Kada ljubav je u pitanju, sva druga pitanja vezana za nju trebala bi biti suvišna. Jer svi dobro znamo što je ljubav, zar ne?
Ali, eto, svejedno pitanja se uporno nagomilavaju. I nagomilavaju. A odgovora niotkuda. Barem ne nekog obećavajućeg. Zadovoljavajućeg. I smirujućeg.
I tako se ja u zadnje vrijeme sve više se susrećem s teorijom kako ljubavni filmovi, ljubavni romani i ljubavne pjesme daju krivu predodžbu ljubavi. Da je ljubav kakvu oni predstavljaju ništa drugo doli varljivi, prepredeni
čar. I da cijela civilizacija otrovana je tim čarom. Varkom koja spušta koprenu pred oči usamljenih ljudi, ljudi željnih ljubavi i navodi ih na krivi put. I to onaj najgori, put bez povratka.
I svaki put skoro me infarkt strefi jer, najednom, neka nova teorija želi mi ukrasti sve ono na čemu počiva moje romantično srce.
Dakle, teorija tvrdi kako ništa najednom nije dobro. Ni bajke sa sretnim završetkom. «I, živjeli su sretno do kraja života» jer one daju previše nade, a tko je vidio nadati se nečemu lijepom. A da ne govorim o nesretnim ljubavima. Koji pak luđak može vjerovati u takvu glupost?
E, pa nećeš, draga teorijice. Možda i jesam omađijana. Ali barem mi je lijepo u tom stanju. Tako da znaš.
I još nešto, «Mostovi okruga Madison», u sjajnoj interpretaciji Meryl Streep i Clint Eastwooda, meni jedna od najljepših ljubavnih priča, bila ona varljivi čar ili ipak istinski, slatki žar, nikada me ne će moći ostaviti ravnodušnom.
Robert i Francesca. U samo par dana ukrali su sunce. I mjesec. Zaustavili dan. I noć. Utišali ptice. Zatvorili oči. Prestali disati. I počeli pričati o ljubavi. U samo par dana oni su uspjeli izigrati i život i smrt.
Robert i Francesca. U odsustvu prisutnog. Opipljivog. Fizičkog. Utjelovili su i zadnji atom ljubavi. U sjećanju življem od samog života. U usamljenosti oštrijom od svake oštrice, koja čas ih je nepodnošljivo boljela, a čas im je, tako oštro živa, ugodno prijala. U nostalgiji koja klonulu im je svakodnevnicu prvo bojala najljepšim bojama i mirisima, a potom ju, tako svježe prisutnu, bacala u lijes i zakopava duboko pod zemlju. U ta četiri dana, koja dala su konačnu vrijednost beskonačnosti, svoj život pretvorili su u smrt, a smrt u život.
Je li to ta kriva ljubav o kojoj pričaš ? Taj sprovod koji nastupa tik nakon vjenčanja ? Ta zaljubljenost ? Požuda ? Opseija? Zaluđenost? Čar? Je li to ta zamka o kojoj pričaš, teorijo, ta laž u koju upadaju samo najslabiji, koji ne znaju joj se oduprijeti? Ili su to ipak oni najjači koji ne žele joj se oduprijeti? Samo prokleti? Ili ipak oni
blagoslovljeni?
Robert i Francesca transplantirali su svoja srca jedan drugome.
A za sobom su, draga teorijo, baš kao Romeo i Julia, ovom svijetu bez ikakvog saznanja o ljubavi,ostavili i obećavajuću radost. I bijedan strah.
I ono najvažnije. Mogućnost izbora.
