Home Kolumne ŽENSTVENA: Rak i mir

ŽENSTVENA: Rak i mir

1397
0
Piše: Ivana Pavić
Piše: Ivana Pavić
Piše: Ivana Pavić

Ljeto. Kraj osmog razreda. Podjela svjedodžbi.

Sjećam se, imala sam nekakvu crnu haljinicu na bijele cvjetiće, kosu uhvaćenu s mnoštvom zelenih kopčica, vrat izmaltretiran sa svakojakim zelenim lančićima, zeleni lak na noktima, uh, što sam voljela zelenu boju, skoro pa u jednakoj mjeri u kojoj je moja sestra voljela Paddyja Kellyja, a to je, vjerujte mi, ljubav koju ni dan danas nitko ne može nadmašiti.
Sjećam se, imala sam lepršavi haljetak, te zelene detalje, svjedodžbu u ruci, sestru s jedne strane, mamu i tatu s druge strane, prijateljicu s fotoaparatom na par metara ispred nas, pozu za slikanje, a pogled nimalo prema fotoaparatu, pogled na simpatiji, pogled kroz simpatiju na detaljno skiciranu sliku cijele večernje fešte organizirane među nama osmašima , a koja je , naravno, uključivala i moj (pre)dugo maštani prvi poljubac, s naravno, najvećim frajerom u cijeloj školi, mojom simpatijom.

Dobro se sjećam te haljinice koja je pokušavala napraviti ženu od mene otkrivajući mi noge, ali te moje koščate, krhke, plahe moje noge, još uvijek sasvim nesigurno stojeći na povišenoj peti, nesigurno kao srna koja tek uči hodati, to joj jednostavno nisu dozvoljavale.

Dobro se sjećam ponosnog tate i ponosne mame i njihovog čvrstog, sigurnog pogleda kako tako uljuljan i ničim opterećen sniva o budućem, hvalevrijednom nastavku školovanja svojih dviju kćeri odlikašica, mene i seke. Prvo u gimnaziji, a zatim na fakultetu.

Dobro se sjećam moje simpatije koja je glumila velikog frajera, ali, koja je u svom nezrelom srcu i dalje rađe jurcala za šarenom loptom na igralištu nego za djevojkama.

Dobro se sjećam i prijateljičinog «Recite siiiiiir» kao i onog mog, iskrenog, velikog, punog, dječjeg, a već u drugom času pomalo sramežljivog i namještenog, kul osmijeha svojstvenog toj jedinstvenoj i nepredvidivoj transformaciji djevojčice u djevojku. Svojstvenog oscilacijama puberteta u nastajanju.

Imam 31. godinu i gledam sliku sa dodijele svjedodžba iz osmog razreda. Sliku slikanu samo par mjeseci prije nego li sam počela nositi periku i prestala postojati kao djevojčica i kao djevojka. Sliku slikanu u razdoblju dok je moj prvi poljubac još uvijek mogao ostati otisnut u nekoj od bezbrojnih, mojih, zamišljenih budućnosti. Dok ga mjeseci koji su uslijedili nisu grubo ostavili za neko drugo, bolje i «nadajmo se uskoro i zdravije» vrijeme. Dok su mi tijelo i snovi bili poslušni. I dok sam nestrpljivo čekala sutra.

Gledam u tu sliku sa dodijele svjedodžba iz osmog razreda, slikanu samo par mjeseci prije nego li sam svoj život koji je tek krenuo cvasti nevoljko predala bolnici, i pitam se, tko zna ako bih uopće završila gimnaziju, završila fakultet, ostala vjerna maminom i tatinom ponosu, u međuvremenu okusila najslađi prvi poljubac s najvećim frajerom ikad i danas živjela kao dijete na majčinim prsima, u potpunom miru, da nisam prošla tako nemirnu mladost kroz avanturu zvanu rak ?!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here