Grobnica najznačajnijeg riječkog pisca na talijanskom jeziku Osvalda Ramousa koja se nalazi na središnjem dijelu riječkog groblja Kozala ponuđena je na prodaju prema pisanju La voce del popola
Prema istoj informaciji radi se o proglašavanju grobnice napuštenom nakon određenog perioda neplaćanja naknada iako je cijelo groblje Kozala zaštićeno kulturno dobro. Pitanje prodaje Osvaldo Ramous pokrenulo je institucije Talijanske Unije i Zajednice Talijana Rijeke koje su zatražile objašnjenje od KD Kozala uz spremnost za sklapanje nagodbe oko neplaćenog duga.
Osvaldo Ramous rođen je u riječkom Starom gradu 1905., sin Marie Giacich i Adolfa Ramousa, ubrzo ostaje bez oca pa se majka sa šestero djece seli bratu na Belveder. Ujak Nazio brine se za djecu i otkriva Osvaldov glazbeni i literarni talent. Dječak pohađa paralelno učiteljsku i glazbenu školu (studirao je desetak godina klavir i violinu u klasi prof. Malvina). Ramous zatim djeluje kao novinar, zaposlen je kao književni i glazbeni kritičar riječkog dnevnika La Vedetta d’Italia, a 1923. i 1924. surađuje i s riječkim revijama Delta i Fiumanella.
Godine 1936. stupa u brak s Matilde Meštrović, nećakinjom Ivana Meštrovića. U izdanju časopisa Termini, 1938. objavljuje u Rijeci prvu zbirku pjesama Nel canneto, koja dobiva posebno priznanje Talijanske kraljevske akademije. Ratne su godine teške i 1942., iako je glavni urednik, dobiva otkaz zbog ‘smanjenja broja zaposlenika’, što je tek izgovor za udaljavanje nedovoljno fašistički opredijeljenog Ramousa. Dvije godine kasnije, za vrijeme njemačke okupacije, prihvaća se vođenja istog dnevnika jer je gradskim vlastima bio neophodan neutralniji intelektualac. Istovremeno, surađuje s partizanima. Sumnjiv je Nijemcima pa ga Gestapo u ljeto 1944. godine podvrgava mučnim ispitivanjima.
Nakon rata član je uprave Narodnog kazališta u Rijeci, a zatim i ravnatelj Talijanske drame do odlaska u mirovinu 1961. Intenzivno se bavi prevođenjem, osobito pjesama s francuskog, španjolskog te južnoslavenskih jezika. Ramous ostaje u svome gradu, gdje počinje tkati mrežu kulturnih veza na području duboko obilježenom političkim događanjima. Odabire i prevodi pjesme i prozu južnoslavenskih autora, upoznajući s njima čitatelje vrsnih talijanskih časopisa. Uređuje i prevodi prvu antologiju suvremenih jugoslavenskih pjesnika pod nazivom Poesia jugoslava contemporanea. Antologija izlazi 1959. (šest godina prije uspostavljanja političkih i kulturnih odnosa između dviju zemalja), te obuhvaća 55 pjesnika (Hrvata, Srba, Slovenaca i Makedonaca). Osim pjesama, prevodi i dramska djela Branislava Nušića (Dr i Pokojnik), Ive Vojnovića (Ekvinocij), Mirka Božića (Ljuljačka u tužnoj vrbi) i Drage Ivaniševića (Ljubav u koroti).
Godine 1951. sklapa brak s Nevenkom Malić, voditeljicom Dječjeg kazališta u Rijeci. Kao redoviti suradnik talijanskog radija, Televizije i Radio Kopra na talijanskom jeziku, šalje im svoje prijevode Nušića, Andrića, Krleže i na taj način doprinosi upoznavanju i širenju kultura različitih naroda te kulturnom posredovanju. Zahvaljujući Osvaldu Ramousu, u Rijeci, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Kopru gostuje „Il Piccolo Teatro” di Milano s predstavom Carla Goldonija Arlecchino servitore di due padroni. Organizira susret talijanskih i hrvatskih pisaca u Cittadelli 1964., u razdoblju kad odnosi s Italijom još nisu razriješeni pa je komunikacija znatno otežana. Problema je mnogo, baš kao i pokušaja da se kulturna razmjena osujeti. Neobjavljeni dokumenti Udruženja jugoslavenskih pisaca svjedoče nam o pozivu hrvatskim, srpskim, bosanskim i slovenskim piscima da ne nazoče Kongresu. Ramous, neumorni organizator kulture uspijeva prevladati i ovu prepreku i skup se održava bez bilo kakvih političkih utjecaja.
Osim zbirki pjesama, objavljuje romane, pripovijetke, eseje, drame, radiodrame. Kao pjesnik, Ramous pripada liričarima, intimistima, senzibilcima i deskriptivcima. Njegovi su lirski stihovi nerijetko posvećeni nezaustavljivosti vremena i prolaznosti života. Kritika je u njima prepoznala odlike suzdržanog modernizma. Za svoja djela Ramous dobiva mnoge nagrade. Osim spomenutog odlikovanja, prima i Premio Cittadella (zlatnu medalju) 1955. za zbirku Vento sullo stagno, Premio Cervia 1963. god. za zbirku pjesama Risveglio di Medea, zlatnu medalju Premio Silver Caffé za roman L’ora di Minutopoli. Godine 1965. dodijeljena mu je Nagrada Grada Rijeke za zbirku pjesama Vento sullo stagno i roman Galebovi na krovu. Umire u Rijeci 1981. godine
