Povodom 100. obljetnice rođenja jugoslavenskog i hrvatskog pjevača Ive Robića mediji su objavili su da je tajna služba Udbe o njemu vodila tajni dosje.
Spis počinje dokumentom pod nazivom “Robić Ivo, sažetak podataka”. U zaglavlju je crno-bijela fotografija pjevača u mladim danima. U dnu dokumenta stoji datum 17. veljače 1964. godine.
„Rođen 29. siječnja 1923. u Garešnici, sin Stjepana i Marije rođene Legin, po zanimanju pjevač RT Zagreb, oženjen Martom rođene Goleš, bez braka, sa stalnim prebivalištem u Zagrebu.
Iz podataka kojima raspolažemo za imenovanog vidljivo je da je djetinjstvo proveo u Bjelovaru s roditeljima. Otac mu je bio sudski stražar, a kasnije sudski činovnik Okružnog suda u Čakovcu. Završio je gimnaziju, a kasnije i glazbenu školu. Za vrijeme rata pjevao je na radio postaji Zagreb, ali nije imao većeg uspjeha, s obzirom na to da ga je stalno zatirao pjevač Konc, kojeg su naše vlasti strijeljale 1945. godine, kao suradnika UNS-a (ustaški nadzor služba, tajna policija ustaškog režima, op.a.) Robić se tek tada počinje naglo uzdizati i danas je dosegao razinu svjetski priznatog pjevača lake glazbe.
U ratu je 1942. mobiliziran u domobranstvo, a pripadao je tzv. učenička tvrtka. Cijelo vrijeme boravka proveo je u domobranstvu u Zagrebu. Krajem 1942. ili početkom 1943. godine upoznao je Martu s kojom se kasnije i oženio”, stoji među ostalim u spisu.
Nadalje se navodi da je 1946. otišao na odsluženje vojnog roka u JNA, a nakon povratka iz vojske nastanio se u Zagrebu kod rođaka Legina na Pantovčaku.
“Kao pjevač stekao je veliku popularnost i zbog toga ima veliki broj prijatelja u Jugoslaviji, ali i inozemstvu u raznim zemljama, a istovremeno snima ploče za neke radio postaje, tako da su mu prihodi vrlo veliki. visoka”, navodi se u sažetku podataka o Robiću.
U dokumentu se spominje i pjevač Konc koji je 1945. strijeljan pod optužbom da je bio suradnik ustaške tajne policije UNS. Riječ je o Andriju Koncu, pjevaču i šansonjeru, jednom od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj četrdesetih godina 20. stoljeća.
U travnju 1956. suradnik kodnog imena Ljuba ispričao je Udbi kako se Robić za vrijeme NDH “teško probijao” na radiju, dok je Konc bio zvijezda.
“Ivu Robića poznajem od djetinjstva, dok smo se kao djeca zajedno igrali u Bjelovaru. Otac mu je bio zatvorski čuvar i bio je poznat kao vrlo pošten čovjek. Ima još jednog brata /Nina/. Oba dječaka su bila jako dobra djeca. Počeo je u NDH zapravo svoju pjevačku karijeru, samo što se tada jako teško probijao, jer ga je potisnuo poznati ustaški pjevač na radiju Konc.
No, nakon strijeljanja Konca 1945. Robić ostaje sam na radiju i tada zapravo počinje njegova ‘slava’. Zarađuje puno, ima ženu na koju troši puno novca. Nemaju djece. Potpuno se promijenio i nikad se ne bi moglo reći da je isti Robić iz Bjelovara. Po svom shvaćanju i načinu života, pa i po načinu odijevanja postao je pravi zagrebački frajer. Prošle godine (1955., op.a.) bio je zajedno sa Zabavnim orkestrom Radio Zagreba u Njemačkoj. Svi su se loše ponašali, pjevali na njemačkom itd. Konkretno, čuo sam iz više izvora da se Robić posebno loše ponašao i da je jednostavno, kako su mi doslovno rekli, ‘lajao’: da su umjetnici kod nas jako slabo plaćeni, da se u Jugoslaviji jako teško živi, umjetnici nisu cijenjeni i da se teško probijaju itd. Robić je u Zapadnoj Njemačkoj bio vrlo uspješan i zaradio je dosta novca. Tamo je čak kupio i auto. Nakon povratka nastupa u Varieteu. Pjeva hitove na svim stranim jezicima, a čula sam da su ga na jednom nastupu publika pitala da pjeva na hrvatskom, a on je odgovorio: Hoću, ako nisam zaboravio”, navodi se u Ljubinom izvješću.
Robićev uspjeh u Njemačkoj i svjetsku slavu pratila je Udba uz pomoć svoje razgranate mreže doušnika.
“Dana 6. travnja 1958. oko 16 sati u stan u Varaždinu došao je Ivo Robić, pjevač zagrebačkog radija, koji također živi u Zagrebu. Svratio je nakon što se s autom vratio iz Zapadne Njemačke. Kad ušao u stan otvorio magnetofon a prisutni ukućani su pjevali a on snimao na magnetofon. Uzeo magnetofon za 600 maraka.Ovom prilikom rekao je da ide iz Zapadne Njemačke. , te da je tamo odnio razne stvari u vrijednosti od 800.000 dinara u našem novcu.Kazao je dalje da se tamo, kada je bio tamo, susreo s majorom zapadnonjemačke vojske, koji je jugoslavensko-hrvatskog podrijetla. U razgovoru s ovaj bojnik kaže da Tito više nije bitan ni Amerikancima ni Rusima, da kad Titu ponestane para, onda traži Amerikance. To je spomenuti major rekao Robiću”, stoji u bilješci Državne sigurnosti Varaždin. Dokument nosi datum 9. travnja 1958., a suradnik je potpisan inicijalima NM.
Različiti doušnici optuživali su Robića da je tijekom nastupa u Europi kontaktirao s ustaškom emigracijom i raznim protudržavnim elementima. Zbog toga je u veljači 1964. pozvan u policiju na razgovor.
“Dana 26. studenoga 1964. godine pozvao sam Ivu Robića na razgovor u svezi priloženih podataka. On je izjavio da u Bielefeldu, SR Njemačka, nikada nije kontaktirao, niti poznaje emigranta Š.R. – Zanimat će me ako on posjeti Bielefeld. Ako nešto sazna, javit će.U razgovoru je bio korektan, susretljiv i otvoren.Htio je steći dojam da je politički pozitivan i da ne želi imati kontakte s političkim emigrantima u inozemstvu. P.S. Nisam mu postavio pitanje o Majeru Jožici iz Švicarske.”
Optuživali su ga i da je pjevao ustaškim i četničkim emigrantima u Torontu i Ohaju. Služba državne sigurnosti, centri Split i Varaždin, objavila je o tome “povjerljive podatke”.
“Jedan emigrant u SAD-u, prilikom posjeta rodbini u Nedelišću, ispričao je nekima da je pjevač Ivo Robić tijekom svog posjeta SAD-u pjevao i u državi Ohio, tj. u gradu Clevelandu. Upravo u to vrijeme ustaške i četničke emigrantske organizacije održavale su svoje koncerte u Clevelandu, pa je na tim koncertima pjevao i Ivo Robić”, stoji u dokumentu varaždinske Udbe.
“Prema Emilynim saznanjima, Ivo Robić je najpopularniji među ekstremnom ustaškom emigracijom u Torontu, jer im je navodno pjevao pjesme koje su htjeli”, stoji u informaciji broj 312 splitske Udbe.
U dokumentu iz travnja 1958. doušnik UDBA-e NM tvrdi da mu je Ivo Robić rekao i što misli o Titu.
Prema vlastitom priznanju, Robić je Titu pjevao pedesetak puta.
– Pjevao sam pred njim pedesetak puta. Prvi put, bilo je to ranih pedesetih, živjeli smo u hotelu Kvarner u Puli, gdje smo i pjevali. Nakon predstave obično smo prošetali, pojeli škampe, tiho slušali glazbu i oko jedan ili dva ujutro vraćali se u hotel – ispričao je Robić 1986. godine u intervjuu za beogradski tjednik Duga.
Dodao je da je kasnije često bio na Brionima, u Karađorđevu, u lovu s Titom.
– Jednom smo supruga i ja zaspali tek oko tri, kad je netko pokucao na vrata. Skočimo, pogledamo se, a ja u polusnu pitam: ‘Tko je?’ ‘Otvori’, kaže netko. Nas dvije smo se uplašile, a glas je opet rekao: ‘Koliko ti treba da se obučeš?’. Joj, svašta smo mislili, došla policija, čovjeku sve crno prođe kroz glavu u tim trenucima. Otvaram vrata i vidim dva čovjeka u crnim kožnim odijelima! Gotovo, pomislio sam. ‘Što da obučemo?’, pitam uplašeno. “Obucite svečano odijelo”, rekao je jedan od njih i bilo nam je malo lakše. Nekako se razbistrilo, stigao i crni mercedes, pa što još, a onda smo otišli na doček. Obično bih bio s profesorom Mihaljincem, jer smo uglavnom izvodili zagorske i kajkavske pjesme. Kad bi se zabava razišla i svi otišli, predsjednik bi ostao s dva bijela psa i nas dvojicom za klavirom. Za dušu. Što se tiče tih večeri, tekle su samo uz glazbu.
Nikada nije bilo prilike za razgovor, iako sam živio u Titovoj kući u Užičkoj. Nekako je ispalo da s Titom pričam samo o muzici. Ostali bismo do ranih jutarnjih sati i, sjećam se, pili Ballantyne. Nas dvojica, Mihaljinac i ja, jedva bismo ispili jednu bocu viskija, a Tito bi sam ispio drugu. Pjesme smo birali sami, dok je on sjedio ili šetao s cigarom, a psi drijemali – otkrio je Robić u tom razgovoru.
