Abdon Pamich: Ne tražimo talijanizaciju nego uvažavanje talijanske kulture

Otvorenim pismom javnosti se obratio poznati olimpijac Abdon Pamich, a potaknut neuvrštavanjem programa organizacija talijanske manjine u programe Europske prijestolnice kulture.

Pamich je rođen u Rijeci (Fiume) 1933. godine kada je grad bio pod talijanskom jurisdikcijom. Rijeku je sa starijim bratom napustio 24. rujna 1947.pridruživši se svom ocu koji je emigrirao ranije. Dobitnik je dvije olimpijske medalje u disciplini 50 km hodanje (bronca 1960 i zlato 1964. godine), godine 1960 u istoj disciplini je postavio i svjetski rekord. Pamich je autor i dviju knjiga, »La grande avventura dello Sport fiumano« (Velika avantura riječkog sporta), napisanih zajedno sa Robertom Roberti te »Memorie di un marciatore« (Sjećanja jednog hodača). Prije tri godine predstavio ih je u svojem rodnom gradu kojeg često posjećuje. Njegovo pismo objavljeno u La voce del popolu u prijevodu na hrvatski objavljujemo u cijelosti:

Potaknut sam odbijanjem jednog od prijedloga Odsjeka za talijanistiku koji se trebao ostvariti za vrijeme godine u kojoj je Rijeka Europska prijestolnica kulture zbog čega sam primijetio da u Hrvatskoj još uvijek postoji veliki otpor prema povijesti našeg grada.

Danas u gradu živi treća generacija otkako je Rijeka pripojena Jugoslaviji i ne mislim da mladi u Hrvatskoj nisu zainteresirani za povijest njihovog grada, kojeg vole jednako kao što ga volimo i mi. Prošlo je puno vremena i nitko od Talijana ni ne sanja o povratku Rijeke Italiji. Jedina stvar kojoj teže ezuli Fiumani, i oni koji su ostali, je povijesno pamćenje, bez ideologije i nacionalizma, zasnovano samo na realnim povijesnim činjenicama.

Osobno sam uvjeren da je izboru Rijeke za prijestolnicu kulture pomogla i prošlost multikulturalnog i multietničkog grada. Nama Fiumanima nije potrebno davati lekcije o toleranciji prema svima onima koji su dolazili u Rijeku, jer istina je da se integracija ponašanja, običaja i jezika događala i u vremenu manjem od jedne generacije.
Pokušavati sakriti da je već od XV stoljeća talijanski jezik bio službeni jezik izgleda mi kao nametanje, i to ne samo u Rijeci. Na primjer, u posjedu sam jednog broja novina Gazzette Ufficiale iz Zadra datirane 24. ožujka 1835. u kojem su sve odluke Imperial Regia Procura napisane na talijanskom jeziku, a nalazili smo se pod Austrijom.
Osobno nisam upoznat sa brojem Talijana, Hrvata, Mađara i Nijemaca tada u Rijeci, znam samo da smo svi bili Fiumani, a naš je jezik bio dijalekt.

Moj je nono bio Hrvat iz Kastva, antifašista kojem je davano ricinusovo ulje, a pričao je Fiumanski.
Siguran sam da bi ostali u svojim kućama u miru sa susjedima Hrvatima i svim ostalima da nakon rata nije uvedena diktatura. Tražimo zaštitu talijanske kulture, ne talijanizaciju.

No, vratimo se na jezik upotrebljavan u komunikaciji. Ne može se ustvrditi da je Ivan Giovanni Kobler bio Talijan ali je napisao knjigu „Liburnica citta’ di Fiume“ na talijanskom jeziku. Što ćemo reći strancu koji dođe u Rijeku, a zanima ga zašto postoji „La Voce del popolo“ i „Panorama“? Zar da mu kažemo da je to inicijativa jednog odmetnika?

Jedna država koja je željela ući u Europu trebala bi napustiti određene forme nacionalizma i učiniti svojom poviješću svaki dio svog teritorija te biti ponosna na svoju prošlost i prošle civilizacije koje su kreirale temelje za sadašnjost.

Ova godina je idealna za upoznavanje sa poviješću naše zemlje onima koji ju ne poznaju. S njom treba upoznati i mlade ali bez da ih oblikujemo predrasudama i ideologijom.