S agresijom na Ukrajinu, u fokus svjetske i domaće javnosti došlo je i ime Stepana Bandere, povijesnog ukrajinskog vođe čija sudbina oslikava svu težinu i kompleksnost povijesti Ukrajine i ukrajinskog naroda.
Slika Bandere uglavnom je nepoznata hrvatskoj javnosti, ili je predstavljena mitom o Banderi kao fašistu koju je iskonstruirala propaganda Kremlja za domaću upotrebu. Takvoj ocjeni nedavno se priklonio i hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je Banderu usporedio s Antom Pavelićem u NDH. Međutim, za mnoge Ukrajince on je nacionalni heroj, borac za ideju neovisnosti, ideolog i teoretičar ukrajinskog nacionalnog pokreta prve polovice 20. stoljeća.
Procjene o povijesnoj ulozi Stepana Bandere dijametralno su različite ovisno o tome od koga dolaze. Posebno je popularan među stanovništvom zapadne Ukrajine, a nakon raspada SSSR-a za mnoge zapadne Ukrajince njegovo je ime postalo simbolom borbe za neovisnost Ukrajine. Zapad ga karakterizira kao kontroverznu figuru, a među stanovništvom istočne Ukrajine, te Rusije i dijelom Poljske, prevladavaju oni koji ga negativno tretiraju, optužujući ga za fašizam, terorizam, radikalni nacionalizam i kolaboracionizam. Bez poznavanja povijesnih činjenica, teško je vidjeti ovu složenu osobu.
Tko je zapravo bio Stepan Andrijovič Bandera ukrajinski politički i društveni aktivist, jedan od vođa ukrajinskog nacionalnog pokreta u zapadnoj Ukrajini i vođa kontroverzne terorističke Organizacije Ukrajinskih Nacionalista u Drugom svjetskom ratu? Radi li se uistinu o ukrajinskoj verziji kvislinškog vođe tipa Ante Pavelića ili je ipak riječ o radikalnijoj verziji Riccarda Zanelle, političaru koji je pokušao balansirati između dva povijesna totalitarizma da bi na kraju postao žrtvom i jednih i drugih?
.
Rodio se u zapadnom ukrajinskom selu Starom Ugrynivu u grkokatoličkoj svećeničkoj obitelji. Pohađao je Strijsku gimnaziju od 1919. do 1927., a godine 1928. postao je član Ukrajinske vojne organizacije. Za vrijeme studija na Agronomskom fakultetu Ljvivskog sveučilišta aktivno je sudjelovao u radu ukrajinskih omladinskih organizacija anarhističkog karaktera. Imao je susrete sa studentskom organizacijom Grupa Ukrajinske Nacionalističke Omladine ali treba napomenuti da se nacionalizam među Ukrajincima od samog početka poistovjećivao s patriotizmom i nije sličio nacionalizmu koji je kasnije propagiran u nacističkoj Njemačkoj.
Stepan Bandera je to objasnio citatom: ‘Ideja ukrajinskog nacionaliste, nacionalističkog pokreta, nije istoznačna terminu sa Zapada. Ukrajinski nacionalni pokret nema ništa zajedničko s nacizmom, fašizmom ili nacional-socijalizmom. Ukrajinski nacionalizam se bori protiv imperijalizma, protiv totalitarizma, protiv rasizma i bilo kojeg oblika diktature te zagovaranja nasilja. Termin ukrajinski nacionalist istovjetan je terminu ukrajinski patriot, koji je spreman boriti se za slobodu svoga naroda i žrtvovati sve za svoj narod, žrtvovati sve što posjeduje…’
Ukrajina je iza 1. svjetskog rata postala dijelom Poljske koja je diskriminirala Ukrajince. Kada je 1929. osnovana Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), postao je njen član.
Opširan tekst o Stepanu Banderi za Radio Slobodnu Evropu napisala je 2015. godine Anamaria Ramač Furman:
Organizacija je tvrdila da su nenasilne metode za afirmaciju ukrajinske manjine u Poljskoj bile neuspješne, te je kao alternativu radikalnim metodama i teroru predložila u borbi ne samo protiv Poljaka, već i protiv Ukrajinaca koji su podržavali poljsku vladu. U tom razdoblju to se događalo kroz terorističke akcije, a Bandera je zajedno s nekim od svojih suradnika u tadašnjoj Poljskoj osuđen na smrt zbog više ubojstava, ali je i pomilovan i uspio je ostati živ. Konačni cilj ove borbe bila je neovisna ukrajinska država, koja je konačno proglašena 30. lipnja 1941. nakon okupacije tog teritorija od strane nacista. Samostalna ukrajinska država nije se uklapala u Führerove planove, a Nijemci, koji su Poljsku već podijelili sa Sovjetskim Savezom, započeli su osvetničke akcije protiv ukrajinskih nacionalnih težnji.
Sam Bandera je uhićen i deportiran u koncentracijski logor Sachsenhausen u Njemačkoj, gdje je ostao do 1944. godine. Upravo zato što je bio u nacističkom logoru, nije mogao biti odgovoran za zločine koje je u tom razdoblju počinila organizacija kojoj je pripadao. Nakon Drugog svjetskog rata Bandera je napustio logor, ali je bio prisiljen napustiti Ukrajinu i do kraja života živio u Njemačkoj. Ubio ga je u egzilu 1959. sovjetski agent.
Organizacija ukrajinskih nacionalista oslanjala se na Njemačku u svojoj borbi za neovisnost i prije izbijanja rata. Tridesetih godina prošlog stoljeća surađivala je s njemačkom obavještajnom službom, bila u njenom sjedištu u Njemačkoj, a Njemačka joj je djelomično osiguravala i financije. S početkom rata UN se podijelio na dvije frakcije. Jedan je bio umjereniji i smatrao je da se treba više oslanjati na Njemačku, dok je drugi, na čelu s Banderom, bio revolucionarniji, radikalniji.
Pristaše ove frakcije dobili su ime Banderovci po svom vođi. Bandera je smatrao da treba formirati tajnu vojsku koja bi bila spremna boriti se protiv svakoga tko bi stao na put ostvarenju ukrajinske neovisnosti – pa makar to bili i Nijemci. Zalagao se za slične kontakte sa zapadnim saveznicima kao i s Njemačkom. Međutim, čak i prije napada na SSSR, dvije ukrajinske jedinice (Nachtigal i Roland) pridružile su se njemačkoj vojsci, koje su činile uglavnom probanderske snage. Međutim, nakon što su u rujnu 1941. jedinice SS-a uhitile i likvidirale mnoge pristaše obiju UN-ovih frakcija, nacistička namjera postala je očita. Tada je prekinuta suradnja s nacistima, a ukrajinski nacionalisti svoju djelatnost mijenjaju u ilegalnu.
Kao rezultat toga, 1942. godine formirana je Ukrajinska pobunjenička vojska (UPA), kao kao vojno krilo OUN.. Ti su se partizanski odredi u početku borili ne samo s Nijemcima nego i s boljševicima, u želji da očiste teritorij od komunizma. UPA je postala najozloglašenija po tzv Volinskoj tragedija 1943., obračunavanje s Poljacima koji su se protivili ukrajinskoj neovisnosti, kada su ubijeni deseci tisuća poljskih civila. U to vrijeme ukrajinski ustanici nisu bili jedinstvena borbena formacija, nisu imali niti jedno zapovjedništvo niti redovitu komunikaciju između pojedinih teritorijalnih borbenih skupina. Uobičajeni naziv UPA koristili su svi oni koji su prebjegli u šumu u borbu za slobodu.
Iako je UPA na kraju pridonijela progonu Hitlerove vojske, postala je ozloglašena na okolnim područjima, jer je njena borba s Poljacima i Sovjetima svojedobno otežavala borbu protiv nacista. Konkretno, Sovjetski Savez je širio negativnu sliku o UPA-i, s obzirom na to da su se nakon Drugog svjetskog rata borbe između UPA vojske i sovjetskih jedinica nastavile sve do 1952. Sada je to već bio otpor komunističkom režimu. U zapadnoj Ukrajini taj je otpor bio ogroman. Za to vrijeme umrlo je oko 500.000 zapadnih Ukrajinaca.
Danas se povjesničari slažu da je UPA odredila svoj odnos prema čovjeku ne prema njegovoj nacionalnosti, već prema njegovom odnosu prema neovisnoj Ukrajini. Kad bi se čovjek opredijelio za neovisnu Ukrajinu, bez obzira je li Poljak, Židov, Rus ili Ukrajinac – a u njenom sastavu bilo pripadnika drugih nacionalnosti – bio bi u njezinim redovima. Ako je bio protiv neovisne Ukrajine, onda su se borili protiv njega. Stoga se u osnovi ne radi o nacionalnom, nego o državotvornom pristupu, tvrde povjesničari.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Stepan Bandera živio je u egzilu u Zapadnoj Njemačkoj, odakle je uz pomoć i podršku britanskih obavještajaca nastavio voditi Ukrajinsku pobunjenu vojsku (UPA). Ubijen je po nalogu KGB-a 15. listopada 1959. u Münchenu. Prema njemačkom saveznom ustavnom sudu, ubojstvo je počinio Bogdan Stašinski metkom od cijanida. Godine 2005. bivši šef KGB-a SSSR-a Vladimir Kryuchkov priznao je da je atentat na Stepana Bandere bio jedan od najnovijih sukoba s “neželjenim elementima” i nasilnim metodama. Stepan Bandera pokopan je 20. listopada 1959. na njemačkom groblju Waldfriedhof u Münchenu.
