Zvonimir Peranić: Besmisleni korupcijski cirkus i imunodeficijentno kazalište

Odluke koje donosi Nada Matošević Orešković svakim danom iznenađuju, ali i potvrđuju već dokazanu tezu o lažiranju podataka koje HNK Ivana pl. Zajca plasira javnosti. Iako je uporno tvrdila kako su podaci o gledateljima, gledanosti i broju izvedbi točni, nije nikada rekla na koje podatke točno misli. Jer i osnovnoškolcu je jasno da podaci iz 2008., 2009. i 2010. ne mogu biti istovremeno točni. Možemo postaviti pitanje jesu li i za ijednu godinu podaci točni? Zanemarujući čistu empiriju i statističku analizu još bahatije ustvrđuje istinitost postupka. No, u demantiranju sve se svelo na to da je postotke pogrešno izračunala Barbara Grabušić, a ne Mara Vidučić. Stoga je za logično postaviti pitanje čemu takvi postupci?

Moguća su dva rješenja. Jedno je već očito. Poslovni tim na čelu s Nadom Matošević Orešković ne zna raditi svoj posao. Bez obzira što veliki dio novčanih sredstava poreznih obveznika Rijeke, koji u 2010. iznose nešto manje od 43.000.000,00 kn (a možda i više!), odlazi na njihov plaće. Neznanje se očituje u već demonstriranom izračunavanju pogrešnih postotka. Potom, primjerice, u obraćanju za ispravak informacije novinaru, a ne urednicima što su osnove koje bi trebale poznavati osobe koje se bave odnosima s javnošću. Potom odabir producenta za otvaranje Riječkih ljetnih noći (RLJN). Još jedna u nizu samoprozvanih spektakala bio je suštinski fijasko kojega nije čulo više od polovice okupljenih. Do tada sam vjerovao i u dirigentske vrijednosti Nade Matošević Orešković, ali nakon izvedbe Ode radosti na otvaranju među dijelom publike zavladalo je opće razočaranje. Pomiješana s bukom remorkera, katastrofalnim razglasom i udaljenosti gdje je sve bilo nevidljivo, bez dobroga tempa, s kašnjenjem zvuka u fazi Beethoven je zvučao kao kompilacija cike, škripe i tonova horor filmova. I da nije bilo vatrometa tko zna koliko bi se ljudi skupilo. Ionako je smanjenje broja gledatelja u odnosu na otvaranje RLJN 2009. iznosilo 40%.

Drugo rješenje jest svjesnost ali i ignoriranje stanja. Tako se sve čini kako bi se statistika ove sezone popravila. U tome činjenju se pomiču granice stvarnosti. Tako je i odluka Nade Matošević Orešković, da premijerno izvede premijerno izveden Cirkus Destetika, podnaslovljen kao glazbena paranoja, prema djelima Daniila Harmsa i u režiji Aleksandra Popovskog – smiješna. Naglašeno je ipak kako je to premijera u zgradi Kazališta. Dakle uvodi se nova razina premijernih izvedbi u odnosu na mjesto izvođenja. Kad već nemaju pravih premijera potrebno je već izmisliti postojeće. Usprkos već navedenih i osiguranih gotovo 6.000.000,00 €. Kako bi statistika bila još bolja mogli bi izvesti premijeru Turbo folka u dvorani za vježbanje baleta. Ili premijeru Crnca u kafiću kazališta, ili pak premijeru Tosce u ribarnici, možda premijeru uspješnice (Med + Pepeo) / Iznad ponora na riječkom smetlištu? I evo poboljšanja trendova!

U premijeri u zgradi tako smo gledali prenesenu verziju s plaže hotela Park s loše dočaranom atmosferom mora i zalaska Sunca u obliku slabe i nepotrebne projekcije. Da bi cirkus bio potpun, glumački solidnu i uravnoteženu ekipu s ponekim dobrim dijelovima (Zdenko Botić, Tanja Smoje, Anastazija Blaž Lečić, Marija Tadić, Igor Kovač, Damir Orlić i Jasmin Mekić), iz publike je pratila gotovo cijela suita HNK: redatelj i njegova ekipa koji se u većini slučajeva gotovo jedini smijao, djelatnici propagande koji su pokušavali pljeskati kada se nikome nije dalo i forsirali pljesak na kraju kako već to najbolje znaju, potom kolege glumci, ljudi iz uprave… Kao prava mala interna zabava. Gledateljima je poslužena voda i čini mi se vodka kako bi se valja ponapijali dok gledaju predstavu i ne bi li im se percepcija iste kroz prizmu utjecaja alkohola promijenila.

I ovogodišnja prava premijera Opera za tri groša prema Bertoltu Brechtu i Kurtu Weillu podnaslovljena kao glazbeni triler u režiji Eduarda Milera dubinskom analizom razotkriva posljedice cirkuskog djelovanja. Pitanje je je li smiješno ili žalosno titlovati na hrvatski pjesme koje izvođači pjevaju na hrvatskome! Posezanje za titlovima svakako je izraz svjesnosti o neprofesionalnosti. Potom ‘pucanje’ glasova izvođačima jer pjevaju već 7 – 8 večer za redom je također izraz neprofesionalnosti. Njihov je posao moći pjevati. Zamislite da u bolnici nekome amputiraju pogrešnu nogu jer eto već 7 – 8 dana liječnik radi za redom! Ili da vam recimo na sudskome procesu u Kini prevode s kineskog na kineski!

Glumačke izvedbe dramskog ansambla pak ukazuju na dublje probleme. Prvenstveno treba pohvaliti izvedbu Elene Brumini koja je u svakom aspektu dosljedna i cjelovita, Alena Liverića koji je jasnom transformacijom i kompaktnim glumačkim izrazom oblikovao više uloga, kao i jedinstven glumački izraz uvijek različite Jelene Lopatić. Za razliku od njih interpretacija Gorana Navojeca je dijametralno suprotna. Arogantnost i samodostatnost nije samo glumačka interpretacija. Stav na sceni isijava stanje ‘ja i samo ja’ dok nepjevanje cijelih dionica odaje dojam ‘kad će sve to svršiti’ i ‘zašto baš moram to pjevati’ (ionako se ne razumije). Ostali dio ansambla uglavnom djeluje nezainteresirano. Njihovo prisustvo na sceni odaje dojam kako su tu jer moraju biti prisutni. Tužno je i s dozom težine bilo gledati glumice i glumce koji su izgubili radost igranja.

Miler je imao nekoliko poteškoća. Njegov redateljski rukopis kao da je nedovršen. Groteska nije provedena u potpunosti poput, recimo, briljantne Seljačke opere Bele Pintera koji je svoj glazbeni triler izveo do potpunosti. Možda je razlog upravo taj što nije naišao na tim s kojim bi u potpunosti mogao provesti zamišljenu namjeru. Navedena proizvedena nezainteresiranost možda je tomu uzrok? Kada naiđe na takav ansambl redatelju je nužno mijenjati koncept što kod glumaca stvara osjećaj da ne zna što radi i mijenja stvari sa svakom probom. I tada nastaje nepopravljivi krug u kojemu se kvalitativna razina umjetničkoga djela smanjuje. Dubinska ali i suštinska umjetnička odgovornost takvoga stanja upravo je na intendantici. Nada Matošević Orešković koja svojim intendantovanjem sukreira stanja koja iznutra izjedaju umjetničke vrijednosti, srž kazališne nacionalne kuće.

To stanje uzrokuju možda za nečiju perspektivu nebitni detalji, no učinak se leptira nebrojeno puta pokazao kao sredstvo koje ispunjava. Takav je primjer i podjela uloga Draženu Mikuliću i Jeleni Lopatić koji se u relativno kratkom vremenu stavljaju u sličan odnos dvaju uloga. U produkciji HKD Teatra Metak za sve igraju naime slične uloge. Upravo iz takvoga glumačkog odnosa nije se uspio iščupati Mikulić, iako je njegova glumačka interpretacija dobra, što je dodatno iščašavalo strukturu Opere. Dok Miler to nije mogao znati, Matošević Orešković je trebala uočiti ovu sličnost.

No, dok je bitno baviti se vanjštinom zanemaruju se unutarnje bitne odrednice umjetničkoga stvaranja. Cirkus Destetika pokušava biti kritika u kojemu se cijeli svijet, društvo i življenje pretvorilo u cirkus. Niz besmislica pokušalo se pretvoriti u savršeni smisao. Iako tomu jeste tako, one male preostale oaze poput kazališta, Nada Matošević Orešković svojim postupcima ne samo da dokrajčuje pretvaranjem u cirkus, već ih preoblikuje u loš cirkus, naglašavajući besmislenost. Tako Cirkus nije niti glazbeni niti paranoični. Tako Opera nije niti glazbena niti triler. Glumicama i glumcima koji su nekada imali želju stvaranja i kreiranja očigledno su umanjene sposobnosti. Atmosfera u kojoj se stvaralo pretvorena je niz neučinkovitih (ne)sposobnosti. Nekada životna radost stvaranja pretvorena je u odustajanje od borbe. Nada Matošević Orešković svojom samodostatnošću kao da je teško oštetila kazališni sustav koji se iznutra predao, umrtvio i flegmatizirao onemogućen braniti se. Izvor smisla pretvara u apsolutnu rigidnu besmislicu o kojoj, ako i neki novinar progovori isti doživljava razne pritiske od strane zaposlenica propagande ili pak političara kojima se obratila sama intendantica. Umjesto generiranja napretka zajednice Nada Matošević Orešković stvarateljica je dekadencije kroz besmisleni kazališni korupcijski cirkus i kreiranje imunodeficijentnog kazališta. (dayline.info – zvonimir peranić)