Kemija. Ono nešto što ljudi nazivaju «Ono nešto». Stalno slušamo o toj famoznoj kemiji. Neki ju proklinju. Neki joj se klanjaju. Neki frkću nosom na nju. Neki ju priželjkuju. Neki ju prihvaćaju. Neki odbijaju vjerovati u nju.
Kemija. Taj slatki opijum. Adut bez milosti. Uvertira za ljubavnu priču. Apsolutna vladarica. Smicalica. Smutljivica. Ili pak sretna vila. Božica. Jednostavna je koliko i komplicirana
Ne možemo ju predvidjeti. Ni razumjeti. Ali možemo sanjati o njoj. I nadati joj se.
Kada se desi…Ne možemo ju poreći. Ne možemo ju ignorirati. Ne možemo ju zaboraviti. Ne možemo joj se oduprijeti. Ne možemo ju objasniti. Ne možemo protiv nje. Ali zato, ona nam može omogućiti putovanje oko mjeseca. U zlatnoj kočiji. Koju predvode jednorozi.
Kemija. Ta ljubavna pomoćnica. Ili ljubavna mučiteljica. Ona može što god poželi. Kad god poželi. I to sve tako lijepo, mimo naše volje.
Upoznajte, dakle, njezino Veličanstvo, kemiju.
Ljeto je. Fešta samo što nije počela. Došli su svi koji trebali su doći. Osim Jasne. Ona leži doma s temperaturom. Došli su i Marko, ah, Marko, crni, visok, zgodan Marko, vaša tiha patnja Marko, vaše oličenje muškarca Marko, vaš, naravno, zauzeti prijatelj Marko, i taj neki njegov novopečeni prijatelj s posla. Prijatelj s posla…hmmm…Škicate tog novopečenog Markovog prijatelja dok raspoređujete plastične tanjure po stolu. Prvi dojam…Ma, super, plav je, dakle ništa od toga. Što se ti plavušani najednom toliko kote ? Prvi dojam… I nije vas se nešto dojmio. Drugi dojam…Proučavate…Nije visok. Niti pretjerano lijep…Nešto je ukočen…I previše sramežljiv…Mršav je. Bože moj, što je ovo, jede li ovaj išta…I da, ono najbitnije, i dalje je plav!!!!! A vi volite crne. I samo crne. «Marko» crne. Drugi dojam…Ma, bezveze, čisti prosjek koji ne bi se niti po jednom kriteriju izdvojio iz gomile. Nezamjetan. Nevidljivi prosjek. I još k tome, plavi prosjek. Treći dojam…On nije Marko…
«Mah, ništa ni od ovoga, zauvijek ću ostati sama i maštati o Marku» mrmljate si u bradu i nastavljate zveckati s tanjurima u vašoj potonuloj lađi.
«Hej, dođi da te upoznam s mojim kolegom s posla» poziva vas Marko.
«Joj, što baš moram?» pomišljate. Preko volje ostavljate tanjure i prilazite dvojici muškaraca. Jednom, dugogodišnjem, zgooodnom, crnom prijatelju Marku, oličenju ljepote Marku, oličenju dobrote Marku, oličenju svega Marku, i, naravno, zauzetom oličenju svega Marku, i tom drugom, nevidljivom prosjeku, i k tome još plavom prosjeku, kako ste ga već svrstali u vašoj ludoj glavici. Osmjehujete se, na silu, pristojnosti radi, i samo gledate kako čim prije uteći. Pružate mu ruku….
A onda, događa se nešto neočekivano. Vaš nevidljivi, plavi prosjek, koji do minutu ranije zaista i bio je vaš nevidljivi, plavi prosjek, postaje slika najsavršenijeg princa kojeg mogli ste zamisliti. Vaš crnokosi, živući Apolon. Vaša Amorova strelica. Vaša pjesma nad pjesmama.Vaš najsunčaniji dan i vaša najzvjezdanija noć.
Da idete objašnjavati ne biste uspjeli, ali način na koji uputio vam je pogled dok upoznavao se s vama, te tople, njegove plave oči u kombinaciji s hrapavim mu dubokim glasom i stiskom ruke, na tren zaustavili su sve funkcije u vašem organizmu. Bio je to čisti black out, ali onaj u kojem umjesto na tvrdi pod, padate na postelju posutu ružama ili u toplu kadu krcatu medom i mlijekom…
U trenutku dok upoznavali ste se, kemija pucnula je prstima. I bio je to klik koji oduzeo vam je dah, razum, tlo pod nogama i stvorio jednoroge pred vama. Klik nakon kojeg sve redom na njemu počelo je klik, klik kliktati. I njegovih 1,74, umjesto Markovih 1 i 90, i njegova platinasta kosica ošišana na ježića, umjesto Markove crne poluduge kose. I njegov sramežljiv pristup. I njegova skroz mršava figura. I njegova košulja koja već odavno izašla je iz mode. I dosadne priče o poslu. I neugodne tišine…I sve tako savršeno kliktalo je dok u zlatnoj kočiji putovali ste prema mjesecu.
«Iiiii, kako je bilo na fešti ? Je li ti došao Marko ?» drugi dan znatiželjna je Jasna.
Ma kakav crni Marko, dakle Ivan…
