog virtualnog svijeta u stvarni. – kaže Rajović i skreće pažnju na to da sad imamo situaciju da su parkovi oko nas prazni.
– Gdje su djeca nestala iz parkova? Za to jedino mogu biti odgovorni roditelji. Oni su ti koji trebaju vratiti dijete u prirodu, u parkove, gdje se može razvijati u igri sa svojim vršnjacima.
Kakva igrališta trebaju djeci
Prirodna. Uzbrdo, nizbrdo, rupe, strmine. Tako se mozak razvija i tako se tisućama godina razvijao, kaže Ranko Rajović i opisuje neobičnu situaciju koja se desila kad ga je, pred desetak godina, pozvao ravnatelj jedne škole, da ga zamoli da dođe i održi seminar roditeljima.
– Što se dogodilo? Pa, škola je organizirala kros za djecu kroz šumu, a roditelji su pokrenuli peticiju da se taj kros zabrani, jer bi se djeca mogla udariti, povrijediti, zapeti. Što ako naiđu na neku neravninu, korijen drveta, prepreku, past će pa će povrijediti, oguliti laktove, koljeno, možda će nešto slomiti. I roditelji su potpisali i predali peticiju. Dva roditelja su čak odvjetnici i u peticiji je pisalo da će, u slučaju da se neko dijete povredi, roditelji tužiti školu. Otišli smo tamo, održali predavanje i roditelji su peticiju povukli. – ispričao je Rajović.
Nekada je bilo nezamislivo da roditelji pišu peticiju da dijete ne trči kroz šumu, a što se to dogodilo u ovih dvadeset godina, ni Ranku Rajoviću nije sasvim jasno.
– Samo kad bi roditelji shvatili da kada dijete trči ili se penje uzbrdno, ide preko prepreka, ono aktivira dinamičku akomodaciju oka. Za to vrijeme ono mora procijeniti blizinu predmeta i kada da je preskoči, mora fiksirati glavu u pravcu kojim se kreće, održava ravnotežu. I tako se mozak razvija – u pokretu. – objašnjava Rajović.
Dijete koje se ne kreće – ne razvija se, nema povezane regije mozga
Poplava razvojnih smetnji, ne samo kod nas nego i u Evropi, posljedica je, vjeruje ovaj stručnjak za dječji razvoj, nedovoljno povezanih regija u mozgu.
– Disleksija, disgrafija, diskalkulija, prava poplava razvojnih smetnji, zato što regije nisu dovoljno povezane. One se povezuju isključivo kretanjem i to ne samo običnim hodom, već kompleksnim vrstama kretanja. Zato je važno dijete vikendom voditi na selo, u šumu, u prirodu. – zaključuje Ranko Rajović. (zelenaucionica)
