I priča o tragičnoj sudbini Vitomira Jovičića zvanog Simke, doživjela je svoje filmsko, dokumentarističko uprizorenje. Prepuno Art kino Croatia u Rijeci, na dan premijere prošloga tjedna, svjedočilo je da Riječani iteakako imaju interes za teme koje su lokalno, ali i šire važne.
Autorica Ana Mušnjak, poduhvatila se vrlo teškog zadatka. Naime, tragičnu sudbinu Simkea nije dovoljno promatrati u kontekstu tragedije koja je zadesila njega i njegovu obitelj. Na njegovom primjeru moguće je očitati šire društvene probleme, poput (ne)funkcioniranja sustava, zanemarenu mladost koja ima sve manje empatije i sve se teže nosi s beznađem i prazninom. Priča o „dobrom duhu Rijeke“ mogla je biti priča o neprihvaćanju različitosti, bježanju od odgovornosti, samozavaravanju da smo, eto, nešto poduzeli i da jedna takva smrt nije bezrazložna i besmislena jer se iz nje rađaju neke nove „kreacije“ i umjetnički iskoraci.
Da bi jedna takva strašna sudbina „prodrmala“ gledatelje na pravi način, da bi ih suočila s vlastitim odrazom u ogledalu i natjerala da razmisle o vlastitim postupcima i udjelu u takvim događajima, ona mora biti ispričana jezikom i sredstvima koji medij filma raskošno nudi.
Mogla je to, dakle, biti snažna i svevremenska priča o slabima i jakima, o nasilnicima i žrtvama,o šutnji i zavaravanju…mogla je, ali – nije.
Film djeluje poput rekonstrkcije događaja i traženja odgovora na pitanje „Što se dogodilo? U faktografskom smislu. Zato imamo nizanje izjava raznih aktera „sustava“ od ravnateljice Centra za odgoj koji je Simke pohađao, preko policijskih službenika, sekvenci sa suđenja i opisa događaja obitelji te kobne noći.
O Simkeu govore i njegovi poznanici, ljudi s kojima se je susretao, koji su ga doživljavali kao inventar Korza, Staroga grada ili Konta. On nije bio nasilnik! On je bio bespomoćan! Naravno da jest! To nije bilo potrebno posebno osvjetljavati jer je to bila doista, notorna činjenica.
Potraga za odgovorom na pitanje kako je moguće da je toliko mladih bilo na mjestu događaja, ali nitko nije reagirao, zaustavlja se na stručnim objašnjenjima o „podijeljenoj odgvornosti“, i fenomenu da se vjerojatnost za reakciju drastično umanjuje što je veći broj ljudi. Naime, svatko misli da će reagirati „onaj drugi“. Bilo je tu i straha od nasilnika i da oni koji , eventualno, reagiraju, ne završe na isti način. I to je, također, u načelu jasno i poznato. Pa što nas onda, zapravo, muči?
Naknadno buđenje savjesti nekih od očevidaca, a naročito hrabrost jednog mladića, ipak, je pokrenula sustav i ubojica je uhićen. I on ima svoju priču, svoj kontekst i pozadinu odrastanja na ulici, u odsutnostii brige i nadzora jer majka mora na pečalbu u Italiju. On, očito, nije zanimljiv autorici jer njegovo ponašanje, opet, komentiraju stručnjaci koji dvoje da je moguće njegovo pokajanje i iskreno suosjećanje.
A gdje su ti Riječani koji su se digli na pobunu. I, protiv koga, zapravo? Tuga i nelagoda da se takve stvari događaju u jednom Gradu koji sebi voli tepati da je multikulturalan i tolerantan, kanalizirala se je kroz izraze negodovanja, okupljanja oko odavanja poštovanja žrtvi paljenjem svijeća i mimohodina. Uduga „Vox“ na Korzu je dala priliki ljudima da kažu što misle i , također, organizirala akciju „Oprosti nam Simke“. Gradski su čelnici postavili dvije pločice na Kont s natpisom „Hrabrost je izabrati nenasilje“ i to je, otprilike, bilo to.
Autorica, pokušava, na neki način dati smisao jednoj takvoj besmislenoj smrti pronalazeći odjeke u grafitu koji je kao spomen izradio Sec, pjesmama koje su napisali i/ili uglazbili pojedini umjetnici. Post festum!
Film je ovjekovječio jedan mučan događaj, ali nije postavio niti jedno ključno pitanje, a izostanak prave, poetike koju nudi filmski medij kroz slike, glazbu, kadrove…Onemogućila je čak i mogućnost indetifikacije, stavljanje u Simkeove cipele, a onda i iskrenu sućut. Na ovom je mjestu nemoguće ne usporediti ovaj film s onim slične tematike „Bosanoga“ autorice Morane Komljenović. Upravo je taj film primjer kako se na jednoj sudbini mogu postavljati univerzalna pitanja.
Kada se dogode ovakve strašne tragedije, onda nije dovoljno reći „Žao nam je!“. Potrebno je postavljati pitanja. Pitati, primjerice kako to da je ubojica imao čak 23 prijave (ako sam dobro zapamtila) i ništa se nije događalo? Kako je moguće da opravdavamo jedni druge tražeći izlike u stručnim tumačenjima? Riječani NISU reagirali, a paljenje svijeća i žaljenje post festum, poželjno je, ali ne rješava ništa.
Kako to da se udruge i pojedinci koji ukazuju na probleme smatraju gradskim ridikulima i toleriraju se kao kulisa „multikulturalnosti i tolerncije“!? Kako to da gradske vlasti probleme rješavaju postavljanjem pločica s parolama dok se mladi i dalje opijaju i noćima bauljaju Kontom, parkiralištima ili parkovima? Zato što se deklarativnom razinom „pokriva“ nečinjenje i, zapravo, nezainteresiranost.
I zato Simke i jest bio svojevrstan duh. Svima vidljiv, a zapravo, nikom zanimljiv. Nikome bitan (i to je mogla biti dobra priča). Inventar, koji se tolerirao, ali koji nije istinski nikoga interesirao. Jedan od „onih“.
U travnju, te užasne 2009. godine stradao je Simke, a već početkom prosinca, iste te godine ubijen je i Aleksandar Abramov. Što smo, dakle naučili? Što se Aleksandru dogodilo?
Treba napraviti film o samozavaravanju, stalnom uljepšavanju slike o sebi kako smo humani, sućutni, tolerantni i multikulturalni. O tome nam treba film, a tragedije mogu i moraju biti povod i polazna točka. Kao simboli, kao opomene, a ne kao „duhovi“ koje ćemo svijećama i šmrcanjem otjerati od sebe. Do sljedećeg puta!(Mirjana Kazija)
