Zoran Milanović najurio je Slavka Linića, svog jedinog učinkovitog ministra te na njegovo mjesto doveo nekog Borisa Lalovca (38), ministarskog zamjenika, stranačkog poslušnika s indispozicijom koja izgleda jako loše kod političara i javnih djelatnika – čovjek gleda u križ.
Milanović je Linića uklonio proglasivši ga odgovornim za korupciju u resoru, za sporne, sumnjive i neprihvatljive poteze njegovih najbližih suradnika. Pomoćnik Branko Šegon dobio je milijunske kredite za gradnju privatnog hotela od državnog fonda kojemu je u nadzoronom odboru sjedio njegov šef, a šefica Poreske uprave, smijenjena je zbog neke nejasne financijsko-nekretninske kombinacije u drvno-industrijskom kombinata ”Spačva” u većinskom vlasništvu fonda Quaestus legendarnog Tuđmanova ministra financija Borislava Škegre, koji je kod Đonija Šulića iz “Azre” svirao harmoniku. To su samo simptomi Linićeva upravljačkog stila, obilježenog političkim klijentelizmom: on se okružio ljudima koji su stvorili zasebnu poslovno-interesnu vezu. Nisu to bili samo ljudi iz Rijeke, njegove stranačke baze, niti samo iz SDP-a, jer je versatilni bivši ministar financija bio poput amfibije – kretao se kroz medij politike kao vodozemac kroz močvarnu vodu i blato. U poskomunističku politiku donio je način ponašanja i veze još iz komunizma, a iz razdoblja tuđmanizma, svoje operacije uspješno transferirao u postuđmanističko okruženje. Činilo se da je neuništiv, otprilike kao Staljinov i Hrščovljev ministar Mikojan koji se istim poslom, u istom sustavu, počeo baviti malo ranije. Slavko je bio hodajući skandal, primjer nečuvenog ekonomskog voluntarizma i neizdrživ teret za jednu reformističku kapitalističku vladu, ali kako je SDP odmah po dolasku na vlast odustao od svih reformskih ambicija i od kapitalizma, njihov ministar financija ubrzo je postao heroj retrokomunizma, odnosno socijalističkog klijentelezma, najpopularniji dužnosnik ljevice – što znači da nije mogao preživjeti kod svog surevnjivog mladog vođe, koji je u pitanjima liderstva osjetljiv poput Kim Jong Una.
I, Slavko Linić leti, a na njegovo mjesto dolazi Lalovac, savršeno neprikladan za tu dužnost. Njegovo će imenovanje odmah alarmirati financijska tržišta jer su prethodniku, fiskalnom sadistu s Grobinštine, gdje su ljudi ponose gotovo patološki oprezom kod otvaranja novčnika, međunrodne financijske institucije barem vjerovale da će uspješno utjerivati porez. Hrvatsko je gospodarstvo najlošije je u Europi (osim Cipra, podijeljenog na dvije nefunkcionalne nacionalne zajednice poput BiH) i bio bi potreban genij da tu nešto postigne, ali Milanović se umjesto za genija, kojega sigurno ne bi mogao naći među stranačkim kruhobrocima, odlučio za čovjeka s upravo komičnom profesionalnom biografijom. Jedino je ministar financija prošle, hadezeovske vlade i sadašnji opozicioni ministar financija u sjeni, Ivan Šuker, imao goru.
Budući da je Milnović smjenama ključnih ljudi, zapravo rekonstruirao vladu Kukuriku-koalicije, a Vučić u Srbiji svoju tek formirao, sama se od sebe nameće usporedba njihova kadroviranja. To najbolje pokazuje do koje mjere hrvatski socijaldemokrati ne razmiju izazove trenutka. Srbija je u još dubljoj krizi, ima više nego dva put niži nacionalni dohodak, a daleko je od Europske unije. Ali, ključni vladini kadrovi birani su kao da je to neka mala zemlja koja se upravo priključila Europi pa, preskačući više stepenica odjednom, pokušava na brzinu dostići ostale, dok hrvatska Vlada, nasuprot tome, izgleda kao balkansko leglo neupotrebljivih propalica, žicara koji glume da imaju neke veze s onim čime se bave – kombinacija “Mućki” i “Alana Forda”.
Ministar financija
Tko je doista Boris Lalovac? Što je Boris Lalovac? Čovjek je prije šetrnaest godina diplomirao na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, provincijskom učilištu, zapravo depandansi Splitskog univerziteta. Ta dubrovačka ustanova u čijem sklopu djeluje ova glorificirana visoka konobarsko-recepcionarska škola akreditirana je kao samostalno Sveučilište tek 2003. godine. Iz južnohrvatskog središta ugostiteljske učenosti, Lalovac se zatim prebacio na Ekonomski fakultet u Zagrebu, gdje će magistrirati 2006. i zatim postati asistent na kolegiju “platni promet”. Zastim se bavio “kontrolingom”. To nije neka nauka nego, naprosto, računovodstvo. Kao računovođa radio je u poduzećima “Auto Hrvatska” i “Karbon” u Zaprešću, a zatim se namjestio u Raiffeisen-Leasingu kao direktor računovodstva i tu gulio šest godina. Onda je za SDP izradio program za razvoj hotela u državnom vlasništvu pa ga je strnka po osvajanju vlasti 2011. prebacila u državnu službu. Sa strane je predavao na veleučilištima – privatnim školama, na kojim rade i drugi edepeovski ministri, primjerice Hajdaš-Dončić, ministar prometa. To su, zapravo, malo bolji kursevi po nekim zabitim gnijezdima u okolici većih gradova gdje za lovu stekneš manje-više bezvrijednu diplomu, koja će ti, međutim, sasvim dobro poslužiti ako s debelom političkom vezom dobiješ položaj na kojem ti je potrebna formalna kvalifikacija, odnosno “šara”. Računovođa u Raiffeisen Leasingu – to je najprostoji banakarska djelatnost, čista administracija – vrhunac je profesionalne karijere Borisa Lalovca.
S druge strane, u Srbiji je za ministra financija imenovan Lazar Krstić (30) iz Niša. Ondje je bio najbolji učenik gimnazije “Bora Stanković” te dobio stipendiju stipendiju za možda najuglednije, najstarije (1701.) američko sveučilišta Yale (školarina je 42,500 dolara godišnje). Već je na trećoj godini proglašen najperspektivnijim studentom i nakon diplome iz matematike, politike i ekonomije, primljen je kao partner u njujorški ured konzultantske kuće McKinsey. McKinsey je centralni ured globalnog kapitalizma – među 500 direktora najvećih svjetskih kompnija (Fortune 500) njih 70 došlo je iz McKinseya, a još 150 “mekinsijevaca” upravlja poduzećima s više od milijardu dolara godišnjeg prihoda. Dok je Krstić odlazio u Beograd gdje će postati ministar i primati plaću od 6000 dolara, troje njegovih kolega prešlo je za vrhunske menađere u korporacije “Eutelasat” i “Avon”. Core-business u McKinseyu je upravljanju najvećim poslovnim entitetima u svijetu i savjetovanje država poput Indonezije u tranziciji među razvijene svjetske ekonomije. Jedan intimni, jako zanimljiv uvid u taj odabrani krug hiperinteligentnih “gospodara svemira” dao je možda najinteresantniji mlađi pisac današnjice, Mohsin Hamid, kolumnist i autor milijunskih bestselera “Neodlučni fundamentalist” i “Kako postati odvratno bogat u azijskom bumu”. On je je u McKinseyu radio nekoliko godina prije Krstića.
Ministar privrede
I hrvatski ministar gospodarstva, Ivan Vrdoljak (40) duguje svoju poziciju nesretnom obratu sudbine svoga prethodnika – kad je Radimir Čačić završio u zatvoru zbog saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom, naslijedio ga je na poziciji preko stranačke koalicijske kvote. Inženjer elektrotehnike iz Osijeku koji je studij završio usred rata, on je radio u Brazilu, na Kosovu, u Tuzli, Pazinu i Ljubljani na montaži kontrolnih i automacijskih sklopova u termoelektranama i proizvodnim pogonima. Nakon osam godina toga ćorava posla u “realnom sektoru”, otkriva politiku i postaje zamjenik gradonačelnika Osijeka kao član Čačićeve Hrvatske liberalne stranke. No, kad je Ratko pukao, a naslijedila ga Vesna Pusić, koja je iskoristila priliku da Ratka izbaci iz stranke i iz spomenara, Vrdoljak je preuzeo njegovo ministarstvo i okrenuo mu leđa. U Europi besprimjeran pad hrvatske ekonomije nije samo njegova krivica.
U Srbiji dotle, Vučić kao ministra privrede imenuje prof. dr. Dušana Vujovića. Vujović je diplomirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Bogradu, a zatim otišao na postdoktorski sgtudij te postao gostujući predavač na Sveučilištu Berkeley u San Franciscu. Prelazi za profesor na Harvarad Business School, u Insitutu za strategije i konkurentnost. Zatim radi dugi niz godina u Svjetskoj banci, gdje je postao glavni ekonomist Nezavisne grupe za reviziju te na koncu preuzeo ured za Ukrajinu. Objavio je nekoliko knjiga i mnoštvo članaka. Naposlijetku, imenuju ga direktorom Joint Vienna Comprehensive programa, koji su u Beču zajednički osnovali Svjetska banka, MMF, OECD, EU i Svjetska trgovinska organizacija. Ondje se provodi petomsjesečno školovanje vladinih eksperata iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, srednje i istočne Europe, koje treba prekvalificirati za rutine modernog zapadnjačkog kapitlizma.
Naravno, nije sve u privrednim i finncijskim resorima. Reforma je nezamisliva bez vođenja koordinirane akcije na prestrukturiranju državne uprave i njene teritorijalne organizacije. Tko u Hrvatskoj obnaša tu najodogovorniju dužnost, ključnu za društvenu i političku stabilnost zemlje?
Potpredsjednica za reformu državne uprave
Drugarica se zove Milanka Opačić (46) i omiljena joj je boja crvena – otkako je postala potpredsjdnica vlade, ministrica za socijalnu politiku i mladež te Vladina koordinatorica za provedbu reformi (koje se ne provodi) odijeva upadljive crvene kostime s mini-suknjom i nosi cipele s ekstremno visokim potpeticama. Završila je politologiju na zagrebačkom fkultetu i upisala se 1990. u SDP, a 1992. postala saborska zastupnica i od tada iz njega praktično ne izdire – akumulirala je do sad 17 godina zastupničkog staža. U stranci je dotjerala do položja potpredsjednice. Nije se udavala, ali su se u njenoj orbiti vrtili razni partijski dužnosnosnici. Uža joj je specijalnost – problem spolne ravnopravnosti. O njoj i njenim sposobnostima nema se što reći – potpuno su nepronične. Sjedi u Centralnom komitetu SDP-a na Iblerovom trgu, opslužuju je dvije smjene službenih vozača s automobilima, a radi li što ili ne radi, je li važna, nevažna, uspješna, neuspješna, nezamjenjiva ili potpuno suvišna, ne može se razabrati, jer funkcionira iza stranačke fronte i ne daje intervjue. I kad progovori, to je posve neosobno, neoriginlno, zvučio kao da je smislio sam blesimetar uključen na autopilot. Je li provela kakvu reformu? Nije. A je li ona kriva za to, njena vlada ili njen premijer, nećemo nikad saznati. Tu zagonetku hrvatske politokracije nitko neće ni pokušati riješiti – ostat će bez odgovora kao i pitanje je li Račan ikad otvorio neku knjigu iz zidnog postava svoje biblioteke gdje je, u dnevnoj sobi, bilo trideset četvornih divot-izdanja klasika marksizma na srpsko-hrvatskom i ruskom.
U Srbiji istu funkciju – potpredsjednice vlade i ministarke za državnu i loklnu upravu preuzela je Kori Udovički (52), jako lijepa sestra Šerbedžijine žene, redatljke Lenke. Tata im je bio jugoslavenski ambasador u Boliviji, mama Bolivijanka (a ujak predsjednik Bolivije). Kori je rođena u La Pazu. U Beogradu je diplomirala i magistrirala ekonomiju, a zatim otišla na doktorat – a gdje drugo? – na Sveučilište Yale. Zatim je osam godina radila u Međunarodnom monetarnom fondu u Washingtonu. Bila je zadužena prvo za Mozamik, a onda za Zimbave. Zatim je bila glavni ekonomist u programu pomoći BiH i potom otvarala prve kreditne linije za Srbiju i Crnu Goru. Onda ju je pozvala Đinđićeva vlada, odnosno njegov ministar financija Božidar Đelić (49), jedan vrhunski srpski tehnokrat koji je završio MBA na Harvardu i najviše francuske škole, postao partner u McKinseyu, savjetovao ruskog ministra prvatizacije Anatolija Čubajsa, te došao na čelo banke istočnoeuropske direkcije Credit Agricole (sad je član uprave investicione banke Lazard u Parizu koja upravlja kapitalom od 187 milijardi dolara).
Kad se Kori vratila u Beograd, postavili su je prvo za ministricu rudarstva, a zatim za guvernerku srpske Narodne banke. Poslije dolaska Koštunice na vlast, vraća se u Ameriku i postaje pomoćnica generalnog sekretara UN za razvoj te šefica ureda UNDP za Europu i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Osnovala je važne srpske nevladine organizacije za obrazovanje. Da, i rodila troje djece.
Kad tako razmotriš sposobnosti i potencijal te dvije skupine najviših vladinih dužnosnika s izravnim ingerencijama u ekonomiji, odmah zaključiš – bez obzira na sve ostalo, Hrvatska mora propasti, a Srbija, bez obzira na sve ostalo – ne mora. Koliko je važan ljudski faktor? Važan je, ali nije presudan u pozitivnom smislu, a u negativnom je fatalan. A sad dolazi poanta – punchline. Po čemu se najbitnije razlikuju te dvije ministarske garniture u ove dvije zemlje?
Hrvatski ministri izabrani su po strančkoj podobnosti i koalicijskom ključu – to su dvoje esdepeoavaca i jedan haenesovac. I srpski su ministri kadrovirani po stranačkom kriteriju. Po kriteriju da NE SMIJU biti članovi vladajuće ili vladajućih stranaka. Svo troje su stručnjaci bez ikakve prošle ili sadašnje partijske afilijacije.(piše: denis kuljiš – zurnalisti.com)
