Jedna od najvećih kontroverzi koja prati sudjelovanja reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu vezana je uz Svjetsko prvenstvo odigrano 1974. godine u Njemačkoj.
Možda bi Jugoslavija bolje prošla na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. da nije bilo Josipa Broza koji je prema nekim tvrdnjama utakmicu s domaćinom prodao za čak 700 milijuna maraka.
Jugoslavija je imala sjajnu momčad, ali nije dosegla maksimalne rezultate, barem prema tvrdnjama ljubitelja nogometa s ovih prostora. Bila je to još jedna generacija koja je na veliko natjecanje ispraćena s ulogom favorita i na kraju nije ispunila očekivanja domaće nogometne javnosti.
Reprezentacija je zablistala u prvoj fazi turnira, a onda se potpuno neočekivano dogodio pravi pop.
Jugoslavija je bila u skupini s Brazilom, Zairom i Škotskom. Na otvaranju prvenstva, pred 62 tisuće ljudi u Frankfurtu, odigrali smo neodlučeno s moćnim Brazilcima 0:0 i tako dali do znanja da imamo momčad za duge staze. U drugom kolu Džajić, Šurjak, Katalinski, Bogićević, Oblak, Petković i društvo demolirali su nesretne Afrikance s 9:0 i tako upisali jednu od najuvjerljivijih pobjeda u povijesti Svjetskog prvenstva. U trećem kolu odigrali smo neriješeno sa Škotskom (1:1) i tako se plasirali u daljnju fazu natjecanja.
No, u skupini B posljednjeg kola uslijedila je prava katastrofa. Jugoslavija je u Dusseldorfu izgubila od domaćina Zapadne Njemačke s 2:0, potom u Frankfurtu od Poljske s 2:1 i na kraju istim rezultatom od Švedske, ponovno u Dusseldorfu. Plavi nisu izgledali kao momčad u prvom krugu natjecanja. A sve je krenulo od utakmice s domaćinom…
26. lipnja 1974. u skupini B “Modri” su igrali protiv domaćina i lako su poraženi golovima Breitnera i Millera s 2:0.
Na 10. Svjetskom prvenstvu Jugoslavija je važila za odličnu momčad koja može daleko dogurati. No, nakon remija s Brazilom (0:0) i demoliranja Zaira (9:0), izabranici Miljana Miljanića priklonili su se “pancerima”.
A samo 24 sata ranije Tito je prvi put u životu posjetio Njemačku, s namjerom da dobije kredit od 700 milijuna maraka, kojim je trebao izbjeći bankrot tadašnjeg samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, a dan prije utakmici s Njemačkom, maršal je u Dusseldorfu priredio prijem u hotelu “Park”, gdje su bili i tadašnji reprezentativci.
Kredit nikada nije vraćen, a desetljećima se postavlja pitanje je li upravo cijena nogometnog poraza “modrih” omogućila legendarnoj njemačkoj generaciji Beckenbauera, Gerda Müllera, Mayera, Breitnera i ostalih da se popne na svjetski tron? .
– Nakon poraza je pukla priča da je utakmica bila namještena, da smo je prodali za kredit koji nam je dala njemačka kancelarka, da je Njemačka kupila naslov svjetskog prvaka, da nikada nismo vratili tih 700 milijuna maraka… ne znam, jednostavno nismo igrali dobro, a bili smo i truli iznutra – evocira uspomene legendarni vratar Jugoslavije Enver Marić.
Marić kaže da je atmosfera u reprezentaciji bila očajna, a sve je kontrolirao novac.
– Tome su uzrokovale “Puma” i “Adidas”. “Puma” je nudila bogate ugovore ako promijenite kopačke, pa smo Dragan Džajić i ja dobili 20.000 maraka za nošenje njihovih kopački. Tada nogometni savez nije htio isplatiti premije za plasman na Svjetsko prvenstvo, koje su tada iznosile vrlo značajnih 15.000 maraka. Atmosfera je bila grozna, momčad se raspadala – otkrio je Marić.
Tadašnji menadžer plavih, Zvezdina “desetka” Jovan Kule Aćimović, kaže da su utakmici prethodila dva nesvakidašnja događaja koja su išla u prilog domaćima, ali su bila protivna interesima reprezentacije Jugoslavije.
– Titov posjet očito je poremetio pripremu utakmice. Da je bio netko drugi, to bi bilo neprihvatljivo, ali radilo se o Titu… – prisjetio se svojevremeno Aćimović u ispovijesti za Kurir.
– Na dan utakmice. Odveli su nas u rezidenciju naše ambasade u Dusseldorfu i tamo smo čekali Tita dva sata da se s njim pozdravimo. Zamislite kako je bilo igračima koji su imali ustaljene pripreme za utakmice, da su od 11 ujutro do jedan poslijepodne stajali i čekali, a u tri sata igrali odlučujuću utakmicu. Razgovaraš sa suigračima, što bi drugo trebao učiniti? Gunđali smo sami sebi u bradu, živcirali nas što se hrpa Titovih poltrona motala oko nas čekajući da sebi ubace poneki poen, a najmanje im je značila reprezentacija. Tada se pojavio i Tito, pozdravio nas i priča je završena.
Je li u toj igri bilo još nešto sumnjivo, kako je tvrdio hrvatski Ivan Buljan?
– Jedino što nisam mogao razumjeti je odluka trenera Miljanića da u momčad stavi Dražena Mužinića, a na klupi ostavi Blekija Bogićevića koji je bio siguran na lopti. Mužinićeva uloga bila je nova za njega, baš kao kad bi mene stavili na centarhalf. Mogao bih da budem štoper u meču sa Dorćolom, ali to ne bi bilo rešenje za ozbiljne i velike utakmice.
