„Zašto ti to mjesto toliko znači?“
„Zato što sam ovdje proživio najbolje trenutke van kuće i to zahvaljujući najboljim ljudima koje sam ikad upoznao. Ohrid mi je i dalje među top pet mjesta po dragosti i ljepoti koje sam u životu prošao, a Makedonci uvjerljivo najbolji ljudi. 2010 sam ovdje bio prvi put i toliko se slučajnosti dogodilo zaredom da mi se činilo da me Božja ruka direktno drži na dlanu i nosi me okolo, a ja samo gledam i divim se. Puno sranja se zapravo moglo dogoditi.“
„Kakvih sranja? I dalje ne razumijem.“
„Pa imali smo totalnu na rentanom autu za početak i lik koji nas je upoznao nam je popravio auto o svom trošku, a siromah neki s dva ključa i šarafcigera u svojoj garaži. Ipak, vrstan mehaničar nema šta. I ne samo to, nego smo mu mi rekli da nemamo para, a popravak je došao cca 500 eura što mu je više nego mjesečna plaća i čovjek nam se samo nasmješio i rekao: „Eto broj mog računa i sjetite me se kad dođete u Rijeku.“
„Wow… To je stvarno vrijedno divljenja. Svaka mu čast.“
„Ma ljubi on je samo prvi u nizu takvih ljudi. Upoznat ću te sa Zoranom koji nas je s tim čovjekom i upoznao. Živa enciklopedija od čovjeka. On je radio u hidrološkom i znanstvenom institutu na Ohridu i opisao nam jezero ko nitko nikada.“
„I što je rekao?“
„Pa više se ni ne sjećam. Ali jesi li znala da je Ohrid najbistrije jezero na svijetu s vidljivošću do 24 metra. Također, najdublje je u Europi s dubinom od 288 metara cca. Broji 7 endemskih vrsta račića, ohridskoj pastrvi nema ravne, a Ohrid je poznat i po svojim biserima. Jezero je toliko čisto da možeš direktno pit iz njega što smo mi zadnji put i činili dok smo se vozili brodićem. Vidjeli smo sve jugoslavenske vile nazvane po glavnim gradovima republika, došli do Svetog Nauma i popeli se do crkve Svetog Klimenta na Plaošniku koja je ujedno i prvi manastir na prostoru pravoslavlja osnovana direktno od Klimenta, učenika Ćirila i Metoda 886 godine. Oni su napravili glagoljicu, a sveti Kliment je dovršio ćirilicu te je ujedno pokopan u hramu kojeg je sam podigao. Ohridska episkopija je prva episkopija na tim prostorima. Hram svetog Klimenta je apsolutno prekrasan. Inače, kad smo već kod crkvi, Ohrid ih ima 365 koliko i dana u godini te su ga zbog toga zvali i Jeruzalem. Ma o Ohridu bi ti mogao pričati još danima… No ajde da se ti i ja smjestimo kod mog prijatelja Paska koji tu ima svoje apartmane pa da prošećemo kejom ili odmorimo. Ostalo će ti ionako Zoran ispričati.“
„Ok jer ionako nisam popamtila pola toga. Si gladan? Idemo jesti nešto, ja bi čorbu?“
„Može. Biraj restorana. Sve lokalna hrana i uz obalu ih ima kolko hoćeš.“
Te večeri smo ipak došli kasno u Ohrid pa nismo spavali u tipičnom apartmanu od Paska već nam je čovjek dao ključeve od svog drugog stana i nismo jeli čorbu. On je zbilja čovičina. U neposrednoj blizini glavnog trga ima lijepu kuću s apartmanima i iznajmljuje ih po više nego pristupačnoj cijeni. Možete ga naći i na bookingu. Jest da mu nije bilo milo što smo ga budili usred noći kad smo došli, a mi smo duplo više propali u zemlju od srama, ali što se moglo. Albanija nam je uzela puno vremena, a Ohrid će još više. Odlučio sam Ani pokazati zašto je ovo mjesto tako posebno. Kakav je osjećaj šetati obalom i zastati u nekom restoranu s neumornim trubačima i gudačima nad glavom, a rakija se slijeva dok se mjesec lako ljeska i odmara na površini jezera. Mjesto je u isto vrijeme i romantično i prekrasno s poviješću ispisanim svakim kutkom. Mjesto je – Ohrid. Sljedeći dan smo otišli do Galičice s koje se vidi i Ohridsko s jedne i Prespansko jezero s druge strane. E taj prizor je must see barem jednom u životu. Okružen vodom. Tu smo pustili dron koji sam nije znao gdje da se prije okrene. I hladna tehnologija se pregrijala od količine ljepote. Nakon toga smo se našli s mojim dobrim prijateljem Zoranom koji nam nije propustio održati lekciju iz povijesti i podsjetiti nas na slavne makedonske dane i izdržavanje pod turskom okupacijom. Osvrnuo se i na moderno pumpanje nacionalizmom i brojanjem krvnig zrnaca: „Pod turskom okupacijom postojao je zakon da beg može spavati s mladenkom prije mladoženje prve bračne noći. Taj zakon je bio na snazi 170 godine u Otomanskom carstvu. Kaži ti meni tko je od nas „čist“?“ Dovoljno si rekao Zorane. Sve je jasno. Nakon toga smo se ipak od Ohrida, od tog mjesta kojem dugujem svoju ljubav prema putovanjima, temelje komunikacije i vjere u ljude, načelo „budi dobar čovjek prije svega, a onda možemo dalje.“ Morali oprostiti. Tri noći smo proveli ovdje puneći baterije za dalje. Nije ni meni ni Ani lako stalno biti dobre volje. Ovo je prekrasno punovanje, ali i dalje iscrpljuje. Znaju se dići tenzije i između nas dvoje, ali naučili smo da je komunikacija i iskrenost ključ svega pa čak i preventiva pa sve riješimo prije nego do sranja dođe. To je fantastično. Zato ju i volim. Kupili smo i par ohridskih bisera za koje smo kasnije shvatili da i nisu ohridski kako nam je objasnio jedan turistički vodič kojeg smo upoznali. „Ma di će Ohrid toliko bisera narađat koliko ih se ovdje proda.“ Ipak, ne žalimo jer prodavač je bio genijalan starčić koji nam je ispričao sve i svašta o sebi i radnji u kojoj radi i dao nam rakije. „Prvu si popio, drugu nisi odbio, a treća je za zdravlje. Dakle, rakija se pije neparno jer tako je za zdravlje. Zovi me čika Anastas i to je mudrost koja je nepobitna.“
Vozili smo se prema Skopju u koje smo došli nakon par sati treći dan. Naravno, da smo na putu naišli na zastoj i to na mostu prema nacionalnom parku Mavrovo. Jedini put prema Skopju je zatvoren na par sati i to tako da su na most postavili dva kamiona koji ne propuštaju promet. Kosovari asfaltiraju, kažu. Oh… Roditelji od Anine prijateljice nas u Skopju čekaju već dva dana i opet nam je neugodno što kasnimo. Oni koji me poznaju znaju da je meni kašnjenje u krvi, ali to ne umanjuje činjenicu da sam pod užasnim stresom svaki put kad to i radim. I uvijek si kažem neću više, ali opet… Ah… Zvuči poznato? No ovaj put nismo krivi, zaista (Kao ni jedan dosad također). I došli smo u Skopje navečer u, ajmo reć, još pristojno vrijeme te nakon kratkog upoznavanja i pozdrava odlučili smisliti sutrašnji plan kojeg ćemo ovaj put, evo zbilja, 100 posto, odlučno sjebati kao i svaki dosad. Tako je bilo. Od kanjona Matke i cuge s frendicom riješili smo kanjon Matke, a frendicu prokrasinirali za sutra. A taj kanjon svakako preporučamo da odete. Oko 20 km, ako i toliko, od Skopja spuštate se u kanjon i nabasat ćete na znakove za kanue i vožnje brodićem. Čovjek koji je jedan od glavnih tamo je Ridvan Selievski. Vrlo ugodan i miran lik koji inače radi u inozemstvu, a ljeta provodi ovdje iznajmljujući kanue i ture čamcima do pećine Vrelo za koju kažu da čuva unutarnje jezero koje je dubine oko 255 dosad otkrivenih metara, a spušta se još u dubinu i najdublje je u svijetu, a da se nalazi unutar nekog pećinskog kompleksa. Nismo provjeravali vjerodostojnost, ali vjerovat ćemo na riječ. Pričao nam je tako da u kanjonu postoji 113 vrsta ptica i 7 vrsta riba. Oni kao firma postoje već 15 godina, a zanimljivo je da rade cijele godine, svaki dan! Po ljeti imaju oko 200 tura dnevno i njihova 32 kanua i 7 čamaca su u nonstopnom pogonu. Otkuda dolaze turisti? Iz cijelog svijeta. Vidimo svakakva lica u obližnjem restoranu koji je također njihov. Oni tamo drže sve, a cijene su i više nego pristupačne. Oko 5 eura ćete platiti pola sata singl kanua, a oko 4 eura dubl. Što duže uzimate to je veći popust naravno. Mi smo dobili popust i to prije nego smo uopće rekli da radimo za novine. Definitivno preporučamo. Vraćamo se u Skopje.
„Idemo đir?“
„Ajde. Možemo i na čorbu.“
Nismo opet našli čorbu jer je bilo kasno. I koji je dojam tog čuvenog i toliko isprozivanog Skopja do mjere mistifikacije u zadnje vrijeme? Kako Ana kaže: „To je grad od papira.“ I nažalost… Je. Spomenici posvuda. Ima ih brate 100 u centru. A taj kič… Ej. Doslovno svaka svjetski poznatija ličnost koja je posjetila Skopje je dobila svoj spomenik imam osjećaj. Kip Aleksandra Makedonskog je visok oko 30 metara ovako odokativno i svjetli u raznim bojama okružen vodoskocima. Dođe mi da ubacim novčić u njega i povučem palicu i trljam ruke dok ne ugledam tri trešnje. A tek zgrade… Ej. Rimsko, grčko, austrijski stil ili koji već nije. Monumentalne gorostasne snježno bijele groteskne zgradurine u koje su se ugnijezdile sve državne institucije. Čak sam rekao u jednom trenu „Pa ono ajd… Bar su lijepo osvjetljene, a izgledaju i kvalitetno napravljene.“ No u jednom trenu sam se približio jednoj i rekao ajde da pokucam na masivni stup. I ono odjek… DONG, DONG… „Jebote Ana ovo je knauf!?“ „Ne, ne to ti je dekorativni beton.“ „Da, ali ovo neće 10 godina doživjet. Jedna riječka bura s Krčkog mosta i ovo ne postoji.“ „Ok, nije baš tako, ali nije ni daleko. Kažem ti, papirnati grad…“ Koje zaprepaštenje… I onda se sjetim riječi Saše, oca Anine prijateljice, kad je rekao: „Pa da… Znaš kakav je to bi osjećaj kad su procurile snimke na kojima se kristalno jasno i glasno čuje Gruevski (Bivši premijer) kako razgovara sa svojim ortacima i kolegama i dogovara se za mito i proviziju od svakog kipa i zgrade koju sagrade. „Jel 30 posto puno? I umjetnici i projektanti svih tih nakaradija kažu da nikad nisu uzeli više od 45 000 eura po projektu, a sam projekt na kraju dođe 10 000 000 eurakoliko je npr. koštao kip Aleksandra Makedonskog.“ „Ali mi smo na internetu pronašli podatak da je službeno autorica Valentina Karanfilova Stevanovska uzela 650 000 eura.“ „Ma kakvi. To službeno, a neslužbeno… Nije ni bitno. Svi ti kipovi služe da se opere lova, a to se preko snimki i otkrilo. Skopje 2014. je mafijaški poligon.“ U tim momentima se Ana i ja samo pogledamo u stilu: „Pa nije u Hrvatskoj tako loše.“ Ne znam… Nekako, možda naivno, se nadam da mi ne rađamo takve političare koji baš tolilko bezočno i besramno kradu, a i da narod nije baš toliko glup da dopusti tako nešto. Ustvari ša ja pričam… Bolje da stanem.
„E danas te vodim do Šutke. Najvećeg romskog naselja u Europi kako kažu. Tamo ćemo kupiti sve jer svega ima, a ti nikad ne možeš imati toliko malo para da nešto za to ne nađeš. A kasnije možemo i na čorbu.“
„Zvuči kao obećana zemlja za moj budžet. Što šutiš ko zalivena kad krenem birat namještaj za kuću?“
„Pa nije baš da želim kuću opremat sa stvarima iz Šutke.“
„Oooo njušim li ja to neku diskriminaciju i kritiku romske estetike?“
„Ma daj glupane znaš da nije tako nego jednostavno hoću nešto drugo…“
„Ok, aj ne loži se sagorit ćeš brže od morala u starlete.“
I ajmo sad! Šutka bejbe! Nalazi se na sjevernom kraju grada i već na ulazu su nas dočekala djeca koja vam peru prozorska stakla bez da uopće „Može da vam operem stakla gospodine??“ (I već pere prije nego je završio pitanje) stignem odbit. Zapravo više zamulja negoli učini koristi, al ajd. Evo ti 10 denara (Oko kunu i nešto.) Čuje se neko zavijanje i muzika iza ugla. Neki ljudi plešu. Romi su uvijek tako veseli. Kud god idemo svi su užurbani i u nekom poslu. Glasni su i stalno se svađaju, a za tili čas opet smiju pa opet svađaju. Promijene koje prate svaki treptaj oka. Već nam mašu gdje da stavimo auto. „Ovde kola, ovde da staviš, evo čuvam ti mesto.“ I maše kao da je baš mene čekao cijeli dan. Snađu se oni kako da zarade lovu na najdomišljatiji način pa makar i nametljiv bio. Taman kad smo našli parking uz neki zidić evo nekog lika u dronjcima s dugom kosom koju je zabunom oprao u fritezi i zadere se „NE! NE SMEŠ OVDE, MAKNUĆE TI KOLA!“ Ja se okrenem i gledam u čudu te ne obraćam pozornost već nastavim parkirat, a on pored mene stane i govori „A ovde možeš tako da.“ I maše rukom da mi kao pomaže kako da uđem, premda nisam uopće promijenio putanju ili ga gledao. Ostao je stajati pored auta i čekao. Ana je izašla prva, a ja sam si lijeno uzeo vremena i trajalo je to i trajalo baš da vidim koliko je strpljiv jer sam znao da samo čeka mene. Ani nije ništa rekao. Napokon sam izašao i „To ti je 60 denara i moraš da mi daš jer sam ti oslobodio mesto.“ „Ma daj brate di ćeš 60 denara pa toliko neću platit ni dnevnu kartu usred Skopja. Evo ti deset denara jer si strpljiv i simpatičan.“ „Ajde može.“ „Ali ćeš mi ga čuvat cijelo vrijeme dok sam tu može?“ „Može šefe, znaš da hoću.“ I ode. Hahah to je to. Šutka nam je poslala odbor za doček i poželjela dobrodošlicu u svom stilu. I onda smo krenuli ulicom i štandićima. Pokrajnje ulice su ulice gdje se živi i često su zakrčene ili autima koji jedni drugima blokriaju put i samo tako stanu nasred ceste i tu parkiraju ili ljudima koji sjednu ispred kuće pa se šišaju i peru ili smećem. Glavna ulica je ona koja ujedno služi kao tržnica pa je sve prepuno dućana i štandova. Sljepljene lutke od dijelova tijela crnaca i bijelaca s haljinama i majicama izblijedljelim na suncu su na svakom koraku. „Ma to je bato samo izložbeni primerak, to da vidiš dal ti se sviđa model, znaš kako je, uđi unutra i sve ćeš da probaš i vere mi takvu robu nećeš nigdje ovde da nađeš više.“ I tako to ide… Od štanda do štanda. A što se može naći na Šutki? Sve brate! Sve što ti treba. Od igle do lokomotive pa čak i više. Priča se da je ovdje zadnji put viđen NASA-in satelit i Merkelin mercedes. Ovdje se gubi trag svemu, a izlazi svašta. Šutka je odjel za transformaciju. Sve što dođe izađe u nekom drugom obliku. 5 pari čarapa za 10 kuna, markirane majice za 30, haljine za 50, one bolje u dućanima, a ne na štandu za 100 kuna, naočale, aparati za gašenje požara, mjenjač od stojadima, bentley-ev volan, Van Goghova kopija (A možda i original) itd. itd. Sve. Samo ljudi nisu na prodaju. A možda se i varam. Danas smo se Ana i ja osjećali hrabro pa smo ušli i u javni wc. Nakon toga se više nismo osjećali tako hrabro. Jebeš ovo, život mi je draži od pišanja u privatnosti. Ulica je sasvim ok. Svi nam se smiješe, pozdravljaju nas i svi nam viču „Najdobro, naj dobro!“ Upalili smo kola i krenuli nazad prema Skopju. Sreli smo i bandu dječaka na biciklima. Jedan je glavni, a ostali obilaze aute koji stoje na semaforu i s ispruženim ručicama dolaze i prose. Prolazimo dalje i srećemo mladog čovjeka u tridesetima sa svojom ženom i dvoje djece kako leži na kauču uz cestu na zavoju i odmara se kao da je u dnevnom boravku.
„Mogu li vas slikati??“ Viče Ana
„Možeš, ali daš sok?“
„Sok oćeš, sok oćeš? Evo sok! Dođi!“ I zove dečka da dođe.
„Evo soka.“ Govori Ana i daje čovjeku šljivovicu. Lik ostao u čudu i gleda što je ovo.
„Evo sok, super ti je to.“ Govori Ana i lagano se udaljavamo od lika koji je u čudu ostao stajati za nama i samo smo čuli „h-h-hvala… Ali ja sam samo htio sok.“
„Dušo kontaš ti da ovdje ima većinom muslimana i da oni ne piju alkohol? Hahahahahahahahhahahahaahahaha. A ti mu još onako asertivno guraš šljivovicu u ruku, a ovaj se čudi koji je to vrag. Ahahhahahahahahaha umirem…“ I plakao sam od smijeha gušeći se u suzama. To je tako smiješna scena bila. Aniko baš zna imat bisera.
„Ah daj… Tko će sad još i na to mislit. Prodat će on to.“
„Ma jasno.“
Drugi dan popodne smo krenuli do Prilepa i to smo išli sporednom cestom označenom žuto na karti što znači da je druga po redu najveća cesta nakon autoputa. E nije. To je mučka prevara i laž. To nije cesta to je korito rijeke. I ja se ne zezam. Naravno da asfalta nema, asfalt je za tu cestu misaona imenica. Cesta je na momente široka ko i Artie, a ispresjecana je oblim riječnim kamenjem i jarcima i kanalima koji su jedva prohodni i za traktor. Iskreno, više puta sam gledao na kartu jesmo li mi na pravom putu, ali nije bilo dvojbe. Popizdim na svaki put što kamen kresne o Artijev auspuh i u jednom trenu sam začuo zvuk koji nikako ne želiš čut usred šume, usred mraka, usred ničega – struganje auspuha po podu. Neeeeee. Šta baš saaaaaad?!?!! Prođemo mongolske vukojebine i ode mi auspuh u ovoj, domaćoj? Brzo sam se smirio i prihvatio očigledno, a to je da je bolje da je nosač auspuha otišao baš ovdje, a ne negdje u nekoj drugoj vukojebini. Uspio sam ga podbočit rezervnom gumom i kamenom dok sam ga vezao žicom za neki drugi željezni dio kao privremeno rješenje. To privremeno rješenje traje već par dana, a kako stvari stoje trajat će do Beograda, a možda i duže. Neka. Artie se lagano pretvara u custom made auto kako i priliči svakom Jugu. 😉 Također, da se pohvalim da sam budala broj jedan. S gumama s kojima smo se vratili iz Mongolije i s kojima je Artie preživio zimu smo došli do ovdje. Rezervnu gumu nismo imali. Nope… Nekako mi se činilo da to nije toliko bitno. Teks sad postajem svjestan koliko je to kretenski. Ipak, pukom srećom s obzirom na put i naše slick rally gume, ubrzo smo došli do Prilepa i u centru na kružnom toku naišli na ogromnu reklamu „Deni apartmani“. Stali smo ispod i ja sam pojeo ostatke prekjučerašnje večere. Hranimo se tako s ostacima non stop jer nam je bed bacat hranu i bed trošit na novu dok ima stare. Ana je ovu i sljedeće večere ipak preskočila jer joj je ova navika smrdala želudac i u brižnić je završila u bolovima što nas je prikovalo za Prilep još jednu noć. Deni guesthouse se pokazao kao nevjerojatan luksuz za 20 eura. Ovdje stvarno možeš za male pare dobit sve. Naspavali smo se ko nikada. Kako je bilo dobro mmmm. Drugi dan smo otišli na manastir Treskavec i vozili se krajnje neobičnim krajolikom. Ej. Kakav krajolik. To su neke čudne crvene stijene u pitanju koje neodoljivo podsjećaju na vulkanske i sve što nas okružuje je crveno i osjećamo se kao u western filmovima. Ljudi, ne zamjerite trudio sam se naći i na hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj Wikipediji i drugim izvorima tu petrološku informaciju, ali i dalje mi je ostala enigmom. Predivno je, ali je očigledno da je zemlja suha i škrta. Polja duhana su posvuda i kasnije smo kod našeg vulkanizera saznali da cijeli grad živi od duhana. Nema dovoljno vode da se uzgaja nešto drugo, a duhan je otporna biljka. Proizlazi to kao logička premisa samim pogledom na krajolik. Također, s duhanom se radi oko dva mjeseca na godinu. Saznali smo tako i od njegove žene kako su žene u daleko neravnopravnijem položaju u odnosu na muškarce. Žene sve rade pa čak i poslove koje muškarci obavljaju i onda se od njih očekuje da skuhaju i ručak i večeru i brinu o kućanstvu. Ona želi voziti Volva karavana jer joj se sviđa auto, a komentari koje dobiva od okoline su u stilu: „Pa onda možeš voziti i autobus, jer ti nisi žena, ti si muškarac.“ Ona je imala sreće što je odrasla u normalnoj obitelji u kojoj se propovijeda ravnopravnost i sve su radili zajedno pa tome uči i svoju djecu, a našla je i na muža koji ima razumijevanja i pameti, ali kaže da je su kulturni običaji u Prilepu teški. U Prilepu nećete vidjeti muškarca da u dućanu gura kolica ili vodi svoga sina za ruku, jer se to smatra sramotom, a već u obližnjem gradu Velesu hoćete. U Prilepu se i dalje govodi da se ima samo jedno dijete, ako je jedno muško, a drugo žensko. Spominje kako i na ulicama ima sve više droge i napominje kako je „Ulica loš učitelj.“, a svoju djecu je upisala na violinu i razne izvannastavne aktivnosti kako bi ih školovala i maknula od toga što je više moguće. U Prilepu je teško i loša je infrastruktura za privatnike kaže. No mi smo imali sreće što smo naišli na njih. I to sasvim slučajno. Kažem, meni je napokon došlo do glave da bi trebali mijenjati prednje gume i uzeti rezervnu pa smo stali pored tog vulkanizera. Cijela obitelj je zlatna. Ne samo da su nam dali gume za nikakvu lovu već nas je čovjek čim smo došli samo pitao što želimo popiti i poslao starijeg sina u dućan da kupi sok. Nakon toga nam je htio kupiti i ručak. Mi ga gledamo i ne vjerujemo. I to ne zato što smo mu bili nešto presimpatični, ok jesmo, ali činilo se kao da mu je to tako prirodno došlo kad je vidio u kakvoj smo situaciji. Jako dobar lik, s pozitivnim izrazom lica i tako nekako miran i opušten. Baš smo se dobro osjećali kod njega u radnji, a i svašta smo zanimljivo saznali kao što vidite.
Ok. Došlo je da se oprostimo od Makedonije. Zemlje od kojih 2 081 000stanovnika, prekrasnim ljudima, predivnom prirodom i velikim problemima. Oni i Albanci žive u simbiozi, ali na političkom nivou se svađaju. Politika se i ovdje uspješno vodi načelom „Divide et impera“ kao i u slučaju nas i naših istočnih susjeda. Ljudi se križaju i ogledavaju oko sebe, iščuđavajući se što se to oni tamo na TV-u prepiru, a ovi na TV-u sakupljaju poene na najnižim ljudskim strastima. Makedonija je jedina zemlja u Europi i jedna od dve do tri u svijetu koja nije napravila popis stanovništva jer albanska manjina nije htjela. Makedonci kažu zato što ne žele da se zna prava brojka Albanaca u Makedoniji jer tada realno stanje bi pokazalo da ih je manje nego što pričaju pa ne bi mogli ostvariti sva prava međutim Albanci tvrde drugačije. Što je točno, pojma nemamo, ali znamo da imaju i jedna i druga strana puno veći problem s korupcijom vladajućih jer spomenici, zgrade i drugi načini pranja novca niču posvuda ko gljive poslije kiše, a glavni grad se pretvara u Disneyland kako kaže Stefan, naš turistički vodič kojeg smo upoznali u Skopju.
Čuj, Makedonijo, volimo te puno. Ostavila si nas bez teksta i izbacila nas teže za gro dobrih snimki i slika, a i par kila ispod odjeće. Sad ipak moramo da te napustimo i odemo još malo na istok. Makedonijo doviđenja i Bugarska dobar dan.
Ovo je buo moj prvi temeljitiji posjet Bugarskoj. Inače sam samo proletio kroz nju ko tić kad bi išao negdje drugdje. O Bugarima i Bugarskoj nisam imao neko mišljenje osim da se sa Srbima i Makedoncima baš ne vole. Nije da se mrze, daleko od toga, to su više onako lagane tenzije i zveckanje egom u kontekstu viceva na račun jedni drugih. Otkad to potječe? Od balkanskih ratova kažu. Ima jedna srpska smiješna uzrečica: „Kad ne znaš po kome ćeš, udri po Bugarima.“ Nikad to nije bilo ni najmanje ozbiljno rečeno doduše. O Bugarima sam zapravo znao jako malo. Znam da su uletjeli s Rumunjima u EU dok su imali nemjerljivo manje predispozicija za to nego mi i da su im ceste katastrofa i uz još neke povijesne podatke to je to. Sad smo ušli u Bugarsku i na ulazu se već neugodno iznenadili. Za bugarske ceste treba vinjeta. Ne, ne samo za autopute koje nismo koristili nego za sve državne ceste van naselja. I najjeftinija je 8 eura za tjedan dana. To nam je bilo teško probaviti, ali kupili smo ju na prvoj pumpi i nastavili dalje. Već prve noći smo se dvoumili gdje ćemo. Zacrtali smo si prethodno Plovdiv, ali ne samo što smo kasnili tamo već smo dobili još jedan sat na našu zonu i već smo se debelo vozili ulicama Blagoevgrada okupanih uličnom rasvjetom kad smo odlučili postati realni i zacrtati si Rilu kao novo odredište za večeras. U Rilu idemo zbog čuvenog rilskog manastira ili manastira Svetog Ivana u Rili, najvećeg i najstarijeg pravoslavnog manastira u Bugarskoj. Kažu da je rilski manastir najvrijednije i najljepše mjesto u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine zbog svoje važne uloge u kreiranju kulturnog i duhovnog života u Bugarskoj. Manastir iz desetog stoljeća se smjestio u sklopu nacionalnog parka Rila u planinama. Prvo su ga Osmanlije srušili pa je kasnije bio i zapaljen 1833 godine tijekom bugarskog narodnog preporoda i borbe protiv turske okupacije. Dok nisam vidio rilski manastir Sveti Kliment mi je bio najljepši, ali sad kad sam ovaj vidio mogu se bez ustručavanja predomisliti. To je čudilo koliko je taj manastir prekrasan. Mi smo ga preletjeli i dronom jer smo te večeri spavali u bungalovima uz obližnju rijeku. Nimalo luksuzni bungalovi koji mirisom podsjećaju na vojarne, a sadrže isključivo krevet (Do wc-a ima 100 metara hoda) su nas očarali ne samo svojom jednostavnošću već i gospođom koja se brine o njima. Žena je prekrasna i genijalna. Oduševila se nama i našim običajem da se ljubimo kad se upoznamo i rastajemo. Sveki put je ostala lagano začuđena, ali na to sam već navikao i isto tako da se ljudi pritom opuste i otvore. Bugari se valjda ne ljube toliko koliko i mi, nije im to običaj. Žena nam je ispričala kako je nekada ovo bilo njihovo zemljište, ali onda je prilikom pretvorbe iz državnog u privatno vlasništvo ta zemlja pripala crkvi. Što je bilo prije komunističkog perioda ne znamo, ali nam je rekla da je u strahu da joj crkva ne uzme zemlju. „Kako je to moguće?“ upitao sam. „Pa crkva zasad tolerira što smo mi ovdje, alisvećenstvo se stalno mijenja i svaki pop nosi svoja pravila. To sve ovisi o čovjeku znate. Glupo mi je ulagati u ove bungalove, a trebalo bi, kad postoji mogućnost da ću svaki dan izletjeti odavde bez odštete.“ I zaista… Kad se tako postave stvari… Međutim jasno je kao dan da preporučamo mjesto u kojem vas ujutro bude ptice, u kojem liježete i dižete se uz žubor rijeke, a okruženi ste liticama kanjona s jedne i druge strane i sa zelenilom. Također, imat ćete priliku svaki dan točno u 21 sat družiti se s divljom lisicom koja s mladima ovdje dođe žicati hranu. Potpuno mirna i skoro pa pitoma. Osim toga, našem avanturističkom duhu koji je naučio na nikakvu komociju prija da spavamo na vojničkim krevetima na rasklapanje iz kasarne i ustajalom mirisu trulog drveta. Ujutro nas je dočekao topli čaj i čašica razgovora s našom domaćicom. Prekrasno, lagano buđenje kao uvod u naporan dan. Dakle preporučamo „Hlebna“ bungalove u Rili i noćenje od 7 eura po osobi.
Nešto o Rili.
Krenuli smo prema Plovdivu. Na putu smo stali nedaleko od Rile kupiti domaći med. Znate one štandove uz cestu na kojima se prodaje med, voće i povrće ili nešto treće? E ovaj je prodavao samo med i mogu reći da je fantastičan, a lik ima prezarazan smješak. Došao sam i rekao mu da sam alergičan na šećer jer tako provjeravam jeli med pravi, ali on je ostao hladan i rekao da su stavili samo dvije žličice šećera unutra i da to ništa ne znači. Ok, ajde nek ti bude. Iskreno nam se divio kad smo mu ispričali tko smo i što smo i nije se libio previše pozirati za fotografije (Na facebook grupi su) On je nama odlučio darovati još meda druge vrste s bademima unutra, a mi njemu par bočica Marasce. Presretan je bio. Kako zarazan smješak ima. Znate jedan od onih likova na kojima vidite na faci da je baš duša od čovjeka. Na putu smo stali u Lidlu i Anu sam htio slikati s nekom papirnatom maketom nogometaša u stvarnoj veličini, ali ni tamo se nismo smjeli slikati. Čuvar nam jednostavno nije dao. Prije toga smo htjeli slikati još jedno mjesto, obično mjesto s nekim planinama iza uz put, ali i tamo je neki lik naišao i nije nam dao da se slikamo. Da ne spominjem treći put kad smo stali uz cestu da slikamo jastreba i onda je neki lik izašao iz obližnje zgrade i slikao mene. Ja ga pitam zašto, a on mi je odvratio za policiju da vidi tko je kada budu došli. „Kakva policija za Boga miloga?“ „Ne smijete tu slikati, sad sam ih zvao, pričekajte.“ „Pa dobro koji je tebi vrag, što nam nisi to mogao odmah reć?“ Koji je to vrag s tim slikanjem u toj Bugarskoj? Nema veze, Plovdiv je grad za kojeg su nam rekli da ga se isplati vidjeti. Nije nas trebalo puno nagovarati. Plovdiv spada među 6 najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na svijetu i naseljen je zadnjih 6000 godina. Bio je osvajan od mnogih, ali spadao je pod Trakiju, Rim, Aleksandra Makedonskog pa Bugari, Turci i sad opet Bugari. Ne jamčim da je išlo tim redoslijedom i da mi nešto nije promaklo, ali mislim da je to uglavnom to. Nije, doduše, promijenio 7 država kao Rijeka u zadnjih 100 godina, ali trudi se momak. 😀 Trakijanci?? su bili čudni ljudi. Više su vjerovali u ljepotu i istinitost onog vječnog života koji dolazi nakon ovog zemaljskog nego u svoj zemaljski. Npr. plakali su kad bi se dijete rodilo jer nije izbjeglo strašnu sudbinu dolaska na ovaj svijet gdje će se morati mučiti, a smijali su se i veselili kad bi netko umro jer ide na bolje mjesto. U 4. stoljeću pr. Kr. bio je osvojen od strane Aleksandra Makedonskog i nazvan je Filipopolis po njegovom ocu koji ima lijepo ime btw. 😉 U prvom stoljeću su došli Rimljani i promijenio je ime u Trimontium po tri brda na kojima je ležao. Danas on leži na 7 brda od čega je jedno sravnjeno sa zemljom radi vađenja kobaltnog kamena. Na njegovim ulicama ćete na svakom koraku naići na neke rimske ostatke i u samom centru postoji otkriven dio rimskog stadiona koji je mogao primiti 30 000 gledatelja, u isto vriijeme ugošćavati tri sportsko umjetnička događaja, gladiatorska natjecanja, konjičke utrke i još štošta drugo. Zanimljivo je da je onaj koji je došao prvi put rezervirao to mjesto za cijeli život jer je uklesao svoje ime u kamen gdje sjedi, a nakon njegove smrti se mjesto naslijedilo ili se netko jednostavno preimenovao kako bi ga dobio. U rimsko doba grad je preporođen za vrijeme cara Hadrijana. Sagradio je on i teatar koji je najakustičnije mjesto u Bugarskoj i na kojem se redovito održavaju koncerti. Ispod teatra prolazi tunel i ogromna ulica s četiri trake „Car Boris III. obedinitel“, ali to se uopće ne čuje. U sedmom stoljeću su došli slaveni iz centralne Azije i Bugari u sklopu njih. U devetom stoljeću su osnovali carstvo i prihvatili ćirilicu. Za Bugarsku kažu da je prva zemlja koja je prihvatila ćirilicu i da je ćirilica ovdje i nastala. Nisam siguran bi li se Zoran iz Makedonije s time složio, ali jebiga, barem mi znamo kako revidirati povijest pa nisam u šoku. Ne znam tko je u pravu nit ću ikad nažalost otkrit. U 14. stoljeću su došli Otomani i napravili Otomansko carstvo. Dotadašnju crkvu su pretvorili u đamiju, a prilikom osvajanja nije prolivena niti jedna kap krvi. Naime građani Plovdiva su u to vrijeme se jako bojali turske najezde pa su odlučili žrtvovati svog gradonačelnika i poslati ga na pregovore. Turski car je bio začudo dobre volje taj dan i odlučio je prihvatiti ponudu gradonačelnika da samo uđu u grad i osvoje ga bez krvoprolića. Lijepo su ga ugostili, međutim nije mu se svidjelo kad je pristigao u centar i jeo i pio ispod crkvenog tornja pa je jedina žrtva od tada bila ta crkva koja je pretvorena u đamiju i danas je to jedina poznata potpuno četvrtasta đamija koja da nema karakterističnog tornja zbilja podsjećala na crkvu i prva je ili druga đamija nastala u Europi. Kad su Otomani otišli odlučili su ostaviti đamiju takvu kakvu jest i ne vraćati nazad crkvu. U 19. stoljeću Rusi su pomogli istjerati Otomane i tako je Bugarska postala samostalna. Nakon toga je Bugarska u oba svjetska rata bila na krivoj strani i njome je zavladao komunizam na 45 godina. Postoji i komunistička tura u Sofiji koju nismo kasnije uzeli, a nešto poslije ću ispričati zašto. Naš vodič nije propustio naglasiti kako se njihov komunizam daleko razlikovao od našeg socijalizma u Jugoslaviji i samo je žalosno uzdahnuo i rekao: „Vi ste imali Tita, a mi ne…“ Grupa ljudi u turi je bila mještovita i mnogi su postavljali pitanja upravo o tom vremenu jer je bilo jako turbulentno. Pogotovo jerdan Amerikanac koji je učio o Titu i kojeg posebno zanima taj period i usporedba nas i istočnog bloka. Zanimljiva je činjenica da je Plovdiv europska prijestolnica kulture u 2019. godini, a svi koje smo sreli su jako optimistični po tom pitanju. Naš vodič Daniel koji radi ture po Plovdivu i koji nam je ispričao sve ovo radi u sektru kulture i uzbuđeno navodi kako grad mijenja lice već unazad par godina i kako će izgledati potpuno drugačije 2019. jer postoje veliki planovi za gradnju, rekonstrukciju itd. „Kažem vam, Plovdiv će biti europska prijestolnica kulture 2019. i sve će se promijeniti na bolje. Evo žalite se na mene tada, ako tako ne bude.“ Nismo mogli ne usporediti to s Rijekom i nadati se da ćemo mi doživjeti isto. Kupili smo neke suvenire za par leva i nastavili dalje. Lav je inače nacionalni simbol i izgovara se s lev i po tome je bugarska valuta dobila ime. Građani Plovdiva su čak napravili brončanu skulpturu u realnoj veličini svoje gradske lude Mila kako sjedi i nagnut je na jednu stranu s rukom na naćuljenom uhu da bolje čuje. Milo je bio nagluhi momak s laganom mentalnom retardacijom koji je hodao gradom i obavljao sitne honorarne poslove. Bio je nelijep, ali izrazito šarmantan i uvijek je ženama u prolazu dao cvijet i zagrljaj. Kažu da je bio strašno karizmatičan i svi su ga voljeli pogotovo žene. A zašto baš žene… hmmmm. Znate kako su ti kipovi najčešće izlizati i zlatnog sjaja tamo gdje ih ljudi najčešće trljaju? Kao palac Grgura Ninskog u Splitu. E pa Grguru Ninskom se zlati palac, a pogodite što se zlati Milovom kipu? Točno tako. 😉 Ok, zlati se i koljeno jer kažu da trljanje Milovog koljena donosi sreću u ljubavi, a šaptanje Milu na uho ispunjava svaku želju koju mu šapneš. Jednom je tako izrazito obdareni Milo biuo pozvan od strane jedne ugledne doktorice na večeru. On je naravno pristao i nakon divne i uzbudljive večeri otišao je ća. Na izlazu mu je doktorica šapnula da nikome ne kaže što se dogodilo, a on se pretvarao da ju nije čuo. Kad je sišao na ulicu počeo se glasno derati: „Evo neću nikome reći što se dogodilo između nas doktorice ove prekrasne i duge noći! OBEĆAJEM!!!“ Možete misliti koliko je doktorica bila posramljena i koliko joj je reputacija patila, a Milu porasla. Vidite da ipak nije bio toliko glup. Tura je završila na nebeskom brdu (Nebed brdo) s kojeg se pruža prekrasan pogled na grad i koje danas služi za druženje mladih i ispijanje pive. Saznali smo tako da je Bugarska poznata kao zemlja ruža i da su proizveli cijelu kolekciju kozmetike od ruže i po tome su jako poznati. Vodič se spomenuo da se Bugari šale da je batman iz Bugarske zapravo jer 80% vrsta šišmiša u svijetu je nađeno u Bugarskoj.
Forget your past (naslov)
Znaj da si čovječe nesavršen i patvoren na mnogo načina,
Zaboravljaš svoju prošlost onda kada bi trebao na njoj učiti,
Prepuštaš ju zubu vremena i svojim destruktivnim rukama,
Nekada je nečinjenje jednako loše kao činjenje krivo.
Nesmotreno hrliš ka budućnosti,
Ti, koji si osuđen da se vječno vrtiš u krug i ponavljaš se u svojoj gluposti i nerazumijevanju.
Filip ili ti ja
Riječi su to koje su mi se javile dok sam se sopčuć i boreći se za dah pentrao skoro na sve četiri prema najvećem komunističkom spomeniku sagrađenom u Bugarskoj, a i znatno šire. Buzludzha je brdo na kojem se taj spomenik nalazi. Strmo brdo do kojeg ide samo jedan put s autom, a mi taj put nismo nažalost izabrali već smo se odlučili penjati strmim puteljkom. Apsolutno je impresivno voziti se u dolini glavnom cestom i odjednom pored sebe ugledati space shuttle u daljini na vrhu brda jer takav oblik ta građevina i ima. Kružni svemirski tanjur s otvorima sa strane postavljena na postolje i visokim vitkim spomenikom ravnih linija koji se vinuo u nebo pored nje. S dronom s snimili fantastične snimke, ne moram ni reći premda sam pet puta minimalno zažalio što smo ga uzeli sa sobom. Ulaz je zatvoren, a iznad njega je crvenim slovima napisan natpis „Forget your past“ po kojem je ova pjesma ili što je već dobila ime. Ovčji izmet, krhotine krova posvuda i grafiti na svakom centimetru dokud ljudska ruka seže. Naišli smo na grupu francuskih hipijevaca od kojih je jedan baš krenuo raditi grafit preko drugog grafita. Na upit što to radi, odgovorio je sa smješkom kako je na putu sa svojim bandom i kako je došao ovdje i odlučio napisati prva slova pjesme „Good morning sunshine“ pa će napisati GSM. Sunce je taman bilo na zalazu i ima neke poveznice s trenutnom situacijom taj natpis, ali da sam došao sat vremena kasnije mislio bi da je ovdje bio stanoviti Gunther Munschen Sonderfield koji se odlučio potpisati zajedno sa svim ostalim delikventima. Ana i ja smo imali raspravu oko toga treba li ovo mjesto grafitirati ili ne. Ja sam svakako protiv toga jer građevina koja je ispisala toliko stranica povijesti zaslužuje više pažnje i priznanja, a Ana smatra kako je u redu da ju ljudi nastave uništavati jer i ovako i onako je prepuštena zubu vremena i destrukciji. Na kraju smo oboje došli do zaključka da raspravljamo oko načinu na koji ćemo spremiti zeca dok ovaj još trčkara šumom jer ove rasprave ne bi ni bilo da smo došli gore i naišli na održavani spomenik koji vjerno prezentira što se nekada ovdje događalo i koliko je značio za Bugarsku. I dobro i loše. Sve objektivno. Tako da Ana ima pravo u neku ruku kada govori da je to postao svojevrsan antispomenik ljudskoj sramoti i nebrizi te vječno prisutnom trendu zaboravljanja svega što nam se ne sviđa iz naše prošlosti. Ja samo ne odobravam dodatno unakažavanje nečega što je već prepušteno da propada. Unutra nismo, naravno, ušli kroz glavni ulaz već su nam spomenuti Francuzi pokazali put kroz podzemni tunel. Moja klaustrofobija je dala prednost mojoj znatiželji ovaj put i spustio sam prvo sebe u okomit prolaz pa dron pa Anu. Nakon toga smo se još spuštali strmim lojtricama u dubinu i mrak i općenito je prizor krajnje jeziv. Kao neki horor film. 20 metara hodnikom kroz dvije sobe i osvjetljavanjem svjetlom na mobitelu kroz potpuni mrak i krenete se penjati strmim kružnim stepenicama. Odjednom dođete do ispod glavnih stepenica kod glavnog ulaza i popnete se njima. I onda bum! Wow! Kakav prizor. Hala je ogromna! Kružnog oblika s postavljenim stepenicama na kojima su nekada bile stolice i koje tvore amfiteatralni oblik. Iznad njih su ostaci nekada prekrasnog zlatnog mozaika koji prikazuje likove Marxa, Engelsa, drugih najvećih revolucionara i prikaza iz klasne borbe i pobjede proletarijata. U sredini na krovu se srp i čekić koje kruži natpis na Bugarskom: „Proleteri svih zemalja ujedinite se.“ Sve u svemu krajnje impresivno, ali istovremeno i potpuno besmisleno i megalomanski. I zlatni mozaik s komunističkim simbolima? Drži jednako vodu koliko i zlatni križevi, ikone i detalji u crkvama. A šta ćeš… Čovjek nikada nije mogao pobjeći svojoj taštini i potrebi da se kićenjem izdigne iznad drugih i pokaže svoju moć. Bilo to zlatom, dijamantima ili oružjem. Na Buzludzhi smo dočekali jedan od najljepših zalazaka sunca ikad. Prekrasan vidik bez ikakvih prirodnih ili umjetnih prepreka dokle god pogled seže nas je ogrnuo noćnim ogrtačem i natjerao nas da razmislimo gdje ćemo prespavati noć. Učinili smo to u Kaloferu, rodnom mjestu Hriste Boteva, jednog od najvećih ličnosti i revolucionara Bugarske koji se borio protiv turske okupacije. Spavali smo u obiteljskoj kući koju smo našli na internetu preko Booking.com. Dvoje predivnih penzionera nam je ustupilo svoj cijeli gornji kat za 15 eura za oboje. A meni su suze na oči krenule skoro kad sam došao gore. Em je cijela kućica u zelenilu i stvarno je lijep ambijent, em kad uđete unutra vas zapahne miris starog namještaja kakav možete osjetiti još jedino kod bake i djeda kad dođete u goste. Reminiscencija djetinjstva i osjećaj onog davno zaboravljenog blaženstva i bezbrižnosti dok držim glavu baki u krilu i osjećaja kako me mazi svojim starim, sporim rukama na kojima se vidi i na kosi osjeti da su podnijele težinu svijeta bezbroj puta. Fali mi moja baka… Ujutro smo razmijenili brojeve, rakiju i baka nam je iz vrta donijela svježe paradajze koje sad tamanimo dok ovo pišem na Zlatiboru. Paradajzi nas spašavaju od suhe hrane i dođu nam ko melem na ranu. Kakav okus. Takvo nešto nisam, priznajem, probao duže vrijeme i to možda jednom godišnje mi se dogodi da je netko sačuvao sa sela staro sjemenje pa da dođem u priliku da jedem voće i povrće kakvo je nekad bilo. Ovakve paradajze ne možete naći ni na sekciji zdrave hrane po 100 kuna za kilu. Ovo je bakin paradajz, pravi paradajz i ne pretjerujem dok to govorim. Pitajte Anu, ona je racionalna i objektivna vertikala tima. Bar u tim slučajevima.Rakija je također bila jako pitka. Prava mogu vam reć. Rakija je i bugarski nacionalni proizvod. A Balkan šta ćeš… Mjesto u srcu Europe koje je globalizacija i jeftini konuzmeristički fuš zahvatio skoro 100%, ali još se nađe ovakvih bisera od ljudi i hrane. Samo treba znati što, kako i gdje tražiti.
„Nemoj me dizati molim te!“
„BUM!“ Digao sam je i lupila je glavom o luster u kupaoni. Na svu sreću nije bio čvrsto prišarafljen pa je amortizirao udarac. No čekao sam svoje…
„Auuuuu! Hahahahahha!“ Pogledali smo se samo i pukli u smijeh. Ne samo da se Ana ne ljuti dok si trlja glavu i bolno mjesto već umire od smijeha jer zna koliko i ja cijeniti ovako dobru filmsku scenu totalne gluposti.
„Ok, slušaj me Filipe. Nama je svaki kamen zanimljiv. Ne može više ovako. Moramo danas stići do Sofije.“
„Znam, znam, ajde pakuj se idemo.“
I vozili smo se prema Sofiji odlučni u namjeri da stignemo tamo bez stajanja.
„Ej, što je ovo?“
„Neke trošne razrušene kućice. Izgleda kao romsko naselje.“
„Ajmo napraviti interview.“
„Ha?“
„Pa da, o životu Roma u Bugarskoj.“
„Filiiiiip. Ok… Je, dobra je ideja. Ajmo.“
Nismo baš bili skroz sigurni kako ćemo to izvesti i moram priznati da nam nije bilo baš ni svejedno jer čim smo skrenuli u naselje iz svih kućica su se promolile glave, a svi na cesti su stali i piljili u nas. Neugodan osjećaj, ali nastavili smo po planu i vozili po bijelom putu i parkirali se u travu.Smeća ima posvuda. Odjednom nam je prišla jedna nasmijana žena i pitala nas gdje idemo i što tražimo. Malo razgovora i upoznavanja i saznali smo da se zove Elena. Mi smo je pitali direktno jeli raspoložena za interview i ona je s radošću pristala. Samo nas je oprezno pitala otkuda smo i hoće li to izaći u Bugarskoj jer, ako neće onda može. Nismo se začudili zašto je to pitala. Ušli smo u izvana trošnu kuću bez fasade koja je iznutra ne pristojno već jako dobro sređena.
„Kako ste?“
„Dobro sam, vi?“ Odgovara sa smješkom od uha do uha. Pored nje se na kauču smjestila kćer, a sin se samo nasmijao i rekao „Mene nemojte, mene ne. Evo nju može.“ Kao i sa svima dosad sporazumijevamo se na Bugarskom jer, ako govorimo sporo, sasvim se dobro razumijemo ili razbiremo kako oni kažu.
„Otkud da krenemo?“ Upitam na glas.
„Najbolje od početka.“ Odvraća Elena i dalje sa zacementiranim smješkom i rukama spokojno naslonjenim na koljena
„Pričajte nam malo o sebi za početak.“
„Ajde vi meni malo o sebi.“ Uzvraća ona i dalje se smijući
„Pa mi smo Alan Ford tim koji piše za jedne hrvatske novine, dolazimo iz Rijeke i na kružnom smo putovanju po Balkanu.“
„Ja sam Elena i živim ovdje.“
„Koliko djece imate?“
„Dvoje. Evo ova mala do mene se isto zove Elena to mi je unuka. Sve skupa imam petero unučadi.“
„Pa to nije puno. Jako lijepo.“
„Da. Jedan sin živi sa mnom sa ženom i djecom, a drugi tu gore iznad sa svojom ženom i djecom.“
„A muž?“
„Muž mi je električar i radi u tvornici obližnjoj.“
Elena nije bila najpričljivija, ali se na kraju ipak opustila. Ispričala nam je kako položaj Roma u ovom gradiću koji se zove Rozino je sasvim ravnopravan s Bugarima, Turcima i ostalim narodima, ali da je u većim gradovima diskriminacija velika. U Rozinu su Romi većina. Na pitanje idu li romska djeca u školu odvratila je da idu u osnovnu jer je u Rozinu, a da u srednju i fakultet idu samo, ako obitelji imaju novca. Školovanje nije prioritet, a kako je srednja škola u drugom gradu Kurlovu 25 km dalje i država ne stipendira prijevoz onda ni djeca najčešće ne mogu u srednju školu koja nije obavezna. U srednju školu idu još nekako, a na fakultet slabo. Njena djeca su završila srednju, a za unuke želi da idu na fakultet. Mnogo ljudi ne rade i nezaposlenost je velika jer nemaju škole.
„A kakav je položaj žena u društvu među Romima?“ Pitanje postavljam direktno i ciljano.
„Dobar. Sve radimo skupa. I mi žene radimo i muški. Zna se tko što radi i sve je dobro.“
„Ima li nasilja u obitelji?“
„Ima. Događa se neću lagati. Bude muškaraca koji svoje žene tuku, ali onda društvo pokušava razgovarati s njim, s njom i to riješiti.“
„Kad se ženite.“
„Pa djevojke s 13 – 14 godina već se žene, ako ne idu u školu.“
„Uuuu to je rano.“
„Jako rano da. Ali tako je.“
„Drže li se Romi zajedno?“
„Drže, to da. Moramo. Naše zajedništvo je veliko. Svi pomažemo jedni drugima da bolje živimo. Ako netko napadne cigana (Kako ona naziva sebe i druge Rome) svi drugi cigani pristižu u pomoć.“
„Bude li kriminala u Rozinu?“
„Hahahah bude da. Na sve strane. Ali ništa ozbiljno i strašno. Krađe, tuče i tako. Mi Romi krademo da preživimo i jedemo kad radimo kriminal, a Bugari kradu banke i ostalo da se bogate.“
„A bude li nasilja kada među drugim narodima? Napadne li vas netko nekad?“
„Napadne, ali to nije pametno. Nas lupiš jednom mi vratimo dvojno/duplo. Hahah to tako ide.“ Odvraća Elena sa smješkom. To nam je u kulturi.
„Mi smo također jako veseli. Ima pjesme, ima plesa, ima gozbe.“
„Vi volite život drugim riječima.“
„Pa da. Kako drugačije. Tako je to.“
„A što radite?“
„Evo sad berem.“
„Što berete? Što radite tokom godine i kako izgleda vaš tipični dan.“
„Pa u martu krenem kopati i saditi ružu. Onda u maju ju berem i prodajem. U Junu, Julu borovnice. Do rujna maline. Novembar i Decembar berem šipak do kad ga ima. Onda zimi ne radim ništa.“
„Ništa?“
„Pa ne eto ležim i čekam. Dobro odem tu i tamo čistiti kod doktora u ordinaciju.“
„Često to radite?“
„Pa jednom, dva put tjedno. Zimi više. Da zaradim.“
„A pomažu li vam djeca i obitelj brati?“
„Pomažu kako ne.“ Ozbiljno odvraća „Tu svi sve zajedno radimo. Ne smijem biti previše bogata ni siromašna. Tako. Sredina. Ste sigurni da to nije za bugarske novine?“ Vrti rukama, lagano se njiše i opet postavlja isto pitanje oprezno.
„Naravno, ovo je samo za nas.“
„U redu onda. Možemo li još kako pomoći?“ Upita ona.
Elena je fantastična žena. Izgleda jako lijepo i ima neodoljiv osmjeh, a žena je u pedesetima i već je dobrano baka. Unuci joj imaju već po 13 – 14 godina. Godina je moje majke koja je trenutno još uvijek samo majka, a na titulu bake će još pričekati na njenu žalost. No neće dugo valjda. Drž se mama! 😀
„Daaaaaaaj, opet neće u prvu. Hjooooooj.“ Čujem Anin vapaj do sebe. Tek je sjela u Artija i već se žali da ga ne može voziti. Ana ne vozi Artija često, ali ipak postaje sve bolja u tome. Sve je stvar vježbe.
„Ajde smiri se, daj mi ruku.“ I zajedno mijenjamo brzine. „Ušlo. Ok?“
„Je. Ćemo sad prema Sofiji napokon?“
„Ajmo.“
O Sofiji neću reći puno. Proveli smo tamo jednu noć i to je to. Glavni grad kao i svaki drugi. Široke avenije s pokrajnjim uskim uličicama. Lijepe, ali megalomanske zgrade. Cijeli gradski centar izgleda jako službeno i poprilično neprijatno za socijalni život. Obišli smo krug, posjetili par suvenirnica, dućan s ružinim proizvodima i uputili se prema autu. Svi izgledaju užurbano i negdje jure. Mi jurimo ća iz grada prema Srbiji. Na putu smo stali na tik prije granice i podružili se s čoporom pasa koji nas je dočekao lajanjem. Laju oni, ali neće ništa. Kažu da pas koji laje ne grize i u 99,9% slučajeva je zbilja tako. Dajemo im ostatke naše hrane na što nas gledaju ko bogove i vode za piti. Mazili smo se dobrih pola sata. Teško nam je gledati divlje pse lutalice jer često ih vidimo pregažene uz cestu. Muka mi je svaki put kad prođem pored lešine. A prekrasni su. I tako umiljati. Psi iz azila su najbolji psi jer imate osjećaj da su vječno zahvalni i da vole do groba. Bezuvjetno. I zbilja je tako. Uh… Teško mi je i pisati o tome. I naš pas Astra je došla iz karlovačkog azila i sad je najbolji i najrazmaženiji pas na svijetu. Evo da i nju spomenem u svojim memoarima. Bok Astra, bok mama, veliki pozdrav svim čitateljima i pratite nas i dalje. Volimo vas puno i cijenimo što čitate i gledate naše misaone kontemplacije. Ne zamjerite, ako koji podatak nije točan ili ako vam je nešto mrsko, ali to je sve normalno. Živjeli i držite se. Srbijo here we come!
1.dio: Alan Ford Team: Yugićem po Balkanu
