Home Kolumne Tekst iz 1988.: Zašto su se Jugoslaveni iseljavali?

Tekst iz 1988.: Zašto su se Jugoslaveni iseljavali?

504
0

Iseljavanje nije bio strani pojam u Jugoslaviji. Ljudi su htjeli otići u inozemstvo da pronađu bolji posao i da imaju bolje uvjete za svoju obitelj. No razlozi selidbe nisu im bili visoka plaća, raskoš, blagostanje, već bolji život za njihovu djecu. Yugopapir donosi tekst iz kolovoza 1988. o razlozima zbog kojih su tada ljudi iseljavali iz Jugoslavije.

Kolovoz 1988: Privlači li Jugoslavene, čiji zahtjevi za iseljenjem iz vlastite zemlje stižu u razne ambasade, zavodljiva dolarska plaća, sjaj i raskoš iz reklamnih filmova?

Ispod te prozirne pozlate, međutim, stoji nešto mnogo oporije. Ne žele oni u Novi Zeland, Australiju ili Kanadu što ih mami slast tamošnjeg boljeg života, nego se boje da im djeca sutra ne gutaju gorke zalogaje u čekaonicama SIZ-ova za nezaposlene. Pošli su svom dječačkom snu bojeći se jave…

Lososi, tunjevina, jastozi, usamljeni jahači na horizontu, akvamarinske daljine, bijela stada u beskraju bujnih pašnjaka, zahuktali gejziri i zloćudni pepeljasti oblaci još neugaslih vulkana – prizori su kojima su prošlog kolovoza obiteljski magazini u Oslu i Trondheimu plijenili svoje čitatelje.

Neuobičajeno duge foto-priče na kraju su se slijevale u kratki zaključak: zemlja blagostanja! Ako već tako Nordijci vide Novi Zeland, onda nije čudo što godinu kasnije, isto u kolovozu, u paklenoj vrućini juga Europe, u Skoplju, G. R., mladi novinar, s neskrivenim uzbuđenjem svakoga dana zaviruje u svoje poštansko sanduče, čekajući sudbonosni odgovor.

G. R. ne bi pisao o dalekim otocima koje zapljuskuju Tasmansko more i Pacifik. On bi se tamo uselio. S obitelji. Zauvijek!

“Kada smo prije pola godine čuli da na Novom Zelandu traže mladu radnu snagu, prijavili smo se. Masovno. Deset mojih najboljih prijatelja je u ime svojih obitelji poslalo generalije njihovoj ambasadi u Ateni. Pretežno smo fakultetski obrazovani (pravnici, ekonomisti, medicinari…), nismo ponaosob stariji od 35 godina. Iz svake obitelji netko ima specijalizaciju koja se uklapa među tridesetak tih koje na Novom Zelandu traže, da bismo došli u obzir da se tamo zaposlimo i dobijemo ostalo što graniči sa snovima.

To su: stan blizu radnog mjesta, odnosno kredit za montažnu kuću s četiri-pet soba, nezaposleni supružnik šest mjeseci svakog tjedna dobiva ponudu za posao kao i određenu novčanu pomoć zbog toga što ne radi.

Moj poznanik koji je ranije otišao, rekao mi je da fakultetski obrazovani zarađuju između 30 i 40 tisuća dolara godišnje, dok su mu djeca zbrinuta na najbolji mogući način. Samohrana majka na Novom Zelandu za svako svoje dijete, do kraja njegovog obaveznog (srednjoškolskog) školovanja prima od 300 do 400 dolara mjesečno…

Zvuči to kao socijalna bajka u vrijeme kada se Skopljem, neslužbeno doduše, pronosi da je desetak ovdašnjih novinara “uzelo neplaćeni dopust kako bi mogli kod nas i u inozemstvu raditi na crno”. Naravno, ne perom.”

G. R. je prije dva mjeseca od novozelandske ambasade u Ateni dobio uputstvo (kao i njegovi prijatelji) da zajedno sa suprugom ovjerava diplome i sve važne podatke o sebi i adresu poslodavca na Novom Zelandu. Sve su poslali i čekaju odgovor. Ne stigne li za još četiri mjeseca, od odlaska nema ništa. Dođe li, pak, poziv?

“Odmah se pakiram. Znam da za pet narednih godina zajedno sa suprugom neću moći doći u Jugoslaviju jer u slučaju smrti ili svadbe ovamo može se vratiti samo jedan član obitelji – da se to obavi i odmah mora nazad…”

Supruga našeg srdačnog domaćina pažljivo prati razgovor. Sve joj to izgleda daleko. Nedokučivo. Za razliku od muža, ona svojim roditeljima nije rekla ni riječi o namjerama svoje obitelji.

“Teško bi im to palo. Neću ih mučiti dok sve ne bude sređeno.”

Djeca? Kao i u svim drugim prilikama reagiraju djetinje. Jedva čekaju da negdje putuju pa makar to bilo i na kraj svijeta.

Novinar G. R. i dalje radi svoj posao. Prilježno. Savjesno. I pogledava u poštanski sandučić. Još su četiri mjeseca nade da će njegovoj obitelji stići ono: Okej! Dolazite!

Čekaju to isto stotine i stotine Makedonaca, a i drugi širom Jugoslavije. Sa zanimanjem će sigurno pročitati i ovaj posebni izvještaj Tanjugovog dopisnika iz Grčke Vojislava Lalića:

“Sada dobivamo samo po nekoliko zahtjeva Jugoslavena za dobivanje radne vize. Navala je prestala prije nekoliko mjeseci, čemu je očigledno doprinijelo pisanje jugoslovenske štampe. Ljudi su konačno shvatili da je vizu za rad na Novom Zelandu skoro nemoguće dobiti, da ne treba gajiti lažne iluzije”, kaže Ann Linardos, službenica novozelandske Ambasade u Ateni, u specijalnoj izjavi za UNU.

Mjesecima je ambasada ove zemlje u Ateni (Novi Zeland nema diplomatsko predstavništvo u Jugoslaviji) bila doslovno okupirana. Njeni službenici su se hvatali za glavu. Svakoga dana iz Jugoslavije stizalo je po sto-dvjesto molbi, i ne samo to. Na licu mjesta smo se uvjerili da su mnogi potezali na ovaj dalek i skup put – dnevno po 20-30 ljudi… Većina tih koji su tražili vizu za rad bili su iz Makedonije. Ali, stizali su zahtjevi i iz drugih krajeva Jugoslavije.

U novozelandskoj ambasadi i ovom prilikom poručuju Jugoslavenima: njihova zemlja ima veoma restriktivnu imigrantsku politiku. Traže se samo određena zanimanja koja su inače na cijeni svuda na svijetu. Za ilustraciju nam navode podatak da je u posljednjoj godini Jugoslavenima izdano samo deset viza i to tri po osnovu udaje, odnosno ženidbe. Dakle, praktično – svega sedam.

Za odlazak na Novi Zeland pretežno su zainteresirani nekvalificirani ili polukvalificirani radnici. Oni nemaju nikakve šanse!

U toj zemlji traže se pojedine kategorije strojarskih inženjera, medicinari, medicinske sestre, ali određene specijalizacije, stručnjaci za kompjutere. Podnositelj zahtjeva, međutim, mora sam sebi osigurati posao, da zna engleski jezik…

Tisuće Jugoslavena bile su žrtve te dezinformacije. U jednom razgovoru s tim našim ljudima nismo uspjeli dokučiti tko je lansirao priču o “obećanoj zemlji”… Ali jedno je izvjesno: mnogi su bili žrtve te glasine.

G. R. i dalje vjeruje da nije u toj većini. Prima svoju novinarsku plaću od “dvadeset i nešto milijuna”, sluša priče o skoro tisuću svojih sunarodnika što berući južno voće na Kreti zarađuju dnevno pet milijuna i… i nada se da će ih prestići, da će ga jedno pismo iz sivila prosječnosti zauvijek odvesti u zemlju stočara i ribara, u zemlju o kojoj, eto i Norvežani govore s ushićenjem.

Prilepčanin Blagoje Tošeski (40), kaže, zna da je njegova molba za iseljeničku putovnicu u Australiju jedna od pet tisuća koje čekaju u Beogradu, ali misli da će biti pozitivno riješena.

“U tekstilnoj tvornici “Biljana”, supruga Zvezda i ja imamo startne osnove od 16 do 17 milijuna dinara”, priča Blagoje.

“Djeca (13-godišnja Beti i 11-godišnji Darko) rastu, potrebe se umnožavaju. Prije svega idemo zbog boljeg standarda. A tamo su i moje tri sestre. Sve udane. Jedna u Sidneyju, dvije u Melbourneu. I za nas vrijedi: ako dobijemo putovnice, pet godina ne možemo nazad u Jugoslaviju. Bit će mi teško bez domovine, ali prije svega moram misliti na djecu. Mnogi naši prijatelji što su se iselili tamo, poslije kažu da bi se vratili. Nostalgija vuče, ali nema povratka, jer djeca nemaju perspektivu.”

Zvezda je ispočetka bila ogorčena muževom idejom.

Vremenom, vidjevši da se spiskovi na prilepskom SIZ-u za zapošljavanje produžuju, popustila je. Krenut će kao desetine i desetine majki iz ovog dijela Makedonije: protiv svoje volje, ali za dobrobit svoje djece.

Radit će bilo koji posao što im rodbina tamo nađe. Uvjet je samo da on donosi novac. Što više novca… A kuću dovedenu do ploče, novcem koji je Blagoja Tošeski dobio na lotu, neće prodavati. Iskušenja daleke zemlje su, ipak, prevelika da bi se obitelj već na polasku odrekla i posljednjeg utočišta u domovini.

Slično zaključuje i Blagojev vršnjak Dragan Bauk iz Kosova Polja kod Prištine. Neće prodati posljednje pribježište u slučaju neuspjeha u Kanadi.

Ovaj šef predstavništva zanatske zadruge “Vučje”, prvo će otići kod strica Milana u Toronto, koji tamo živi već tri desetljeća, a radi kao direktor tvornice teških kamiona, čiji je vlasnik opet Milanova žena – odnosno Draganova strina.

“Među uvjetima za obiteljsko useljenje u Kanadu je, osim što im trebaš kao radnik, da nemaš više od 38 godina. Ja imam dvije preko, no nadam se da će to stric srediti. Prvo ću sam otići na tri mjeseca. Ako mi se svidi, vraćam se po obitelj: suprugu Milijanu (35) i kćerke, 15-godišnju Oliveru i 11-godišnju Maju. Kćerke mi od četvrtog razreda osnovne škole idu na tečaj engleskog jezika i, pravo da vam kažem, volio bih da nam se tamo svidi i da ostanemo. Prvenstveno zbog njih. Ja i žena ni ovdje ne zarađujemo loše, ali vidite li kakva je situacija na Kosovu? Neću djecu ostavljati u neizvjesnosti…

Dragan Bauk je po struci nastavnik biologije. Ispune li se njegove želje i stričevi mu planovi, trebao bi s obitelji odseliti u daleki, olimpijski Calgary, da se bavi ZOO-ekologijom i od tamošnjeg biološkog instituta prima mjesečno, tako nam bar reče, od 10 do 15 tisuća dolara. Prethodno bi, naravno, dobio dvosoban stan…

Eto, čini nam se da smo i dalje nastavili tragati po tim sve većim gomilama zahtjeva za obiteljskim iseljenjem iz Jugoslavije, odnosno useljenjem u neku od ove tri vjerojatno sada najatraktivnije zemlje, slike bi bile slične. Većina ide zbog ekonomske situacije. Ipak, zajednički nazivnik im je sažet u onaj teški refren:

“Zbog djece, zbog djece…”

Neugodan, i njima koji odlaze i nama koji ostajemo. To već nisu glasine. To je surova istina.

Napisao: Žarko Janjić (Una, 1988.)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here