U intervalu između parlamentarnih i predsjedničkih izbora Zoran Milanović bavio se poduzetništvom. Ne znamo, doduše, što je, s kim i za koga radio, i po tome je jedini među dužnosnicima ostao pošteđen od zanimanja javnosti. Ali kad je politika u pitanju uvjeravao nas je da ga ona ne zanima. Pogotovo predsjednička funkcija koju je smatrao reliktom čiji smisao treba preispitati. U najmanju ruku, svesti ga na protokolarnu razinu. Naravno, sve je izvrnuo nakon izbora. Protokolarne dužnosti, od imenovanja, ne obavlja ili ih odrađuje uz skandale, u bilaterali značajno zaostaje za prethodnicom, a fokus mu je, to potvrđuje iz dana u dan, na unutarnjoj politici i širenju predsjedničkih ovlasti.
Nema nikakve sumnje da će „predsjednik s karakterom“, za godinu ili dvije, inicirati referendum o izmjenama izbornog zakona ili ustavnih ovlasti predsjednika republike u sasvim suprotnom smjeru od onog kojeg je najavljivao. Nešto slično je, pri kraju mandata, pokušao Ivo Josipović prijedlogom ustavne reforme koja se temeljila na uvođenju plebiscitarne demokracije. Ta je ideja propala u praksi, jer Josipović oko nje nije mobilizirao dovoljan broj zainteresiranih društvenih skupina, nego uglavnom radikale i frakcionaše kojima ionako treba „samo pet minuta vlasti“. Revolucionarne ideje, ma koliko ih dobro osmislio, ne možeš provesti bez vatrenih govora i karizme buntovnika. Josipoviću, situiranom sveučilišnom profesoru, vlasniku malog bogatstva u nekretninama i dionicama, to nije moglo poći za rukom. Imidž „smrznute lignje“ i proračunatog kombinatora nije mu puno pomogao, ali Milanović, on je druga priča.
Već na početku mandata stvorio je prsten sljedbenika sastavljen od samih ultraša na ljevici i desnici čija je politička agenda zajednička – a to je prevrat. Oni to zovu reforme. Cijenu toga, odmah je platio SDP gubitkom svih izbora, krizom rukovodstva i padom rejtinga koji prvi put nakon Ivice Račana najavljuje odlazak na političku marginu. Ovaj put, čini se, jest ozbiljno.
Idući korak je rušenje HDZ-a, i time bi hrvatska politička konfiguracija bila definitivno pomaknuta prema plebiscitarnom odlučivanju i referendumskoj demokraciji. Divota odlučivanja na trgovima i sva pravednost ultraških inicijativa zamijenila bi kult političke stabilnosti i lažnu socijalnu sigurnost. Ulični komiteti, karizmatici i „poštenjačine“ zamijenili bi dosadne birokrate i korumpiranu proceduru, a na vrhu najpošteniji od svih, veliki govornik i motivator, neposredno izabran.
Prvi veliki test je izbor predsjednika/predsjednice Vrhovnog suda.
Zlata Đurđević agresivno brani svoju kandidaturu, kritizira sudačku kastu, političke stranke i nepravedni, korumpirani sistem. Ukratko, sve osim onog koji je predlaže i koji je predložio u nezakonitoj proceduri, na primitivan, populistički i neustavan način, kršeći sve obzire, dobru i lošu praksu konsenzusa. Milanovića je izostavila u svom hagiografskom pamfletiću protiv svih i svega, a za neovisne, poštene, dosljedne i stručne kadrove koji će jedini uvesti promjene jer javnost nema drugog izbora nego da ih podrži. Javnost, to je valjda pravi put. Ma koliko se trudila u prezentaciji, Đurđević je kandidat jeftinog Milanovićevskog populizma i ulične demagogije koja računa i na hrvatsku društvenu fragmentiranost, ideološku zasljepljenost, predrasude i zaostalost, protiv kojih deklarativno istupa, kao i njen mentor Milanović. Ako je ona zadnja prilika da se dogode suštinske promjene u pravosuđu, neka onda zadnja i ostane. To je moj stav.
Promjene koje donosi Đurđević, jednaka su prevara kao i Milanovićev dosljedni karakter ili njegov izlet u poduzetništvo o čemu će, nadam se, javnost jednom saznati punu istinu. To bi mi se činilo nekim napretkom u borbi protiv laži, korupcije i demagogije. Ako je mandat Kolinde Grabar Kitarović pokazao da ustavna pozicija predsjednice treba biti svedena na čisti protokol , onda prva godina mandata Zorana Milanovića potvrđuje koliko je pogrešno i opasno ako tako ne bude
