(Scena: Mali ”domjenak” u kontekstu jednog od sve učestalijih “interkulturnih dijaloga”. Prisutni po svom porijeklu zaista pripadaju različitim kulturama. U prostoriji nema glasne muzike. Ponuda jela i pića je skromna: Nije jednostavno istovremeno zadovoljiti različite vjerske propise o jelu. Stoga glazba ili proždrljivost nikoga ne smetaju da sudjeluje u neformalnim međukulturnim razgovorima – između ostalih niti Nurudin Hafiza i Elnatan Benhorina.)
Elnatan Benhorin: Jelo je prilično dobro, ali organizatori izgleda moraju štedjeti. A Vi im, izgleda, u tome želite ići na ruku?
Nurudin Hafiz: Ne, već su mi neka jela ovdje sumnjiva.
EBH: Higijena?
NH: Ne, radi se o vjerskim propisima.
EBH: Čuo sam da su organizatori nastojali ispoštovati propise vjera svih pozvanih koji se odnose na jelo, da bi svim gostima osigurali, takorekuć, jednakost šansi za stolom – što se sa stanovišta liberalizma može samo pozdraviti.
NH: To Vam vjerujem, ali kao religiozni musliman moram biti oprezan, a u ovom manje ili više liberalnom – i bezbožnom – svijetu čovjek nikada ne može biti siguran. Dopustite, ja sam Nurudin Hafiz.
EBH: Elnatan Benhorin. Slažem se s Vama da naši domaćini vjerojatno ne poznaju sve moguće vjerske propise. Ali mislim da liberalizam ne treba omalovažavati: on ipak svima omogućava da žive u skladu sa zahtjevima svojih vjera.
NH: Vi ste, kako vidim, pristalica liberalizma. A iz Vašeg imena zaključujem da ste židovskog porijekla. Poznato je da su mnogi židovi pristalice liberalizma, kao i da su se mnogi, u njegovo ime, odrekli svoje vjere.
EBH: U pravu ste. Mnogi židovi su svoje židovstvo sveli na ulogu žrtvi holokausta, na nekoliko hebrejskih ili jidiš riječi i – što je još najsimpatičnije – na povremeno pričanje židovskih viceva. No ipak, upravo liberalizam i ljudska prava jednima omogućavaju, kako Vi kažete, odricanje od vjere, otpad od Boga, ali istovremeno drugima da se strogo pridržavaju propisa svojih vjera.
NH: Tako kaže teorija, ali u praksi ta sloboda nije baš Bog zna kakva. Zar niste primijetili s koliko bijesa i prezira Vaši bajni liberali govore o u islamu propisanim kaznama, primjerice o kazni batinanjem ili odsjecanjem ruke?
EBH: A tu su i javna kamenovanja!
NH: Otvoreno govoreći, i ja imam problema s tim kamenovanjem, kao uostalom i sa smrtnom kaznom uopće. Stoga sam ovdje blizak stanovištu liberala. Ali šta je s ostalim kaznama? Zašto liberali, a s njima i čitav Zapad, u kazni batinanjem vide dokaz neprihvatljivog barbarstva, a ne u kazni zatvorom, koja od ljudi nakon nekoliko godina često pravi prave ruševine, ili čak još gore kriminalce nego što su bili ranije? Uostalom, donedavno je na tako civiliziranom Zapadu bilo dopušteno tući djecu.
EBH: Jedno važno liberalno pravo je svakako pravo na fizički integritet, na nepovređenost. Onaj tko je fizički ugrožen, nije slobodan.
NH: Čovjek je isto tako neslobodan kada je psihički ugrožen, što nije slučaj samo kada se netko nađe u zatvoru. Zar niste primijetili koliki ljudi ovdje posjećuju psihoterapeute, te moderne šamane, i koliko ih je ovisno o raznim tabletama za umirenje? Mnogi Amerikanci su od svojih psihoanalitičara ovisniji od najbojažljivijeg učenika neke medrese od svog učitelja.
EBH: Ili neki hasid od svog rebea. Ovdje ste u pravu. Ali, zar zaista želite tvrditi da amputaciju ruke kradljivaca treba tretirati kao vjersku slobodu? Ne mogu zamisliti da netko, tko živi u Evropi, tako misli, a još manje, da bi netko mogao prihvatiti takvu kaznu, ako na to nije prisiljen.
NH: Izgleda da je Vaša sposobnost predočavanja prilično ograničena. Vjerojatno niste nikada živjeli u nekoj islamskoj zemlji, niti se pozabavili islamom. Ja si međutim bez problema mogu predstaviti da je jedno od ljudskih prava tjelesna nepovrijeđenost, ali i da jedan religiozni musliman, ali i kršćanin ili židov, od toliko hvaljene vjerske slobode očekuje da ona obuhvati u najmanju ruku one oblike vjerskog života, kojima on nikome ne nanosi štetu.
EBH: Ali odsjecanje ruke škodi kako kažnjeniku, tako i društvu kojem pripada. I da ponovim: Zar si zaista možete predstaviti da netko dobrovoljno prihvati takvu kaznu, ako ju može izbjeći?
NH: Mogu, primjerice kada je netko čvrsto uvjeren da je kaznu zaslužio, da Bog zahtijeva takvu kaznu i da mu prijeti isključenje iz muslimanske vjerske zajednice ako kaznu ne prihvati. Nije teško zamisliti da se netko više boji isključenja iz svoje zajednice i time gubitka svog cijelog dotadašnjeg načina života, takorekuć svog čitavog svijeta, nego gubitka jedne ruke. A nije baš niti sigurno da amputacija jedne ruke toliko škodi okolnom društvu.
EBH: Kako to? Kažnjenik tako postaje invalid, koji pada na teret svojoj okolini. Uostalom, tko treba da plati amputaciju, tko treba da ju izvede, tko da se kasnije brine za tog invalida?
NH: Priznajem da se ovdje mogu javiti problemi, ali oni se daju riješiti. Kao prvo, postoje poslovi za koje nisu potrebne dvije ruke. A kao drugo, okolina, koja bi trebalo da se pobrine za kažnjenika, nije čitavo liberalno društvo, kad već toliko zazire od islama, već upravo vjerska zajednica kojoj kažnjenik pripada. Na nju treba da padne teret brige za kažnjenika, posve u smislu liberalnog principa samoodgovornosti za vlastito djelovanje.
EBH: Formalno ste možda u pravu, ali ja još uvijek ne shvaćam zašto uporno branite ovu strašnu kaznu. Vi također živite u Evropi i sigurno Vam je poznato, da se niti u većini zemalja, u kojima je većina stanovništva muslimanske vjere, takve kazne više ne dosuđuju. U židovstvu su tjelesne kazne već odavno ukinute – kao što možda znate, Biblija također za neka zlodjela propisuje smrt kamenovanjem. A zadnjih se godina dosta govori i o takozvanom Euro-islamu, kao o jednoj moderniziranoj i umjerenijoj verziji te vjere.
NH: Vi me zaista ne shvaćate. Ja ne branim u prvom redu ovu kaznu, već slobodu da živim u skladu sa zahtjevima svoje vjere. To uključuje i slobodu da prihvatim vjerski propisane kazne za prekršaje vjerskih propisa koje počinim – iako se baš ne bih mogao oduševiti za kaznu odsijecanjem ruke. Time ujedno branim opću slobodu vjere, što je svakako voda na Vaše liberalne mlinove. No istovremeno prihvaćam i slobodu svakog muslimana da odbije kaznu odsijecanjem ruke. Ja bih ju najvjerojatnije također odbio.
EBH: Bravo!
NH: “Bravo” za što? Za moj umjereni islam ili za moju kritiku zatucanog i licemjernog liberalizma? Živimo u društvu u kojem je fizičko kažnjavanje djece, najnevinijih i naslabijih pripadnika društva, još uvijek široko rasprostranjeno, ali je vjerski propisana kazna batinanjem odraslih zločinaca zabranjena, u društvu koje je navodno odvojeno od države, ali u kojem posvuda po državnim školama vise križevi, čiji političari službeno sudjeluju u kršćanskim vjerskim ritualima i čija država marljivo financira kršćanske crkve, dok se muslimani, da bi dobili dozvolu za gradnju neke džamije, koja državu u pravilu ništa ne košta, desetljećima moraju natezati s lokalnom birokracijom i stanovništvom.
EBH: Moram se s Vama složiti, ali se nadam da će ova lutanja prije ili kasnije prestati. No moram priznati da razvoj tokom zadnjih desetak godina ne obećava baš mnogo.
NH: I ja gajim sličnu nadu, ali nisam baš optimističan. Reforme i više otvorenosti i optimizma ne bi škodili niti islamu. Pri tome imam na umu cijelu vjersku zajednicu, ne samo muslimane koji žive u Evropi i Euro-islam. Islam je ipak vjera koja se obraća svim ljudima, posve nezavisna od bilo kakve teritorijalne pripadnosti. Radi se o razvoju čitavog islama, kao uostalom i o razvoju liberalne demokracije. Oboje bi trebali postati tolerantniji i manje nasilni.
EBH: Beezrat hašem! Oprostite, upravo sam upao u oni vrstu židovstva kojoj sam se malo prije podsmjehivao. Izreka koju ste upravo čuli znači “Uz Božju pomoć”.
NH: Tako se, inšalah, gotovo u potpunosti slažemo. Bilo bi dobro kada bi se i učesnici u službenim međukulturnim diskusijama tako lako sporazumijevali.(Mojmir Križan)
