Dok ležala sam u bolnici 1998.godine, sa svojih 14 godina, plakala sam od muke i boli. Ali te suze i ta bol nisu bile usmjerene na samu težinu bolesti, nego na saznanje koje već onda nosila sam u sebi i koje tješilo me je u jednakoj mjeri u kojoj i rastuživalo me je. Jer već onda znala sam da mi nitko neće vjerovati kada budem govorila o lijeku protiv te opake bolesti. Jer lijek postoji, itekako postoji. Taj lijek..Toliko jednostavan je, toliko sveprisutan, toliko univerzalan, toliko nenametljiv i nesebičan, a toliko predivan i toliko moćan da umije prkositi i onom malom i onom velikom, bijelom i crnom, siromašnom i bogatom…Taj lijek umije prkositi samom životu i smrti.
Kada vam doktori priopće s kojom se dijagnozom morate uhvatiti u koštac, i to čim prije, prva, ne samo prva, nego jedina i najveća (i kriva) reakcija najčešće bude strah. Panični strah. Jezivi strah. Smrtonosna bolest u vama je. A vi se morate…Što vi morate, zapravo ? Vi ni ne znate više što morate, što ne morate, što smijete, što ne smijete….Vi samo znate da umirete…da umrijet ćete…da morate umrijeti, jer što drugo vi možete i pomisliti, nego da umirete/da umrijet ćete/ da morate umrijeti, nakon što dijagnosticiraju vam najsmrtonosniju bolest današnjice. Rak.
A, moja reakcija bila je otprilike ovakva „Ma dobro, pustite priče, nego recite vi meni, doktore, poslije te operacije koljena i blabla, hoću li se i dalje moći baviti gimnastikom?“
Svi oko mene mislili su da ja nisam shvatila o čemu se radi. Svi oko mene hodali su s onim umjetnim osmijehom na licu, a ogromnim križem na srcu, i pravili se da sve je u redu. Svi oko mene strahovali su za mene i za moj život, samo sam ja, itekako svjesna situacije u kojoj dobila sam glavnu ulogu, jednostavno nastavila živjeti u svojim oblacima.
Voljela sam svoj život više od ičega. A, moj život bio je, i još uvijek je, jedan tako skroman život. Nisam imala imućne roditelje. Niti liberalne, potpuno „cool“ i otkačene roditelje. Niti sam dobivala sve što sam poželjela. Dapače, dosta toga bilo mi je zabranjeno. Ili uskraćeno. Moglo bi se reći da bili su strogi moji roditelji. „Ali sviiii će biti do ponoći.“ – bjesnila sam. „Neka budu, ti i sestra da ste u 22:30 natrag.“ Tada nisam mogla objasniti roditeljima koliko bi me to naljutilo, ali, nažalost, moje tijelo je to itekako zapamtilo.
Ima ljudi čije tijelo jednostavno ne može izdržati ovaj svijet. To su posebno osjećajni ljudi. Na njihova tijela hvataju se sve nepravde, od najsitnijih do najvećih, i boli, i mržnje,i, općenito, sva težina ovog svijeta. I onda ih, ta težina, krene izjedati. Jer, takva su rođena, ta tijela, da jednostavno ne mogu probaviti ego ovoga svijeta.
No, bez obzira na te trenutne ljutnje, i dalje sam obožava svoj život. I onu slobodu koju imala sam dok sam sa svoje dvije ruke i noge osvajala livade, stabla, zidiće, strunjače ili betonske podove. Obožavala sam taj polet koji uvijek tjerao me je naprijed. Obožavala sam tu slobodu koju mi nitko i ništa nije mogao oduzeti.
Sve dok se ona nije pojavila. Dijagnoza. S gorkim završetkom. Po statistikama. I strpala me u bolnički krevet. Oduzela mi dom u Rijeci. Prijatelje. Sestru. Tijelo. Kosu. Leukocite. Trombocite. Eritrocite. Snagu. Čak mi je uspjela oduzeti i moju slobodu. Moje livade. Stabla. Zidiće. Strunjače. I betonske podove. Sve što sam voljela, oduzela mi je. I već je toliko daleko krenula, ta bolest bez trunke samilosti, da pokušala je rastjerati i moje oblake. Ali to joj nikada, ama baš nikada, nisam dopustila.
Nikada nikome, a kamoli jednoj bolesti, ne dopuštam da oduzme mi lijek koji održava me na životu. Univerzalan lijek. Predivan lijek. Moćan lijek. Moje Oblake…Na kojima nalaze se ptičice svih vrsta. I oblika. I šara. Ptičice koje bude me svojim ljupkim pjevom svako jutro. I vrelo hladne bistre vode. Koje umiva me. I harfe.Svugdje naokolo poslagane harfe koje čekaju da vjetar pomiluje ih svojim prstima. Kako mogle bi stvoriti najljepšu melodiju. I tom najljepšom uspavankom otpratiti me na počinak.
Na tim oblacima nema mjesta strahu. Ni brizi. Ni problemima.
Na tim oblacima nastanjena je ideja, koju dragi Bog proširio je svijetom.
Moj tata umro je na samu novu godinu ove godine. Moj tata umro je od iste dijagnoze koju i ja sam imala. Bujica neprežvakanih emocija strujala je i njegovim tijelom. I izjedala ga je. Malo po malo. Sve dok, i kod njega, nije kulminirala u najsmrtonosniju bolest današnjice. Jezivi i panični strah bila je i njegova prva reakcija. I druga. I treća. Toliko sam mu htjela pomoći. Pričala sam mu o lijeku. Pričala sam mu o mojim oblacima. I znam da sam uspjela. Moj tata umro je jer je on tako odlučio. Nije bolest tako odlučila, nego on. Poslušao me je i odlučio je potražiti svoje oblake….
Svatko ima svoje oblake. Samo što ne uspiju ih svi i na ovom svijetu doseći.
Zato ne plačem za svojim tatom. Jer znam da sada je na svojem oblačiću. I jako sretan je. Jer je na tom oblačiću, i on, napokon pronašao taj dugo traženi lijek- mir.
