Home Vijesti Toševa Karpowicz: Slobodna Riječka Država – problemi nastanka i opstanka

Toševa Karpowicz: Slobodna Riječka Država – problemi nastanka i opstanka

714
0
Ljubinka Toševa Karpowicz (foto: Josip Čekada/SDR)

Jedno od zapaženijih predavanja jučerašnjeg znanstvenog skupa ‘100 godina od osnutka Riječke Države‘ bilo je ono riječke povjesničarka Ljubinke Toševe Karpowicz. Objavljujemo ga u integralnom obliku:

Nakon službenog završetka mirovne konferencije u Parizu 21. siječnja 1920. godine, ostalo je neriješenih niz pitanja. Jedno od njih bilo je Jadransko pitanje, te riječko pitanje unutar njega.
Velike sille su brojnim prijedlozima pokušale utjecati na rješenje riječkog pitanja u svoju korist.
Na konferenciji su kronološki izneseni slijedeći prijedlozi:
“Projekt Tardieux”, plan Tittoni, Francusko-Britansko- američki memorandum, memorandum predsjednika Nittia, Wilsonov memorandum, te memorandum Millerana I Lloyda Georga, kao odgovor na Wilsonov memorandum.
Uz ove prijedloge iznesena su i dva suprotstavljena prijedloga riječkih predstavnika : aneksionističkog Andrea Osssoinacka, te autonomaškog Ruggiera Gotthardia.
Prijedlozi tijekom rada konferencije ukazivali su na interes ne samo neposredno zainteresiranih država- Kraljevina SHSi Kraljevina Italija, već i na interes velesila u riječkom pitanju.
Tijekom razdoblja do početka neposrednih pregovora u Rapallu, obje zainteresirane države, ali i razna udruženja, su vodila ili podržavala tajnu politiku usmjerenu na rješavanje riječkog pitanja.
Talijanska vlada, ali osobito vojna udruženja, najčešće legionari, zatim fašisti, u suradnji s riječkim dobrovoljcima, organizirali su okupaciju Rijeke od strane D’Annunzija. Njegova je okupacija potrajala sve do početka 1921. godine, dakle nakon sklapanja Rapallskog ugovora.
Jugoslavenska vlada je u istu svrhu koristila riječke izbjeglice u Zagrebu, gdje je utemeljena Riječka jugoslovenska stranka, te formirano udruženje izbjeglica INDEFICIENTER.
Kad je 12. studenog 1920. potpisan ugovor u Rapallu, stanje u Italiji i Jugoslaviji je bilo dramatično, što je utjecalo na brzinu, ali i na karakter Rapallskog ugovora.
U Italiji je pala vlada predsjednika Nittia, 11 svibnja 1920 , nakon čega je u zemlji nastao kaos. Za predsjednika nove vlade ponovno je došao Giovanni Giolitti. Kao pragmatičar i pod pritiskom fašističkog pokreta, koji je jačao u simbiozi s D’Annunzijevom okupacijom Rijeke, predsjednik Giolitti je potpisao Rapallski ugovor nastojeći da drži situaciju pod kontrolom.

I stanje u Kraljevini SHS nije bilo stabilno. Službena Italija je tajno ohrabrivala i financirala pokrete separatista u Jugoslaviji (Hrvata, Crnogoraca, Vojvođanskih Mađara, Makedonaca, Kosovara)(Massimo Buccarelli), s ciljem da onemogući konsolidiranje novonastale država na svojim istočnim granicama.
Delegacije Jugoslavije (Vesnić, Trumbić i Stojanović) i Italije ( Sforza, Bonomi i, kasnije, Giolitti), su potpisale Rapallski ugovor svjesne njegove nedorečenosti, budući su svi bili diplomati od ranga.
Rapallski ugovor karakteriziraju kontroverze koje ukazuju na njegov arbitrarni i privremeni karakter.
Naime, u prvom članku ugovora u kojem se navode granice između obje države, u djelu koji se tiče kote 502 navodi se: ”granica s državom Rijeke”, a nadalje u istom članku se navodi: “put Rijeka-Kastav na severnu granicu Slobodne države Rijeke” (citat prema tekstu Ugovora na srpskom jeziku!).
Dakle, u prvom članku se navodi “država Rijeka “ I “Slobodna država Rijeka” kao pravni subjekt sa svojim granicama, dok je priznanje “države Rijeka” u Rapallskim ugovorom navedeno tek u člancima 4. I 5.

Slijedeća, najveća kontroverza sastoji se u nabrajanju dijelova riječke države
To su (citat na srpskom jeziku).
a) “corpus separatum u sadašnjim granicama grada i kotara Rijeke”, te
b) “ Na zapadu linijom koja od Matulja silazi ka moru kod Preluke, ostavljajući železničku stanicu i mesto Matulje na Italijanskoj teritoriji”.
Na temelju druge odredbe može se zaključiti da je današnji željeznički kolodvor s djelom pruge do Matulja pripao Italiji.

1. Navođenje corpusa separatuma kao centra nove države pokrenulo je niz problema i dilema. U nesuglasice i sporove su se uključili i riječki političari, čime su se vratile stare nesuglasice na relaciji ugarska i hrvatska vlada, te riječki autonomaši, sada u obliku konfrontacije Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, te riječkih političara.
Centralno mjesto sukoba bilo je pitanje pripadnosti luke Baross i Delte. Sukob je bio naglašen činjenicom da taj dio Rijeke nije naveden u Rapallskom ugovoru, a njegova pripadnost je bila predmetom “tajnog pisma” Carla Sforze Anti Trumbiću u kojem Sforza priznaje da su luka Baross I Delta dijelovi teritorija Riječke države.
2. Drugi poticaj sporovima, bila je odredba o pripadnosti kolodvora i dijela željeznice Italiji.
Željeznica, kolodvor i prateća skladišta na teritoriju kolodvora bile su vlasništvo Kraljevskih državnih željeznica sa sjedištem u Budimpešti,

S obzirom da je 4. lipnja 1920. već bio potpisan Trianonski ugovor, te priznata neovisnost mađarske države, arbitražno dodjeljivanje njezinih željeznica pobjedničkim državama, u ovom slučaju Italije i Jugoslavije, bilo je samo još jedan oblik kažnjavanja gubitnika, što će, u konkretnom slučaju voditi tajnoj politici poticanja separatnih pokreta “jugoslavenskih Mađara”.
Rapallski ugovor stoga nije pridonio rješavanju sukoba oko Rijeke, već je oživio sukob oko pitanja povijesno pravnog naslijeđa vezanog za corpus separatum, kao i potakao idejne sukobe riječkog politiziranog građanstva i traženje saveznika van Rijeke.
Prolazni karakter Rapallskog ugovora priznao je javno i sam Mussolini prilikom svog četvrtog posjeta Rijeci 21.IV.1921., tada još uvjek kao osnivač i lider fašističkog pokreta, kojem je upravo “riječko pitanje” davalo poticaj za idejno i organizaciono profiliranje.

Pitanje opstanka riječke države

Navedene činjenice pokazuju da će pitanje opstanka riječke države biti dramatično.
Najprije je trebalo istjerati D’Annunzia I njegove legionare iz Rijeke.
Zatim, trebalo je dozvoliti formiranje političkih stranaka, provesti izbore za Konstituantu, sve to u prisustvu talijanskih okupacionih snaga u svojstvu savezničkih, koje su bile ne samo u Rijeci, već i na Sušaku.
S obzirom da su izbori, provedeni 1921. godine razmatrani u literaturi, ovo izlaganje se neće zadržavati na tom djelu.
Ali, zadržat će se na opisu situacije u Rijeci nakon petomjesečnog izbjeglištva Riccarada Zanelle u Bakru, nakon njegova uspjeha na izborima 1921. kada su domaći i talijanski fašisti na njega pokušali izvesti atentat.
Iz detaljnog izvještaja američkog konzula na Rijeci se može isčitati interes kojeg su SAD, djelomice I Velika Britanija, imale oko konsolidiranja riječke države.
Interes SAD bio je vezan za obezbijeđenje riječke luke za iskrcaj naftne kompanije Standard Oil Company of New York.
Ta je kompanija napravila prvi korak ka osvajanju balkanskih tržišta početkom 1919. godine kada je, sa sjedištem u Solunu, započela isporuku nafte za Srpski državni monopol. Tijekom savezničke okupacije Rijeke, iskrcavanje iz Soluna je premješteno u Rijeku, budući je njezina luka bila željeznicom dobro povezana sa zaleđem u kojem su sada nastale nove države raspadom Habsburškog carstva, uključivo i Jugoslaviju. Ugovor između SAD I Kraljevine SHS bio je zaključen na rok svibanj- lipanj-kolovoz 1919.godine. Radilo se o iskrcaju 600.000 barela nafte u tri pošiljke, dakle o čak početno velikom biznisu. Povezanost događanja dozvoljava hipotetski zaključak da je možda D’ Annunzijeva okupacija Rijeke bila sračunata upravo na onemogućavanje isporuke nafte.

Ovu hipotezu potkrepljuje podatak da je tijekom D’Annunzijeve okupacije iskrcavanje prekinuto, američki konzul pobjegao iz Rijeke, te je izvještaje američkom konzulatu u Trstu slao Riječanin-zaposlenik u američkom, ali i talijanskom konzulatu, Attilio Clementi.
Postupak redefiniranja ugovora Standard Oil Company pokrenut je kada je Riccardo Zanella postao privremenim predsjednikom riječke države. Tada je sklopljen ugovor na rok od 1.siječnja 1922.godine, do 31 prosinca 1946.godine, dakle na 24. godine! Radovi na adaptaciji su trebali započeti prije 1. lipnja 1922.godine.
Vojni udar na Riccarda Zanellu 3.III.1922. omeo je ratificiranje ugovora i sve poslove koji su njime bili dogovoreni.
Je li vojni udar na vladu Zanelle bio izveden upravo radi onemogućavanja ugovora s Standard Oil Company of New York, pitanje je koje ostaje na nivou hipoteze.
Tijekom izbjeglištva u Kraljevici, Zanella je u dva navrata, uz posredovanje ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, Momčila Ninčića, te američkog konzula u Riječkoj državi Wilbura Koeblingera, kontaktirao u Veleposlanstvu SAD u Beogradu izaslanika Percivala Dodgea, pokušavajući vjerojatno da pridobije intervenciju SAD za ostvarenje ugovora s kompanijom iz New Yorka.
Međutim, vlada SHS je bila spremna založiti se samo za luku Baross I Deltu, ne želeći ući u rat s Italijom zbog Riječke države.
Kako su krajnji ciljevi jedne i druge potpisnice Rapallskog ugovora bili zadovoljeni tajnim akcijama, one su 27. siječnja 1924. sklopile “Sporazum o Rijeci”. Ministar Ninčić je izjavio da Kraljevina SHS nije bila zainteresirana za Rijeku, ali da je pomagala Zanellu i njegove suborce iz “razloga pravednosti”.
Novopridošli američki konzul u Rijeci North Winship je, po našem mišljenju, objektivno opisao Rijeku u zadnjim danima prije aneksije.
Konzul ističe da je peticija koju je Riccardo Zanella poslao Ligi naroda uništila ugled Italije, uključivo i problem s Krfom koji je načeo srozavanje njezina ugleda.
U toj situaciji Mussolini je bio primoran na popuštanje u riješenju riječkog pitanja.
Konačno , sporazum između obiju potpinica se temeljio na četiri točke
1. Jugoslavija priznaje aktualni status „vlade” u Rijeci, (pri čemu se misli na imenovanje vojnog guvernara), koja mora ostati talijanska,
2. Italija priznaje validnost Sforzinog pisma prema kojem Delta I luka Baroš pripadaju Jugoslaviji,
3. Riječki dok luke Baroš, koji je dio Rijeke, biti će ustupljen na rok od 99 godina Jugoslaviji,
4. Italija će predati Jugoslaviji slobodnu zonu na glavnom bazenu riječke luke, što će biti regulirano obostranom konvencijom.

Uvidom u ove točke, američki konzul ocjenjuje da je sada jasno koju je cijenu Italija platila izbjegavajući primjenu Rapallskog ugovora u gubitničkoj borbi da zadrži Rijeku, luku Baroš i Deltu. “Gubitničku”, piše konzul zato što u Rijeku nije nikada poslala osobu od povjerenja; to je kao kada krivac čini posljednji korak u izgubljenoj igri”
Izvještaj američkog konzula završava opisom Rijeke kao propalog grada, te ocjenom, da je grad bio 1919.godine prepušten sebi ili da ga je neka od zainteresiranih strana anektirala, ne bi doživio takvu sudbinu!
Tijekom svog kratkog postojanja, riječka država, nikad neovisna i samostalna, podjelila je sudbinu svih malih država; bila je formalno suverena i kao takva neovisna, ali, budući mala, zavisila od diktata interesa velikih, kako je to uvijek bilo i jeste u međunarodnim odnosima.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here