Dojučerašnja Vlada premijerke Jadranke Kosor ostavila je kabinetu Zorana Milanovića plutajuću gospodarsku i socijalnu minu zvanu brodogradnja. Jedan od rijetkih industrijskih sektora koji je preživio pretvorbeni pogrom, ponajprije zahvaljujući brojnosti radnika-birača koje zapošljava, u novu godinu ulazi pod teretom nedovršene privatizacije i ispražnjenih knjiga narudžbi u trima od pet velikih brodogradilišta.
Upravo je neizvjesni vlasnički status četiriju jadranskih škverova – “Brodosplita”, “Brodotrogira”, “Kraljevice” i “3. maja” – glavni uteg aktualnog i budućeg poslovanja tih tvrtki koje zapošljavaju oko osam tisuća radnika. Štoviše, kao glavni problem mogao bi se ispostaviti još uvijek dvojben stav nove vladajuće koalicije prema brodogradnji, jer iz nedavnih izjava (resornih) čelnika Kukuriku tima nije moguće precizno prepoznati njihovu strategiju prema budućnosti navoza.
Neizvjesna sudbina hrvatske brodogradnje u 2012.
Ministar financija Slavko Linić, unatoč grobničkim korijenima i riječkoj tradiciji, nije baš naklonjen brodogradnji i potencijalnim vlasnicima navoza, iako je u Račanovoj Vladi ipak zagovarao opstanak škverova. Prije nekoliko dana izravno je prozvao prethodnu Vladu i Danka Končara, izabranog ponuditelja za preuzimanje trogirskog, kraljevičkog i riječkog brodogradilišta, da “posao privedu kraju ili odustanu”.
Narodnjaku Radimiru Čačiću, kao “prvom” potpredsjedniku Vlade i, znatno važnije, ministru gospodarstva, brodogradilišta nisu poznati “teren”, pa je vrlo upitno na koji način će se on uhvatiti u koštac s tim vrućim krumpirom. I dok je treći sudionik priče, SDP-ov ministar Branko Grčić, “hladio” situaciju riječima kako “imaju dvije alternative u slučaju propasti aktualnog privatizacijskog postupka”, činjenice govore kako je vremena sve manje, jer ako proces ne bude okončan do 1. srpnja 2013., škverovi će morati vratiti sve potpore koje su dobili od 2006. godine, a to će značiti samo jedno – ključ u bravu.
Koliko god bile dvojbene njihove stvarne namjere, obitelj Končar i samoborski DIV, kao potencijalni kupac “Brodosplita”, također se nalaze u procjepu između vlastitih ambicija i upitnog stava nove državne administracije prema problematici brodogradnje. Izabrani ponuditelji poput papiga ponavljaju kako “žele i mogu kupiti škverove”, ali sve češće traže različite (ne)realne ustupke od države kako bi ostvarili svoje interese, što bi se moglo i protumačiti kao razotkrivanje njihovih istinskih ciljeva.
U takvom odnosu snaga radnici domaćih brodogradilišta, očekivano, traže da im poslovodstva i država kao aktualni vlasnik osiguraju posao. Popunjenim knjigama narudžbi mogu se pohvaliti samo pulski “Uljanik” i riječki “3. maj”, dok su ostalim trima velikim škverovima preostali tek više ili manje profitabilno (gubitaški?!) sklopljeni poslovi, što za sobom automatski povlače pitanje do kada će tvrtke uopće imati novca za isplatu plaća i kupnju potrebnih materijala.
Iako ukupna vrijednost ugovorenih novogradnji u svim brodogradilištima trenutačno iznosi oko milijardu dolara, u oči neumitno upada činjenica da “Uljanik” ima popunjene navoze s osam brodova, čija se isporuka planira tijekom iduće dvije godine, dok Riječani imaju naručenih sedam brodova što ih planiraju predati brodovlasnicima tijekom 2012. i prve polovice 2013. godine.
U “Brodosplitu” nakon dugo odgađane isporuke ro-pax broda “Piana” i pratećih “penala” trenutačno grade brod namijenjen prijevozu sipkih tereta za državnu kompaniju “Jadroplov”, a na posao su se napokon vratili i djelatnici Brodogradilišta specijalnih objekata na čijem navozu se gradi 60-metarska megajahta.
Tijekom prve polovice 2012. počet će i gradnja prvog od za sada dvaju ugovorenih brodova namijenjenih prijevozu teških i izvangabaritnih tereta za nizozemskog naručitelja, vrijednog oko 60 milijuna dolara, ali u konačnici sve je to malo i premalo za upošljavanje postojećih kapaciteta najvećega hrvatskog škvera, pa je između 700 i 1000 radnika još kući na “čekanju”.
Znatno lošije stanje vlada na trogirskim navozima, jer imaju posla još samo na opremanju tankera “Amorina” za švedskog naručitelja te na gradnji broda-blizanca za istog brodovlasnika. Ako sadašnja Uprava na čelu s Mateom Tramontanom preživi moguće političke smjene i uskoro ne ugovori neki novi posao, “Brodotrogir” će potpuno ugasiti strojeve, posebice kada se zna da su i postojeće dvije novogradnje, prema početnim planovima, trebale biti dovršene u ovoj godini, a sada je njihova primopredaja prebačena u 2012. godinu.
Najlošija je situacija u Kraljevici, gdje završetak radova na putničko-teretnom brodu za Kanađane i tankeru namijenjenom prijevozu asfalta za Nizozemce kasni više od godinu dana, a odštete naručiteljima broje se u milijunima eura. Novih poslova na navozima nema, osim remontnih dokovanja, pa bi najstariji hrvatski škver, s 300-godišnjom tradicijom, mogao otklizati u propast prije nego što u vlasničku fotelju sjedne Danko Končar.
Sve spomenute činjenice naprosto ne daju previše nade u opstanak domaće brodogradnje u postojećim upravljačkim i financijskim okvirima, čega su i te kako bile svjesne i sve vlade od stjecanja hrvatske samostalnosti. Sređivanje stanja na navozima do sada se uredno guralo pod tapet ponajprije zbog neželjenih socijalnih negativnih učinaka koji bi se vrlo brzo preslikali na političku scenu. Od dolaska škverana na Markov trg strahovali su brojni premijeri, pa su posezali za vatrogasnim mjerama na teret hrvatskih poreznih obveznika.
U brodogradilišta je do sada “uliveno” najmanje 20-ak milijarda kuna, ali novca za njihov spas više nema niti ga je moguće na dosadašnji način transferirati većinom rasipnim poslovodstvima škverova. Zato je na Milanovićevoj Vladi da presiječe taj gordijski čvor i spasi realan broj radnih mjesta, te zadrži Hrvatsku na svjetskoj brodograditeljskoj karti. (slobodna dalmacija)
