Home Kolumne Zvonimir Peranić: ‘Aleksandra Zec’

Zvonimir Peranić: ‘Aleksandra Zec’

187
2

Svemir. Granice beskonačnog. Nevjerojatna je ljepota stvaranja. Iz jedne sićušne, gotovo neprostorne točke stvoreno je svo bogatstvo evolucije. I sve ima svoje mjesto. Nakon velikoga bljeska krenula je najuzbudljivija priča, najnapetija pustolovina, najatraktivnija avantura. Od zrnaca prašine zarobljenih u gravitacijska polja, posebnim vibriranjem, titranjem, poskakivanjem, stvarale su se zvijezde, planeti, kometi, asteroidi, galaktike, kvazari, fotoni formirajući jedinstvenu ljepotu postojanja.

Te udaljene strukture, milijardama, trilijunima kilometara posložene u točno određene oblike stvarale su formacije koje svojim životima od prvog fuzijskog bljeska zvijezde hrane, griju, oplemenjuju i pogone ostatak univerzuma. Sve do konačnog trnjenja, bilo u još jednome bljesku supernove, ili hladnom gašenju u grumen ugljika. Tada sve ciklički kreće iznova, ali samo u postupku. Jer se sveukupnost tog organizma dograđuje, gradi, obnavlja, poboljšava, stremi…

U tom, za nas, neobuhvatnom prostranstvu na jednom kraju svemira u jednoj galaktici, na njenome spiralnom kraju, u sustavu jedne pomanje zvijezde koja je svojim sjajem ubrizgavala život u svoju okolinu, na jednome malom planetu točno određene aminokiseline, od mnogo njih, počele su točno jedno određeno međusobno djelovanje, od neizmjerno mnogo mogućnosti.

Četiri su nukleotida počela kodirati poseban redoslijed aminokiselina u proteinima. Dogodilo se najdragocjenije, najznačajnije, najvrjednije, najsvrsishodnije djelo univerzuma. Kreacija života. U razvoju stvaranja kreiran je i čovjek. Neobičnim kombinacijama osnovnih, elementarnih, fundamentalnih dijelova savršenstva. U čijoj je osnovi jednostavnost. Nikakva kompliciranost.

Nije li fascinatno kako se od dvije stanice stvaraju nove dvije, pa četiri, pa osam, šesnaest, 32, 64, 128, … ? Kako se te ISTE (matične) stanice u jedome trenutku započinju razvijati svaka u svom smjeru? Od tih ISTIH nastane mozak, od drugih ISTIH živčane stanice, od trećih ISTIH srce… I tako svaki pojedini organ, svaki pojedini dio tijela.

Nije li fascinantno da se svaka stanica sastoji od atoma? A svaki atom je „samo“ različita kombinacija, različiti broj ISTIH sastojaka: elektrona, protona, neutrona. Jedan proton i jedan elektron čine vodik. Dvije takve strukture udaljene su dva vodika. Ali, ako se „spoje“ stvaraju helij s potpuno drugim kemijskim svojstvima.

Nije li fascinantno da se svaka elementarna čestica, elektron, svaki kvark od kojega se sastoji proton, potom foton, neutron… sastoje od ISTIH super struna, koje kada različito zatitraju, različitim frekvencijom stvore, kreiraju upravo te različite čestice.

U tako jednostavnoj, moćnoj, fascinantoj kreaciji stvara se život, koji pak u svojoj kaotičnoj prirodi kreira življenje. Fraktalno življenje. Samoslični oblici, ali i obrasci svugdje izviru. Fraktalno nastaje bifurkacijskim nizom kada se zbog parametra sustav može rascijepiti u dva konačna stanja, nakon nekog parametra u četiri, pa osam, šesnaest, 32, 64, 128 potom u nepredvidiv broj ishoda…

Ljepota svemira jest fraktalna. Svaka je galaktika samoslična, ljepota anatomije ljudskog tijela također. Kapilarna mreža slična je onoj „velikih“ arterija. Krvožilni sustav plućnog krila sličan je krošnji stabla. I jedno i drugo upotrebljava se kako bi se udahnuo život. Galaktike se u cijelome svemiru postavljaju u strukturu saća. Površina pamuka ili oblaka, karfiola ili ljudskog mozga, ritam srca ili mozga u stvaranju umjetničkih djela… Sve je samoslično. Fascinantno u kreaciji. I tako jednostavno. Ljudski život tako je najveća vrijednost krecije granica beskonačnosti.

Ima li tko pravo, postoji li razlog da se takva kreacija prekine, ugasi, utrne? Što se s tom kreacijom zbilo kada jedno biće oduzme život drugome? Što kada je to biće na početku svojega puta? Još dijete. Postoje li ikakvi razlozi za opravdanje takvog čina?

Autorski projekt Olivera Frljića Aleksandra Zec u produkciji HKD Teatra iz Rijeke upravo otvara ova pitanja. Predstava je rađena u spomen na dvanaestogodišnju djevojčicu Aleksandru Zec koja je kao svjedokinja ubojstva svojega oca od strane pripadnika postrojbi MUPa RH zajedno sa svojom majkom ubijena u prosincu 1991. Ubijene, zatrpane smećem u jami na Sljemenu.

Frljić zajedno s dramaturgom Marinom Blaževićem stvara jasnu, čistu, moćnu kazališnu strukturu koja za ishodište uzima navedeni događaj, a koja se transformira u posvetu svakom djetetu, žrtvi rata. Sjajan zajednički rad redatelja i dramaturga rezultirao je možda najboljom predstavom Frljića do sada. Blažević je predstavu žanrovski odredio kao poetsku simfoniju.

Samo djelo sastavljeno je od nekoliko poetskih slika, poput stavaka simfonije. Tekst se, kao u glazbenome ključu, strukturi pjesme, varira, ponavlja od strane izvođača. Takvom se ritmičnošću, ponavljanjem, oblikuju slike atmosfere, emocionalno obojene, koje se nižu, povezuju i međusobno isprepliću.

Prva je za stolom, točnije školskom klupom gdje obitelj Zec u uobičajenoj večeri svjesna iščekuje neizbježna pogubljenja. Druga slika odvija se pored jame u kojoj će završiti zakopana tijela. Iskazi počinitelja, svaki iz svoje perspektive, rekonfiguriraju sama ubojstva. Treća, nakon iskapanja Aleksandre Zec od strane četiri dvanaestogodišnje djevojčice, jest razgovor Aleksandre za istom školskom klupom sa svakom djevojčicom o njenim svakodnevnim vizijama, ali i pogledu na ubojstvo djevojčice Zec.

Odabir školske klupe tako jasno uvodi edukacijki element ne samo ove predstave već i njene nadstrukture. Prvi monolog izvrsne Jelene Lopatić upravo se odvija iz pozicije školske klupe. Obrazovanje jest bitno, ne samo kao usvajanje određenih činjenica, ne samo činjenica koje sadržajno donosi ova predstava, već i kao nužna društvena vertikala za kritičko promišljanje. Obrazovanje u umjetnosti jest bitno iako je danas (naročito u plesnome segmentu) prostituirano do nezamislivih razina. Obrazovanje jest bitan element i same misije Kazališta kao odgajanje kritički promišljene publike.

Ideja da isti izvođači igraju članove obitelji Zec i kasnije počinitelje, dramaturški uvodi vizuru u kojima su isti sudionici sposobni za svaku akciju. Uistinu, je li razlog, primjerice udaljenost pojedinaca u određenim grupama (Hrvatska-Srbija primjerice), u odnosu na nekoliko stotina kilometara, u odnosu na trilijune kilometara svemira, dovoljan razlog za oduzimanje života djeteta? Bilo srpskog, bilo hrvatskog. Nije li svako dijete ISTO? Nije li svaki čovjek ISTI u svojoj kreaciji?

Nadalje, ideja da su žrtve i počinitelji ISTI izvođači uvodi zanimljivu dramaturšku matricu. Dušana, brata Aleksandre, tako tumače dva izvođača. Jedno se tako biće dijeli u dvije moguće stvarnosti (dva izvođača). Dva izbora. Ta se dva izbora bifurkacijski dijele u četiri počinitelja i počiniteljicu, ali i u četiri dvanestogodišnje djevojčice u zadnjoj slici. Ukupno osam.

Dramaturški je uveden bifurkacijski slijed koji vodi do fraktalne strukture. Šesnaest, 32, 64, 128 … Možda autori nisu razmišljali u tome smjeru, ali je ljepota fraktalnosti prirode u tome da izvire u svim neumjetnim, prirodnim strukturama.

Fraktalna samosličnost tako još jednom prekriva sadržaj i uistinu ukazuje na svako djete kao žrvtvu rata, ali i na svakog čovjeka mogućeg počinitelja. U tome se nizu reflektivno nadovezuje još jedna Jama – ona Ivana Gorana Kovačića i uistinu ukazuje na (i u vremenu) besmislene elemente, radnje, zbivanja na koju se fokusirao ljudski rod u ljepoti univerzalne kreacije.

Možebitni nedostaci ove jasne kazališne strukture su neuvjerljive, svojevrsne lažne glumačke kreacije Tanje Smoje i Igora Kovača za razliku od svjesne i impresivne Lopatić. Oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića pulsirajući i fokusirajući naglašava scenske atmosfere, slično kao i scenografija Ljerke Hribar (zemlja, lopate i pijuci u praznome prostoru). Ostali sudionici dostatni su u svojoj interpretativnoj neutralnosti.

Mnoge kontorverze koje je inicirala ova predstava izravno se referiraju na svijest. Tome kazalište i služi. Postavlja pitanja, pokreće promišljanja. Tako se dogodila i zanimljiva fraktalna situacija. Prosvjedi protiv predstave i prije njenoga prikazivanja fraktalni su samoslično licmjerni estradiziranjem pojava(ma) političara na premijeri.

I jedni i drugi, potpuno isto iskorištavaju „Aleksandru Zec“. Ono što je najbitnije jest pitanje kako bi i što bi učinila Aleksandra Zec da nije ubijena. Bi li bila poznata znastvenica, umjetnica, sportašica? Bi li doprinijela civilizaciji? Možda bi nekom svojom mišlju, riječju, djelom ili propustom, pokretom, rečenicom, samo osmijehom potaknula neku drugu osobu koja bi postala poznata znastvenica, umjetnica, sportašica? U svakom slučaju, ovom predstavom, Aleksandra Zec doprinosi svijesti ovoga društva, kako bi kontaminiranu savršenost ovoga svemira, narušenu ljudskim nebitnim postupcima vratila svojoj prirodnoj, jednostavnoj ljepoti.(zvonimir peranić – dayline.info)

Previous articleZelena čistka u Rijeci
Next articleKonferencija SDR: Karpowitz, Dešković, Šantić i Plevnik o dvojezičnosti u Rijeci

2 COMMENTS

  1. Ubojstvo

    Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužala da se o njoj piše, da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23:00 h 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima.

    On je nekako uspio je istrčati na ulicu, i pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio na udaljenosti od tridesetak metara.Nakon tog su svezali 12 godišnju Aleksandru i njenu majku Mariju i strpali u kombi (bez registarskih tablica) i odvezli se do kod planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, gdje su Aleksandru i njenu majku ubili ih i bacili u jamu za smeće.

    Kasnija istraga otkrila je da je Siniša Rimac, koji je prije toga ubio njena oca, tražio je da se Aleksandru ne ubije, ali da su svi drugi bili protiv, jer ih je ona vidjela. Nju je hladnokrvno (vezanih nogu i ruku) ubio Munib Suljić automatskom puškom Heckler & Koch pucavši joj u zatiljak. Njezina sestra Gordana i brat Dušan, uspjeli su preživjeti, jer su se posakrivali po kući i tako promakli ubojicama.
    Istraga o ubojstvu

    Samo nekoliko dana nakon tog zločina, uhapsila ih je policija, oni su odmah, u razgovorima s istražiteljima, priznali likvidacije te su ih vrlo detaljno opisali. Međutim, ta priznanja dali su bez prisustva svojih advokata, pa je to uzeto kao velika proceduralna pogreška, a kako nije bilo svjedoka tih egzekukucija pušteni na slobodu 1992.

    Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novine skandalima vezanim uz kriminal, dok je Siniša Rimac postao jedan od tjelohranitelja pokojnog Gojka Šuška i dogurao do čina bojnika (ili čak pukovnika Hrvatske vojske. O Mikoli se dugo ništa nije čulo, jer je otišao u Hercegovinu, dok je Suzana Živković potpuno nestala.

    Siniša Rimac je 30. maja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za junački čin u ratu iz ruku tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana. U dijelu javnosti to je shvaćeno kao afirmacija tog nedjela i poželjni način ponašanja.

    Prema tjedniku Nacional ključnu političku zaštitu ubojicama pružio je sam predsjednik Tuđman. Navodno je 1992. godine Stjepan Mesić došao k Tuđmanu s molbom da taj slučaj bude što prije riješen, no Tuđman mu je odgovorio Pusti, možda će mi ti dečki još trebati.

    Reakcije javnosti na ubojstvo Aleksandre i njezine obitelji

    Slučaj male Aleksandre i njezine porodice, medijski nazvan Slučaj Zec ipak je izazvao dosta prašine i mučnine, nakon što su o njemu izvjestile brojne nevladine organizacije i počele pisati brojne novine i nakon što se o njemu u više navrata pričalo na televiziji. Po navodima novinara Davora Butkovića, Vladimir Šeks, koji je u vrijeme suđenja ubojicama obitelji Zec bio državni tužioc RH, priznao mu je da se stidi zbog slučaja Zec, te da je osjećao grižnju savjesti zato što ubojice nisu bile kažnjene.

    Munib Suljić, Igor Mikola i Siniša Rimac ipak su 2005. osuđeni, ali ne za ubojsto Aleksandre Zec, već zbog ubojstva nepoznatog muškarca zvanog Saša, zapravo Aleksandra Antića u Pakračkoj poljani. Najdužu kaznu od 10 godina, dobio je Suljić koji je prvi zapucao, Rimac je osuđen na osam godina dok je Mikola kao pomagač u ubojstvu osuđen na pet godina zatvora (njemu je pribrojano i protupravno lišavanje slobode i iznuda nad Milošem Ivoševićem, Radom Pajićem i Markom Grujićem).

    Nakon izricanja presude u zatvor je odveden samo Rimac jer se Suljić i Mikola, koji su se branili sa slobode, nisu pojavili na izricanju presude. Igor Mikola je svega godinu dana prije toga, izručen Hrvatskoj nakon izdržavanja 27-mjesečne zatvorske kazne koju je odslužio u zeničkom zatvoru, zbog pokušaja iznude nad Mladenom Žuljem, vlasnikom benzinske crpke u Grudama. Nikola Hodak je u junu 2005. godine nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora zbog zbog pokušaja iznude.

    Siniša Rimac osuđen je 2005. na 8 godina zatvora, ali zbog ubojstva jednog Srbina u Pakračkoj Poljani 1991.

    Munib Suljić umro je u zatvorskoj bolnici na svetošimunskoj cesti u Zagrebu 25. augusta 2006. za izdržavanja 12 godišnje kazne za ubojstvo nepoznatog civiila zvanog Saša.[8] nakon što se sam predao u Hagu 1. juna 2006.
    Kontraverze oko istrage njezina ubojstva

    I danas ostaje za nagađati zašto sudu za osuđujuću presudu nisu bila dovoljna svjedočenja svjedoka koji su vidjeli Sinišu Rimca kad je ubio Mihajla Zeca, niti svjedočenja onih pred kojima je Igor Mikola priznao ubojstvo. Nitko nikad nije objasnio niti što je manjkalo policijskim ekspertizama po kojima je dokazano da je oružje oduzeto od optuženih identično onim iz kojih su počinjena ubojstva, isto tako sud nije uzeo u obzir forenzičku ekspertizu kombija, kojom je nesumnjivo dokazano da su njime vožene otete Aleksandra i njena majka Marija.

    Istraga je utvrdila da su kombi vozili Igor Mikola i Snježana Živanović, a bilo je i svjedoka koji su potvrdili da je taj bio ispred kuće porodice Zec neposredno prije i za vrijeme ubojstva, jer je tad udario u parkirani automobil.

    Ostalo je nejasno i nedovoljno istraženo, što se te noći zbivalo u policiji, jer su neki svjedoci ubojstva Mihajla Zeca nazvali policiju i rekli da su vidjeli kako otmičari trpaju ženu i dijete u kombi. O tome navodno postoje pismeni tragovi u knjizi dežurstva policijske stanice, policija je o tome informirala sve svoje patrole, ali se one nisu usudile zaustaviti ubojice na kontrolnoj točki ispod Sljemena, jer su vidjeli da su to pripadnici Merčepovih eskadrona smrti.

    Po mišljenju dobrog dijela javnosti u Hrvatskoj, Ustavni sud RH zbog mizernih formalno-pravnih propusta, za koje velik dio uglednih pravnih stručnjaka tvrdi da su nategnuta i krajnje sumnjiva interpretacija zakonskih odredbi, zapravo radi farsu od pravde. Tako da Slučaj Zec nikad nije doživio sudsku katarzu, onakvu kakvu priželjkuju žrtve i stradali.

    Odšteta preživjelim članovima obitelji Zec

    Preživjeli brat i sestra male Aleksandre, Gordana i Dušan Zec, koji od 1991. žive u Banjoj Luci kod bake, tužili su Hrvatsku državu preko zastupnika Ante Nobila i Mara Mihočevića. Na kraju je Sanaderova vlada u proljeće 2004., pristala na nagodbu i isplatu jednokratne odštete od 1 500 000,00 kn, kao neku vrst moralnog čina.

    Inicijative da se Aleksandri Zec podigne spomenik

    Slučaj Aleksandre Zec još uvijek muči dio hrvatske javnosti, i postoje inicijative da se po njoj nazove jedna ulica, kao i one koje traže da joj se podigne spomenik što je javno iznio književnik Zoran Ferić

  2. Moja FB prijateljica Lara Thell,22.4.2014.

    Časni sude,

    U Slavonskom Brodu živi čovjek, imenom Josip Stanić.
    Nekada, u jednom davnom životu se zvao Sreto Marinković. I imao je ženu, troje djece i četvrto na putu. JNA bomba mu je u djeliću sekunde ubila majku, trudnu ženu i troje djece.
    Otac i brat su ratovali na drugoj strani, jer je nesretni Josip, ex Sreto ,po nacionalnosti, slučajno – Srbin. Što je u svakoj normalnoj državi nebitna biografska činjenica.
    Nebitno je bilo i njemu, pa je nakon tragedije napravio ono što bi napravio svaki čovjek sa srcem i savješću: obukao hrvatsku uniformu, odrekao se ostatka obitelji, promijenio ime i krenuo se borit protiv ubojica svoje djece.
    Danas ta ljudina, taj Otac Hrabrost, živi kao poštovani građanin SBroda – siromašno, ali časno i uzdignuta čela.

    Aleksandra Zec je tragična posljedica ratnog ludila, Jedna Od..i Jedan Od mnogih dokaza nefunkcioniranja pravosudnog sustava. Jednako kao što je to i žrtva ličkog “rukovanja” i bezbroj građana ove države koji pravdu uzalud traže u okviru Poglavlja 23. Sve drugo oko Aleksandre Zec je perfidno i podmuklo zloupotrebljavanje i manipuliranje tragedijom tog nesretnog djeteta. I mislim da bi se svaki normalan građanin ove zemlje trebao upitati tko to i sa kojim ciljem taj nesretni dječji život zloupotrebljava da bi od Aleksandre Zec stvorio Annu Frank?

    Josip Stanić, tj., Sreto Marinković, nasuprot tome je paradigma Domovinskog rata, savjesti, životne hrabrosti, duhovne snage i najveće žrtve koju čovjek može podnijeti, a da pri tom ostane normalan. Scenarij dostojan hollywoodske produkcije.

    No, u društvu poremećenih vrijednosti, u kojem se sve ideologizira i sa svime manipulira i politički trguje – nije dostojan ni kazališne predstave, a pogotovo ne one, nekog Olivera Frljića, o čijoj “umjetnosti” (manipuliranja) su sve rekli puno napredniji Poljaci.

    Svjedok je vaš.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here