Bosanskohercegovački portal Klix.ba objavio je tekst o tome zašto Sarajevo navija za Hrvatsku. “Jer život nije samo politika”, zaključili su odmah u naslovu.
“Nogometna reprezentacija Hrvatske je najveća nogometna sila od svih država bivše Jugoslavije. To jednostavno pokazuju rezultati i kontinuitet koji imaju. Zašto je to tako neka analiziraju sportski stručnjaci, a u ovom trenutku je vrijedno dotaknuti se percepcije takvog stanja i pokušati odgovoriti zašto se i u BiH srčano navija za susjede”, započeo je autor Semir Hambo.
“Rat u BiH je završio prije 27 godina. Rat u kojem su statistički najviše stradali Bošnjaci, a BiH kao država je infrastrukturno uništena. Na BiH je izvršena agresija, a za zločine su u Hagu osuđeni i politički i vojni dužnosnici Srbije, ali i Hrvatske. To su fakti.
Fakti su i da se aktualna politička vodstva naših susjeda i dalje miješaju u unutrašnje političke procese BiH. I to je jedan generalni okvir kroz koji mnogi u BiH gledaju na sve iz susjedstva, pa i sport. Mnogi će reći i da je sport ozračje politike pa će zaplivati u često nepravednu generalizaciju i svaki nepolitički i pozitivan iskorak analizirati kroz prizmu ratnih 1990-ih.
Pa kada Hrvatska prođe u polufinale najvećeg nogometnog događaja na svijetu, hitro će vas podsjećati na rušenje Starog mosta u Mostaru ili neke druge zločine”, dodao je.
“Svatko tko drži do mentalne higijene svjestan je da neće i ne treba zaboraviti ni na jednu žrtvu, ni na jedan srušeni most, ni na jedan logor. Međutim, zašto bi sportsko navijanje i radovanje uspjehu svog komšije automatski trebalo značiti da ta osoba žmiri pred faktima prošlosti. Zašto sportsku podršku susjedima ne bismo mogli promatrati kao tračak civilizacijske nade, iskoraka ka svijetlim točkama sadašnjosti i nadi za neku bolju i zdraviju budućnost”, piše dalje.
“U Sarajevu je sinoć napravljen taj iskorak. Taj grad se izdigao iznad močvarnog i zatrovanog narativa kako sve treba popljuvati, a posebno uspjeh svog komšije. Tko je prošao sinoć Sarajevom mogao je vidjeti kako se u masi kafića poskakuje na svaki gol Hrvatske i na svaki promašaj Brazila. Takvo stanje se ne može odglumiti niti režirati. To je istinski prijateljski osjećaj i pristup. To je Sarajevo, koje je u svom pristupu naspram sportskog uspjeha veće od cijele Srbije i veće od nacionalističkih ispada u dijelovima Hercegovine. Jer nažalost netko ni radost ne može iskazati bez vrijeđanja drugog. I to je također fakt, ali tom narativu ne treba dati prednost. Treba biti svjestan toga, ali ne podleći na sličan primitivan pristup”, smatra.
“Kada je potpisnik ovih redova prije više mjeseci gledao odlučujuću utakmicu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo između Portugala i Srbije sa svojim šestogodišnjim djetetom, upitao ga je za koga navija. Dijete je odgovorilo za Srbiju naravno. Na dodatno pitanje zašto, dijete je ko iz topa odgovorilo: Pa zato što su nam blizu”, prisjetio se.
“Dakle, u svijetu jednog šestogodišnjaka prva i jedina mjera je bila blizina naših država. Dijete ne zna ni za politiku, ni za rat, ni za zločine, ni genocid. A znat će kad za to dođe vrijeme. Međutim, onaj iskreni dječji, neiskvareni pristup na prvu prepoznaje ono dobro, a dobro je i normalno navijati za komšije. A ako komšija bljuje vatru, vrijeđa, omalovažava to je jadno, primitivno i za svaku osudu, ali ne znači da treba uzvratiti istom mjerom. Potrebno je svakako biti svjestan takvog stanja, ali se pokušati izdići iznad mržnje i zla. A Sarajevo i značajan broj drugih bh. gradova sinoć je to uradio”, piše.
“A Hrvatska, država sa manje od četiri milijuna stanovnika sinoć je izbacila moćni Brazil i pokazala da bez obzira tko si i odakle si uz pravi pristup ima nade. Pokazali su da i mali mogu biti veliki. Pokazali su da je samo nebo granica, da nema nedodirljivih. Ohrabrili su tisuće drugih dječaka i djevojčica i dokazali da se može”, zaključak je.
