Home Sport ‘U Rijeci sam slavio trofeje s 50 tisuća ljudi, ali navijam za...

‘U Rijeci sam slavio trofeje s 50 tisuća ljudi, ali navijam za Hajduk’

426
0

Rijeka je prve velike trofeje u klupskoj povijesti dočekala tridesetak godina nakon osnutka, kada se krajem sedamdesetih na Kantridi okupila sjajna generacija igrača koja je redovno otežavala život jugoslavenskoj Velikoj četvorci, a 1978. osvojila je i Kup, koji je iduće godine uspješno obranila.

Jedan od ključnih aktera ovih postignuća bio je Nikica Cukrov, šibenski veznjak čuven po borbenosti i zalaganju na terenu. Bio je jedan od rijetkih državnih reprezentativaca koji su se za taj status izborili iz redova manjeg kluba, a nakon uspjeha na Kvarneru postao je i trofejni član sjajne generacije Hajduka i najuspješniji nogometaš koji je nosio dresove oba aktera utakmica koje danas nazivamo Jadranskim derbijima.

U razgovoru za Index govorio je o afinitetima prema bivšim klubovima, odrastanju, atmosferi i nogometnoj kulturi u Rijeci sedamdesetih, načinu života nogometaša u njegovo vrijeme, noćnim izlascima, pregovorima s klubovima, odnosu novca i ljubavi u njegovom poslu, ratnom HNL-u kad je na treninge dolazio s ratišta, svojim najboljim suigračima i još mnogo toga.

Pratite li HNL i jeste li navijački bliži Rijeci ili Hajduku?

Pratim, svaku Hajdukovu utakmicu sam u Splitu. S obzirom na sve što izdešavalo, Hajduk može doći u situaciju da zadnje kolo u Zagrebu odlučuje o prvaku, ali najprije trebaju dobiti Rijeku. Volim oba kluba, no nadam se da će pobijediti Hajduk, kao i u finalu kupa na koje sigurno dolazim.

Za mene se zna da sam navijač Hajduka, oko toga nema dilema. Dolazim i na Rijekine utakmice, ali nikad nisam išao na utakmicu Rijeka – Hajduk. Dođem gledati utakmice protiv Dinama, Osijeka, Šibenika, europske. S ljudima u klubu sam u odličnom odnosu. Imam svo poštovanje zbog mog minulog rada u Rijeci.

Vratimo se na početak, gdje ste rođeni i kako ste odrastali?

Rođen sam u Šibeniku, a porijeklom sam bodul. Otac mi je s Prvića, a majka sa Žirja. Došli su u Šibenik živjeti i raditi. Otac je radio u vojnom brodogradilištu, na remontu, a majka je bila domaćica. Radnička obitelj. Bila su sasvim druga vremena. Nije bilo televizije odnosno imali su je rijetki. Non stop smo bili na ulici, igrali nogomet. To je bila glavna zabava, a smišljali smo i druge igre.

Na kraju ste ipak odabrali Rijeku jer niste bili zadovoljni uvjetima koje je Hajduk nudio?

Tako je, ne živi se od ljubavi. Koliko me platiš toliko me voliš. Muž i žena se vole i sve je lijepo, ali kada ne doneseš plaću dva mjeseca normalno je da te pita što je, kako ćemo sutra. Isto tako je i u nogometu.

To je profesija koju sam izabrao. Nisam si mogao priuštiti igrati za lošije uvjete. Nisam bio iz bogate obitelji, kao uostalom nijedan igrač tada, možda jedan u deset tisuća. Danas ima puno više djece bogataša u sportu.

Kako je izgledao sam prijelaz u Rijeku?

Na zimskoj pauzi sam igrao pripremnu utakmicu za Šibenik protiv Vojvodine. Njihov trener je bio pokojni Vojko Zec. Kad je prešao u Rijeku poslao je svog pomoćnika Ivu Šangulina, inače mog Šibenčanina, po mene. Htjeli su me pod svaku cijenu, sjeo sam sa Šangulinom u auto i otišao u Rijeku. Ja sam rekao svoje uvjete, a oni su rekli ‘Potpisujemo’ i to je to.

Kako se tada živjelo u Rijeci kao gradu?

Život u Rijeci je bio čudo. Meni iz Dalmacije kontakt s turistima i strancima nije bio ništa novo, ali zadivilo me kada sam prvi put došao u Opatiju. Vidio sam cijeli taj šušur, lokale, diskoteke, isto kao da si na Azurnoj obali. Klub je bio stabilan prvoligaš. Živjelo se drugačije. Ljudi su te kao sportaša obožavali i poštovali.

Jeste li uživali u noćnom životu, u izlascima noć prije utakmice?

A ne, nikad nisam izlazio noć prije utakmice, ali sve druge noći sam bio vani! Imao sam suigrača koji su izašli par puta sa mnom pa rekli – ja ne mogu više, kako možeš to izdržati? Imao sam Bogom danu snagu i energiju. Ujutro bi došao direktno iz noći na trening i bio prvi u svakom šprintu.

Kada je trener Dragutin Spasojević jednom u Adriatic baru u Opatiji oko ponoći vidio Miloša Hrstića i mene, Hrstić je bio kažnjen, a ja ne. Kada je pitao zašto rekao mu je ‘On to može, a ti ne!’ Drugom prilikom kada me vidio vani s Damirom Desnicom samo mi je sutradan rekao ‘Nemoj maloga voditi sa sobom.’

Imao sam nepisano pravilo da mogu izlaziti kako god hoću i nitko me nije dirao, to sam zaslužio jer mi je dres uvijek bio znojan i šporak.

Kakav je igrač bio Damir Desnica, koji je usprkos gluhonijemosti napravio sjajnu karijeru?

Čudo od igrača. Kad je trčao činilo se da ne gazi travu. Kad je ušao u prvu ekipu imali smo niz od 17 utakmica bez poraza, često bi zabio gol ili bi na njemu bio penal, sjajno se kretao. Pazite, bio je gluhonijem, a nikad ne bi nastavio igrati kad bi bio faul, osim ako ne bismo trebali odužiti utakmicu jer nam to ide u prilog, pa bi se pravdao da ne čuje.

Ako bi nam trebao gol i ako nam nije odgovaralo odugovlačenje nikad to ne bi napravio. Imao je razvijen neki drugi instinkt, osjećaj, vidio je kretnje suigrača i protivnika. Znao bi da je sudac svirao nešto i kad bi mu bio iza leđa. Inače je čitao s usana, a imali smo i mote koje naučiš kad živiš s nekim. Komunicirali smo normalno.

Koje još sjajne igrače pamtite iz te riječke generacije?

Kada sam došao 1975. u Rijeci sam zatekao strašnog igrača, Josipa Skoblara, bio je bio pred krajem karijere. Vratio se iz Marseillea gdje je postao europska Zlatna kopačka, dao je 44 gola. Jedan od najboljih s kojima sam igrao.

U to vrijeme se većina ostavljala nogometa s trideset godina, ja sam s njim igrao kad je imao 33,34 i još je bio strašan. Energija, volja za pobjeđivanjem. On je tada izvodio ono što danas zovu rabona, čak je tako izvodio kornere.

Koliko su ljudi živjeli za nogomet, kako su izgledale utakmice?

Utakmice su bile velike fešte. Ljudi bi dolazili iz Lovrana, brodovima, limena glazba bi bila obavezna. Pjevalo se, veselilo i grlilo. Svi bi se zabavili i opili, ali bez agresije. Živjelo se drugačije nego danas, danas ljudi imaju neke druge razonode.

Svak se bori za tu prokletu kunu. Tjeraju te da radiš što više za što manje novaca, to je ta značajka kapitalizma. Danas je sve podređeno tome. Ljudi su ne svojom krivicom osuđeni da moraju tako živjeti i da nemaju vremena za veseliti se.

A atmosfera na Kantridi?

Ispod tih stijena je bio specifičan ambijent. Stadion bi često bio pun. Imali smo izvrsno posloženu ekipu, a i uprava je radila odlično dok je predsjednik bio Ljubo Španjol. Mi igrači smo živjeli kao jedno tijelo, rijetko je bilo večeri da po sedam-osam igrača ne bi zajedno izašli.

Ta povezanost je bila preduvjet za rezultate, nikome nije stalo da broji svoje golove i asistencije. Danas su igrači preopterećeni individualnom perspektivom, a ni vrhunski pojedinci ne mogu ništa bez prave ekipe.

S Rijekom ste osvojili prve trofeje u klupskoj povijesti, dva uzastopna Kupa maršala Tita?

To što smo doživjeli je strašno. Prvi put smo u finalu dobili Trepču, prije njih izbacili Hajduk i Zvezdu. Drugu godinu smo u finalu tukli Partizan.

Dakle i protiv Hajduka ste maksimalno grizli?

Pa hvala Bogu. Kakav bi bio profesionalac i čovjek da izdam ekipu i prijatelje s kojima živim i radim. Nema šanse. Ljubav je ljubav, a ovo je posao i poštivanje svega što ti taj klub daje u tom trenutku.

Kako je izgledao doček nakon osvojenih trofeja?

Na Štafeti mladosti bi bilo 25 tisuća ljudi, a pisalo bi se 30, vjerujem da je nas dočekalo bar 50. Svi su izašli na ulice, staro, mlado. Bili smo na balkonu na Korzu. U Gorskom Kotaru smo napravili pauzu za ručak, a onda je do Rijeke svako mjesto bilo krcato. Druge godine isto.

Početkom 1980. ipak odlazite u Hajduk, kako se to dogodilo?

Imao sam opciju produljenja ugovora s Rijekom ako mi se ispune određeni uvjeti, a ako ne onda sam mogao otići kao slobodan. Politika je smijenila Ljubu Španjola i stvari su počele štekat. Za trenera je došao Ćiro. Jedan dio uvjeta su mi ispunili a jedan nisu. Puno klubova me htjelo, Zvezda, Dinamo… Svima sam postavio iste uvjete, a Hajduk mi je bio prva opcija.

Cijeli razgovor pročitajte na linku.

Previous articleVIDEO: Vode se žestoke borbe kod Zmijskog otoka
Next articleFerlin i Battifiaca u superfinalu, pogledajte kako su Hrvatsku oborili s nogu pjevajući ‘Del tebe’ (VIDEO)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here