Prošlo je gotovo osamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata, ali pitanja o sudbini tisuća Hrvata i drugih naroda koji su krenuli prema zapadnim saveznicima, a završili u smrti, ostaju neodgovorena. U razgovoru s povjesničarkom dr. sc. Martinom Grahek Ravančić Večernji list rekonstruira kronologiju zbivanja i otvorili dileme koje ni danas nemaju jasan politički ili moralni odgovor.
U svibnju 1945. rat je u Europi bio službeno završen, ali za tisuće ljudi s prostora tadašnje Nezavisne Države Hrvatske – vojnike, civile, žene i djecu – agonija je tek počinjala. U strahu od dolaska partizana, povlačili su se prema Bleiburgu, vjerujući da će ih prihvatiti britanske snage. Umjesto spasa, dočekao ih je jedan od najmračnijih trenutaka hrvatske povijesti – Bleiburg i Križni put.
Put prema Bleiburgu: Kolona nade i straha
Kolona vojske i civila krenula je od Zagreba prema Bleiburgu, prolazeći Zidani Most, Slovenj Gradec i Dravograd. Kako objašnjava dr. Grahek Ravančić, u povlačenju su sudjelovale tri vojske – oružane snage NDH, srpske i crnogorske četničke jedinice te slovenski domobrani. S njima su se povlačili i brojni civili – žene, djeca i starci.
U početku povlačenja nije bilo sukoba, no kod Celja dolazi do panike, usporenja i potpune dezorganizacije. Jugoslavenska vojska, po izričitom naređenju Josipa Broza Tita, zaokružuje povlačenje i odsijeca im put prema Koruškoj. Samo oni koji su do 12. svibnja stigli do Dravograda uspjeli su prijeći u savezničku zonu, dok je za ostale – nada nestala.
Pregovori u Bleiburgu: Izdaja za stolom
Nakon sloma kod Dravograda, predstavnici NDH, Jugoslaveni i Britanci pokušali su postići dogovor. No, kako navodi dr. Grahek Ravančić, Britanci nisu razlikovali domobrane od ustaša, a pregovori su se brzo s prijateljskog tona prebacili u hladan i distanciran. Jugoslavenska strana je zahtijevala izručenje svih zarobljenika, naglašavajući da su to “neprijatelji” protiv kojih su se borili.
General Scott, predstavnik britanske strane, jasno je dao do znanja da Europa, razrušena ratom, nema kapaciteta prihvatiti toliki broj izbjeglica. Nakon simboličnih pregovora, Britanci su pristali na “ustupak” – predaja je odgođena ne za pola sata, nego za sat vremena, tek toliko da se obavijeste jedinice.
Početak Križnog puta: Marš smrti bez kraja
Nakon predaje započinje Križni put – marš smrti koji je trajao tjednima. U početku su britanske snage još bile prisutne, no kada su se povukle, Jugoslavenska armija preuzima potpunu kontrolu nad kolonom. Na području Slovenije, između Dravograda i Maribora, situacija postaje brutalna – zarobljenici su prisiljeni trčati 180 kilometara, a tko god bi zaostao, bio je likvidiran.
“Tko god nije mogao pratiti tempo, bio je likvidiran,” objašnjava dr. Grahek Ravančić, dodajući kako su masovne grobnice i danas nijemi svjedoci tog zločina.
Logori i masovne grobnice: Tezno, Huda jama, Kočevski Rog
Logori su bili uspostavljeni u gotovo svakom većem naselju, a masovne grobnice u Sloveniji, poput Tezna i Hude jame, svjedoče o brutalnosti i razmjerima likvidacija. U Teznu je prema procjenama stradalo najmanje 15.000 Hrvata, dok je u Hudi jami otkriveno nekoliko tisuća žrtava, od kojih su mnogi bili živi zakopani. Kočevski Rog, prema istraživanjima, možda krije najveću masovnu grobnicu, no do danas nije u potpunosti istražena.
Povratak u Hrvatsku: Agonija se nastavlja
Prelaskom u Hrvatsku, masovne likvidacije su jenjavale, ali patnje nisu prestale. Zarobljenici su prolazili kroz logore u Srbiji, Rumunjskoj i Bugarskoj, gdje su umirali bez suđenja i bez groba. Mnogi su nestali bez traga, ostavljajući za sobom samo priče o mukama.
Dr. Grahek Ravančić ističe kako je jedini način da se raščiste brojke i sazna prava istina – pregledavanje matičnih knjiga i službenih evidencija.
Bleiburg i Križni put – povijest bez kazne
U službenoj povijesti, događaji na Bleiburgu i Križnom putu opisivani su kao završna faza rata, gdje su “neprijatelji dobili zasluženu pravdu”. Međutim, procjene govore o velikim žrtvama – britanski izvještaji navode 200 tisuća vojnika i 500 tisuća civila, dok Slovenci spominju 13–14 tisuća svojih mrtvih.
I danas, osamdeset godina kasnije, politika prema Bleiburgu nema jasan stav. Događaji se većinom spominju tijekom komemoracija, dok pitanja o krivnji i nevinosti ostaju otvorena.
Povijesna trauma bez odgovora
Bleiburg i Križni put ostaju mračna poglavlja hrvatske povijesti. Kako navodi dr. Grahek Ravančić:
“Završetak Drugog svjetskog rata treba gledati kroz prizmu pobjede antifašizma nad fašizmom. To nitko ne osporava, ali događaji na Bleiburgu i na Križnom putu svakako moraju predstavljati jedan segment ukupne ocjene tog antifašizma.”
O autoru
Martina Grahek Ravančić rođena je 1978. u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij povijesti, a od 2002. zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest. Na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 2006. magistrirala je s temom Bleiburg i „križni put“ u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi, a 2011. doktorirala s temom Rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba u razdoblju od 1944. do 1947. godine. Trenutno radi na projektima Die “Enzyklopädie Jugoslawiens” (1955-1990) zwischen jugoslawischem und subjugoslawischem Nationbuilding (Deutsche Forschungsgemeinschaft, Humboldt Universität Berlin) i CroFacta (NextGenerationEU, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski institut za povijest, HMDCDR). Suradnica je na izdanjima Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Matice hrvatske. Sudjelovala je na više znanstvenih skupova i stručnih predavanja te objavila četiri autorske knjige, jednu uredničku knjigu i nekoliko desetaka znanstvenih i stručnih radova.
