Home Kolumne Zašto volim Rijeku?

Zašto volim Rijeku?

339
2
Piše: Kristina Posilović
Piše: Kristina Posilović
Piše: Kristina Posilović

Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću poželjeti napisati tekst o ljubavi prema svom gradu, rekla bih mu da je lud. Ne bih na to pristala niti da mi je bilo plaćeno. Jer čemu pisati o ljubavi kad se ljubav živi, ne dokazuje se parolama niti na papiru. Što se u međuvremenu promijenilo? Puno toga velikog za mene, malog za grad.
Probudila sam se jutros pjevušeći kega si sanjala, kega si sanjala mala. Sanjala sam svoj kvart, svoju ulicu i ljude koje su me srdačno pozdravljali i pitali kako sam. Da se razumijemo, ovo nije tekst o preskupoj riječkoj struji zbog koje su mi većinu godine ruke ledene ili o komunalijama zbog kojih (u)mislim da sam vlasnica Marišćine. Nije ni tekst o željezničkom kolodvoru na čijim peronima pijanci vrše veliku nuždu (i dandanas se ne mogu riješiti te slike u glavi) niti o autobusnom na kojemu je Maša provela sate kako bi polazištu za čekanje dodala neke boje. Ne piše mi se ni o trećemajcima koji su me othranili, o knjižnicama koje su mi bile utočište od pubertetskih muka niti o kazalištu u kojem sam vježbala život za pravi život koji me čekao. Ne želim odavati počast prerano umrlim kolegama, lamentirati nad opasnostima od droga, biti pametna kad trebam biti suosjećajna.
Želim govoriti o ljudima. Onim tvrdoglavim, uvijek spremnim na ironiju koji će me spustiti prije nego spustim samu sebe, onima koji nikada neće pokazati da se boje ili da žele bolje jer to jednostavno nije moguće. Nije moguće biti slab u tako jakom gradu. Nije poželjno pokazivati svoje slabosti kako grad ne bi posumnjao da ga zaista volimo. Ali ovo nije tekst o zaljubljenosti, o iracionalnosti koja nam priječi pogled na sve slojeve društvenoga, socijalnoga i kulturnoga života. Ovo je tekst o ljubavi koja poznaje grad sa svim njegovim manama i vrlinama i koja pumpa krv tom istom gradu kako bi konačno proključao kako i zaslužuje.
Volim Rijeku jer je Tea najbolja razrednica već drugu godinu zaredom, a Princ najomiljenija učiteljica stranih jezika. Jer su Gane i Denno odlični hip hoperi, Sanja najistaknutija stručnjakinja za Ustavno pravo, Iva najljubaznija pekarica zbog koje volim burek, Carmela najkreativnija fotografkinja, Daša najbolja književnica zbog koje si ne želim dopustiti da ikad upadnem u prosječnost. Volim Rijeku jer ju Tanja voli još više mada je daleko. Volim Rijeku jer ju Flavija gleda na slikama pa neutješno plače jer ju ne može omirisati, s Grobnika joj mahnuti. Iako redovito ne pratim nogomet, volim sjesti s tatom pred televizor i dopustiti da nam igra NK Rijeke pokida živce. Iako bih svašta mogla reći i o izložbama u gradskim muzejima, uvijek se veselo šuljam po hodnicima muzeja, vodim zabilješke i gnjavim prijatelje da ih posjete. Volim sve Petre, Igore, Ivane, Adrijane koji su toliko bahati da su rekli da se neće micati iz Rijeke jer im je tu mjesto i jer grad zaslužuje ljude poput njih. Ne tamo neke koji u prolazima između pukotina dovikuju što bi trebalo napraviti s Rijekom. Sve što bi trebalo napraviti s Rijekom, mi već činimo! I zato im je bolje da ušute kako ih grad ne bi čuo kako ga blate i kako ih ne katapultirali u ropotarnicu prošlosti gdje im je i mjesto! Jer kako Zoran na moje ma chi se ne frega, kaže: Ma io me ne frego!
Volim Rijeku jer mi ljudi ne dopuštaju da budem previše svojeglava. Potiču me na brojne rasprave, zovu me i traže savjet, tjeraju da stalno učim i budem sve bolja u onome što radim. Ne opraštaju mi ni najsitnije pogreške i suočavaju me sa samom sobom. Ljubav je proces sazrijevanja emocije koja je u početku slatka, ali većinu preostalog vremena gorka jer nas uzrujava i čini impulzivnima. Priznajem da često psujem grad jer me izluđuje, dovodi do ludila i vrlo vješto manipulira mojim stavovima. Priznajem da sam slaba na Rijeku jer iako imam priliku često putovati, Rijeka mi je izvorište za svaki oblik djelovanja, umjetnički i društveni. Ranjivost zbog ljubavi koju osjećam prema gradu, trud koji je potreban da se zasluži poštovanje grada/građana jesu moji pokretači i zbog toga, godinu dana poslije, nisam nimalo tužna, već naprotiv sretna jer sam osvijestila koliko je zapravo dobro, unatoč silnim naporima da to se to ne vidi, pokazati slabost- artikulirati ljubav!
Ovo je tekst o gradu koji kao i svi drugi gradovi ima bezbroj lica. Ima život koji nije imun na bolesti i kojega mogu izliječiti jedino odgovarajući lijekovi- dobre ideje i uspješne realizacije i njegovi ljudi koji ga nose na leđima; generacijama, i generacijama koje će tek u Rijeku doseliti i u riječkom se ogledalu prepoznati.
Zato, da, možemo i moramo biti i dalje dovoljno odrješiti da svima onima koji nam ljubav prema Rijeci žele umanjiti ili uništiti, čak i da se radi o dragim nam susjedima i(li)prijateljima, kažemo: Gdje ste bili kad se ljubav množila i dijelila onima koji su je objeručke prihvaćali. Volim Rijeku koja se neće više prolijevati, razlijevati niti teći, volim Rijeku koja će se skupiti, graditi i poletjeti u visine dostojne ljudi.

Previous articleHNK Rijeka sprema iznenađenje – pogledajte video i dođite u Opatiju
Next articleIZBORI 2015:Boris Bradarić analizira stranačke programe

2 COMMENTS

  1. Kakva je to “preskupa riječka struja” ? Cijena struje je ista u bilo kojem dijelu Hrvatske.

    Osim toga ovo je odličan tekst.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here