Pandemija je zbog svoje rasprostranjenosti i jačine poslužila mnogim političkim analitičarima kao benchmark za uspoređivanje demokratskih i autoritarnih sustava. No, je li takva usporedba uopće moguća?
U Hrvatskoj dugi niz godina postoji dio političke publike koji gotovo s idealističkim očima gleda hibridne rezime i autoritarne države jer su “efikasniji i i hrabriji” od njihovih konkurenata u demokratskim državama. Nije neka novost da mnogi Hrvati vole diktatore i političke fakine, što se može pripisati slabom obrazovanju, vrlo rijetkim odlascima u inozemstvo, baratanjem stereotipima koje su čuli i čitali na nekim opskurnim portalima i općenito nedostatku kritičnosti.
Ukoliko želimo uspoređivati pojedine zemlje, trebali bi baratati točnim i pouzdanim podacima, što je u autoritarnim društvima jako često nemoguće. Na primjer, ako usporedimo Italiju koja je doživjela pravu epidemijsku apokalipsu s Turkmenistanom koji ima 0 slučajeva službeno, znači li to da je Turkmenistan kao autoritarni režim uspješniji od demokratske Italije? Naravno da ne, pogotovo ako uzmemo u obzir da je taj isti Turkmenistan na početku pandemije zabranio svojim građanima ikakvo spominjanje riječi “koronavirus”, pod prijetnjom zatvora.
Primjer je možda ekstreman ali možemo usporediti demokratske zemlje i s manje “bizarnim“ režimima, na primjer s Rusijom ili Kinom (gdje je virus nastao). Rusija je nekoliko tjedana imala vrlo umjerene brojke, što je prilično iznenađujuće ako računamo njenu ekonomsku povezanost s Kinom. Zadnjih nekoliko dana, virus se eksponencijalno širi, dijelom i zbog toga što su moskovske vlasti reagirale prekasno (gradonačelnik Moskve, Sergej Sobjanin je pokrenuo karantenu tek 30. ožujka). Iako je Ruska Federacija bila među prvim državama koje su zatvorile granice s Kinom i naredila zabranu dolaska svim putnicima iz Kine, potpuno je zanemarena opasnost na drugom frontu, odnosno povezanost s Italijom, s kojom Rusija ima puno dnevnih avionskih veza. Neka stoga ne čudi onda što je potpora vladajućoj Ujedinjenoj Rusiji pala na rekordno niskih 32% po anketama.
Kad govorimo o Kini, dio domaćih medija je na početku pandemije služio gotovo kao “produžena ruka” kineske propagande u Europi. Objavljene su snimke o “gradnji bolnice u samo nekoliko dana” (iako je riječ o montažnoj bolnici) i “Kini koja šalje avione pomoći Italiji” (iako je bilo riječ o kupljenoj, a ne doniranoj opremi). Nadalje, dok je dio hrvatskih medija i publike gotovo objeručke prihvaćao sve informacije koje im se serviraju iz Pekinga, na drugoj strani, na kineskim društvenim mrežama, pojavljivali su se kritični komentari i članci o tome kako se vlast nosi s pandemijom. Ne može se zanemariti činjenica da je Kina uglavnom stavila virus pod kontrolu, ali isto tako svima mora biti jasno da su kineske brojke u najmanju ruku dvojbene. Jučer je naprimjer Wuhanska vlast revidirala svoje službene brojke mrtvih za 50%. Ono što je prilično bizarno u cijeloj toj priči je da je dosadašnja brojka preminulih bila 2579 ljudi. Jučer je podignuta za točno 50% (50% od 2579 je 1289.5), odnosno na 3869, ni manje ni više. Dok wuhanska vlada i dalje prikazuje neobično male brojke, u Americi su brojke o zaraženima vrlo jasne, iako bi Trumpu u ovoj predizbornoj godini manje brojke sigurno pomogle zbog ukupnog dojma, ali nikome ne pada na pamet da se te brojke skrivaju ili manipuliraju.
I tu dolazimo do prvog problema – kako možemo usporediti dva politička sustava, ako ne postoji isti kriteriji prikupljanja i objavljivanja podataka? Parlamentarne demokracije mogu imati propuste u kalkuliranju zarazea, ali jedno je kada je riječ o statističkoj pogrešci, a drugo kada se podaci NAMJERNO lažiraju ili skrivaju kao u slučaju Kine, Turkmenistana ili Sjeverne Koreje. Zašto i dalje dobar dio Hrvata idealizira diktature i i priziva autoritarne režime, je li riječ o Stockholmskom sindromu (fali im Jugoslavija ili NDH) ili im jednostavno fali realnosti?
Ne moramo ići tako daleko da vidimo kako u hibridnim ili autoritarnim režimima ne teče med i mlijeko. Prije par dana spominjali smo primjer Srbije gdje se situacija s pandemijom odavno otela kontroli. Dok su Srbija i Hrvatska krajem ožujka imale vrlo slične brojke (800 zaraza), danas Srbija ima tri puta više mrtvih i četiri puta više aktivnih slučajeva.
Možemo se usporediti i s našim drugim susjedima Mađarima, gdje dugi niz godina Viktor Orban vlada bez većih prepreka na što mnogi Hrvati gledaju gotovo sa sjetom i ljubomorom (sjetimo se Tomislava Karamarka koji je sanjao “orbanizaciju Hrvatske”). Međutim, Mađarska trenutno ima skoro pet puta više preminulih i tri puta manje izliječenih od Hrvatske, bez obzira što je Viktor Orban preuzeo potpune ovlasti (može donositi zakone bez odobrenja parlamenta), što je trebalo “ubrzati” procese donošenja odluka. Hrvatska kao općepoznata neorganizirana demokracija uz sve svoje “pacijente” i žetončice u Saboru, je postigla solidniji rezultat od “naprednih diktatura” s kojima bi se mnogi htjeli mijenjati. Kad bih baš htio biti zločest do kraja, mogao bih reći i da najdisfunkcionalnija država na ovim prostorima, odnosno Bosna i Hercegovina, ima puno bolje brojke od Mađarske i Srbije.
Koliko čitatelja zna da je da u Njemačkoj broj izliječenih je premašio broj aktivnih zaraza? Koliko ljudi zna da Tajvan, koji se nalazi na niti 200 km udaljenosti od Kine, ima manje od 400 zaraza i svega 6 preminulih? Mogao bih nastaviti i s primjerima Novog Zelanda, Bugarske, Slovačke i drugih parlamentarnih demokracija koje su dosad ostvarile sasvim respektabilne rezultate. To ne znači da hibridni i autoritarni režimi ne mogu postići dobre rezultate (Singapur ili Saudijska Arabija), ali su preduvjet za to transparentnost, kvalitetni lideri i konsenzus o prednosti struke u donošenju odluka, kao i kultura naroda koja mora imati minimalnu dozu discipliniranosti i poštivanja pravila.
“Česta praksa u hibridnim i autoritarnim režimima je da se transparentnost i struka “žrtvuju” u ime ljepšeg dojma i poslušnosti, kako bi se sačuvao legimitet i stabilnost vlasti. Osim ako niste toliko naivni da vjerujete u turkmenistanskih nula zaraza i zdravstvene savjete Branimira Nestorovića”.
