Nova avantura Alan Ford Teama je pred vama! Nakon puta do Mogolije i nazad u Yugu ‘Artiju’, ovog puta su se odlučili za turneju po Balkanu. Krenuli su na put s legendarnim Artijem i to u nešto izmjenjenom sastavu. Marino i Alex (Kodno Alan Ford i Bob Rock) su u pozadini i daju moralnu potporu ovom putovanju, pripremajući nacrt za sljedeće, a balkanska ekipa ostaje u manjem sastavu Filip Jakovac (Sir Oliver) i mala Ana (s obzirom da je kriminalac više joj pristaje lik Giselle Porteux).
1.dio: Hrvatska
Iiiii krenuli smo! Prošli put smo najavili naše putešestvije Balkanom, a sada je red da opišemo i prvu epizodu. Prva epizoda će sačinjavati Hrvatsku ili vam Lijepu našu. I možemo potvrditi da Lijepa naša nije lijepa već prekrasna. Samo ću reći jedno odmah na početku; U svim svojim putovanjima prvenstveno Europom, a nešto i ostatku svijeta sam otkrio da je ova zemlja pravi dragulj. Apsolutno je predivna. Nigdje nisam naišao na toliku raznolikost na toliko malom prostoru. U redu, neki će reći to nije dokaz ljepote, ali ta raznolikost je u isto vrijeme i prelijepa, mala, slatka, kompaktna, stane u džep ili kako vam već drago. I ne govorim ovo da zadovoljim desničarska srca umjetnim nacionalnim nabrijavanjem kao SDP prije izbora već zato što to po meni uistinu tako i jest. Prošao sam cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko i zemlje bivše Jugoslavije i došao do otkrića da je moje estetski i prirodno narajcano srce zaista sretno što je rođeno ovdje na ovim prostorima. To se odnosi na cijelu bivšu Jugu, ali Hrvatska (Ispričavam se Slovenci, Srbi, Bosanci i Hercegovci, Crnogorci i Makedonci, al tako je kako je ) u tome nekako prednjači i naravno da je to prvenstveno zbog mora i obale. Klimatski uvjeti su nevjerojatno pogodni od snijega do žege na 4 načina godišnje, priroda se poigrala geografijom pa na malo prostora bacila u savršenom skladu i otoka i mora i nizina i planina i rijeka i jezera i koš i još prekrasnih stvari zbog kojih ovo područje može pružiti duhovni mir svakom ljubitelju prirode. To me podsjeća na onaj melankolični vic kad je Bog davao zemlju narodima pa je zaboravio na Hrvata kojem je dao na kraju ono što je namijenio sebi. I da, svaki narod to za svoju zemlju priča koliko sam dosad skužio, al po mom mišljenju… Ovi prostori su zbilja tu negdje, ako ne i na samom vrhu. No svijet je velik, a Jugo još mlad pa ćemo to sa većom sigurnoću potvrditi ili opovrgnuti kroz par godina.
Krenuli smo 16.08., naravno s danom zakašnjenja i šaltajući od druge do četvrte prekrasnom jadranskom magistralom kroz manje prekrasnu gužvu došli do Sibinja blizu Senja i tu prenoćili u malom, ali slatkom kampu. Mene jedino smeta buka automobila s magistrale jer sam nekako navikao na kampove na otocima udaljene malo od glavne ceste s manje gužve, ali dobro. Recepcioner je sjajan lik koji nije ostao imun na činjenicu da smo uboga djeca koja u ubogom Jugiću putuju negdje i koja su došla u kasne sate pa nam je dao i popust. Te večeri ipak nije bilo toliko puno sna jer je vjetar prijetio otpuhati Velebit i cijelu obalu bliže otocima pa smo se stalno budili. No ovaj put se barem ne pokrivamo šatorom. Kupili smo šipke! 😀 Drugi dan smo se probudili i krenuli dalje, ali sam ja shvatio da sam izgubio mobitel. E znate onaj odvratan osjećaj kad bi samog sebe najrađe kresnuli padelom po glavi zbog gluposti?? Stalno pazim na njega, ali taj android program valjda sadrži kod koji pazi na svaku i najmanju priliku kad ne gledam da se iskrade ko političar sa sjednice. I da ne dužim, nakon niti pola sata piždenja i vožnje u suprotnom smjeru Ana me mirno nagovorila da pogledam na portapak u vreće za spavanje. I tamo je bio. Kako kad sam vreće pogledao i istresao prije pakiranja ne znam, ali vjerovat ću da je to magija. Lakše mi je. Odlučili smo zamijeniti pogled na otoke pogledom na stabla i šumu pa smo kod Svetog Jurja skrenuli prema gore i počeli se penjati prema Lici. Svom mogućom opremom smo ukrali danu trenutke i prizore i digli se na vrh. Prvi vrhu postoji jedno skretanje desno koje smo odlučili iskušati i nismo zažalili. Prekrasnom borovom šumom smo po bijelom putu vozili kojih dva kilometra i nabasali na otvoren prostor i pogled prema planinama s jedne strane i moru i otocima s druge strane. Tu smo upalili sve đinđurije da ovjekovječimo ovaj trenutak pa da se jedne zimske noći grijemo uz kamin i prelistavanje ovih slika i snimki. Nemojte me pitati gdje se nalazi ta cesta jer zaista ne mogu opisati. Mogu samo reći da kad se dižete od Svetog Jurja prema vrhu i cesta već lagano smanjuje nagib imate prvo skretanje desno. Iskoristite ga. Bijeli je put, ali nama je to na ovom putovanju i misao vodilja. Ne zove se putovanje prašnjavim i starim putevima Balkana bezveze. Šteta što nismo imali dovoljno vremena istražiti gdje taj put vodi no bit će prilike.
Tog dana sam shvatio nešto negativno što nas čeka svaki i svaki Božji dan ispred nas. Punjenje, sortiranje i spremanje opreme. Hej… Ne znam što reći osim.. To je tako naporno. Ja nisam tehnološki frik, ali ovo prebacivanje i non stop punjenje svih pizdarija me toliko izbacuje iz takta da se ne mogu na čas opustit. Kupili smo u Gospiću onaj punjač za auto koji ima dva konektora tako da „Možemo puniti dvije stvari istovremeno!“ ozarenim će licem Ana dok bi ja najradije sve šibnuo kroz prozor da mi nije žao kontaminacije tla tim čudom. Baterije za dron se pune tri sata. Tri jebena sata! Ana se spotiče o žice i u jednom trenutku je više ličila na božićno drvce nego na osobu, ali ono koje ne svijetli nažalost. I to snimanje uzima toliko vremena… Sad razumijem pomalo i tu stranu posla i njene prednosti i mane gdje snimanje konzumira 10 % vremena, a sve ostalo punjenje, spremanje, preslagivanje, stajanje, namještanje, ponavljanje, postavljanje i rasklapanje ostalih 90%. S prednostima se još nisam upoznao no valjda hoću kad sve obradimo.No tako je to u životu, sliježem ramenima, brišem suze frustriranice i prebacujem u treću. Negdje usred Velebita smo se digli na cestu koja vozi sami hrbat Velebita i dolazi do mjesta Došen Dabar, Ravni Dabar, Crni Dabar i ostalih Dabrova. Tamo sam jednom planinario kad sam bio mali i pentrao se po planini Visibabi. Prekrasan pogled je ono čega se sjećam. Sad nismo posjetili Dabrove već skrenuli lijevo prema Gospiću. Cesta završava malo prije Gospića i tu smo odlučili provesti noć. U knjizi „Starim putevima preko Velebita“ je ta cesta i brojne druge lijepo opisana. Došli smo do Smiljana i postavili šator na mjestu gdje je nekada bio kamp, ali više nije. Noć je bila hladna i promrzli smo, a Ana se tresla i zbog životinja kojih ipak nema zbog obližnjeg naselja. Kuću i muzej drugi dan nismo posjetili jer nam se ulaznica od oko 50 kuna po osobi učinila preskupom, a dovoljno smo upoznati s njegovim likom i djelom da će i pogled na kuću preko puta potočića ili kanala biti sasvim dovoljan da nas podsjeti na njegova postignuća. Naše kampiranje na divljaka se međutim nije isplatilo jer je odnijelo dvije žrtve. Očito ne nas koji ovo pišemo, ali naša dva madraca na napuhavanje od tada počivaju u miru. Svo to oštro raslinje je očito probilo podnicu šatora i napravilo male, ali dovoljne rupe da se naši oblaci postepeno rasplinu, a naše guze ukoče na tvrdom tlu. No nećemo se žaliti, sve je to ok.
A onda WOW! Došli smo do Svetog Roka i skrenuli put Majstorske ceste. Ta Majstorska cesta… To je nešto drugo. Kako uopće opisati takvu ljepotu. To je bijeli put koji počinje nedaleko Sveteog Roka i završava nedaleko Obrovca penjući se i spuštajući preko Velebita. Mi smo krenuli s kontinentalne strane i vozili dok se iznad nas probijala svjetlost kroz bujne krošnje i činila svod smaragdnim, a iza nas se dizala prašina kako smo prolazili putem kao u filmskoj sceni. A onda dođemo do prijevoja i pri izlazu iz šume vozeći se ravno u daljini spazimo more. Okružuju nas visoke gole stijene i brda koje izgledaju kao da su nasumično nabacana posvuda. Utisak se pojačava kako se približavamo Tulovim Gredama i tu nam se već gubi dah. Ovdje je i Winnetouov grob i na zidu je spomen ploča. Ne možemo vjerovati koliko ovo zapravo može biti ludo prekrasno. Otoci su razbacani po horizontu, a priroda čista ko izvor vode. Cesta ovdje vijuga prema dolje serpentinama i spuštamo se prema crkvici. Jedino što narušava idilu su duhovi tužne prošlosti i znakovi upozorenja „Pazi mine“ na svakom koraku. Susrećemo starog pastira Antu i njegovu ženu sa stadom ovaca kako se lagano kreću cestom.
„Dobar dan!“
„Dobar dan, može jedna slika?“
„Može naravno. Ja volim pozdravit Hrvatsku.“ pa veselo digne ispruženu desnu ruku u zrak ko u šali.
„Nemojte tako barba. Pozdravite ju na ljepši način.“
„Ma to se ja samo sinko šalim malo jer to je tako danas moderno ovdje.“
„Oh, već nam je laknulo. Pa kako ste?“
I tu je krenula ćakula. Barba Ante nam je pričao o tome kakav je život pastira koji sada vode on i njegova žena, kako je služio vojsku na Ohridu i Bitoli, a nije zaboravio ni dotaknuti se politike.
„Sve ti je to kriva politika mladiću. Ja 65′ nisam znao tko je Srbin, tko musliman, tko Hrvat. Sve je to bilo isto. Odjednom rat. Nitko nije vjerovao da će ga biti. Ali eto… Prijatelj bio Srbin pa ga regrutirali u četnike. Hrvatskog vojnika kaže vidio samo na TV-u. Ja na drugu stranu. I sad su tu kao nešto razminirali, ali on mi i sad kaže kako nema šanse da jesu. I nikad neće. „Bog zna koliko smo mi toga postavljali, ali puno, puno više nego što se misli na ovim prostorima. Pogotovo gore kod Alana.“ Kaže mu on. I eto… To se nikada neće razminirati. Mojoj ženi je poginuo brat tako, a od mog ujca u ratu također.“ Polaganim i nježnim glasom govori braba Ante.
„Pa kako vam je voditi ovce među tim minama? Dogodi li se kad da se netko ozlijedili ili pogine?“
„Pa kako ne. Bude, bude. Pogotovo na početku. Sad već unazad par godina nije jer sad znamo gdje možemo, ali ovdje nitko ne ide osim nas. A ove godine je velika suša pa moramo dublje s ovcama nego inače.“
„Bojite li se?“
„Ma ne… Što bi se bojao. Ako mi dođe, trebalo je doći vrijeme, što se može. Ali odavde su svi otišli. Eto ona kuća tamo napuštena koju ste prošli tamo je živio neki Ivica i imao je desetero djece. Svi za Njemačku otišli i nikad se vratili.“
Njegova žena se nije htjela slikati, ali je zato i ona bila pričlljiva pa smo saznali da su već 40 godina u sretnom braku i da imaju djece, a žali se kako bi napokon trebali asfaltirati ovu cestu. „Imate li mlado?“ Pitala je Anu koja se na to nasmijala i samo odvratila „Ne još.“ „Pa što čekate? Hajde već vam je vrijeme! Evo kupite jedno janje.“ Sve kroz smijeh i zezanciju smo čavrljali još malo i krenuli dalje. Dugo nismo sreli tako opuštene i mirne ljude, a oni su zavoljeli i nas. „Dugo nisam sreo boljeg i simpatičnijeg dečka i curu od vas dvoje. Držite mi se i svako dobro!“ Rastaju se dok se s ovčicama upućuju dalje.
Na našem putu starim i napuštenim cestama smo vidjeli koliki danak zemlja plaća ljetu i ljudskoj nepažnji. Ne znam koliko jer sam pravnik pa ne znam toliko puno brojati, ali na putu smo prošli ogroman broj zgarišta. Kod crkvice smo sreli vatrogasce koji su baš gasili jedan manji požar nedaleko od ceste. Naišli smo i na prekrasnu kuću usred spaljene zemlje sa samo dva, tri čitava drva masline ispred nje i pogrbljenu baku kako polako cestom ide prema njoj s rukama spojenim na leđima. Nigdje nikoga okolo. Još par kuća su kompletno napuštene i ona je sama ovdje. Uz sav taj pepeo oko nje ovo je dodatno rastužilo već i ovako otužan prizor.
Nastavili smo cestom prema Kninu i došli u večernjim satima. Na internetu sam vidio stari devastirani spomenik NOB-u i odlučio ga posjetiti. Kako apsolutno nigdje ne postoji nikakav natpis ili putokaz koji bi nas usmjerio tamo smjer nam je pokazala jedna djevojka. Put je neosvjetljen i vodi kroz šumu, a nalazi se blizu tvrđave pa skreće na drugu stranu brda. Put je prohodan na svu sreću i dolazimo do spomenika. Uništen i napušten nažalost. Još je jedino raslinje i trava oko njega kako tako pošišana. Tužno je to iz više razloga. Ovo me samo nanovo podsjeća kako nema kraja ljudskoj gluposti i naivnosti. Novo vrijeme nosi nove idole i ikone za klanjanje, a stari se gaze kao da im se do jučer isti ljudi klanjali nisu. Nevjerojatno je to zapravo. Koliko ljudi znaju biti šete bandiere kako bi se po domaći reklo, kako vjetar puše. Na ovim prostorima smo se na vječnost i za svagda klanjali Austrougarskoj. Pa smo se na vječnost i za svagda klanjali kralju i zaboravili Austrougarsku monarhiju. Nakon toga smo se na vječnost i za svagda klanjali sjanoj crvenoj zvijezdi i pogazli i popljuvali sve što podsjeća na kralja demona. Sada se još jednom na vječnost i za svagda klanjamo šahovnici i gazimo sve što je ta prokleta zvijezda donijela i što i danas naša zemlja ne može napredovati zbog nje. A sutra… A tko zna čemu ćemo se sutra klanjati… Pljuvanje po prošlosti je pljuvanje po vlastitim očevima i djedovima koji su ju gradili i ostavili ju nama. Ako nam to izgleda danas krivo barem bi mogli imati zrnce mudrosti i digniteta da valoriziramo ono što su nam majke i očevi gradili. Možda bi tada shvatili da nema budućnosti bez objektivnog sagledavanja prošlosti. Možda bi se tada naučili kretati u sivoj zoni, a ne kao bipolarci na krajnjem lijevom ili krajnjem desnom. Možda bi tada krenuli unaprijeđivati nedostatke prošlosti, a ne ju kompletno zatrati. No zato se iz Berlina vratite s 20 knjiga i suvenira o nacistima i prijeratnom i poslije ratnom periodu Njemačke lakši za 150 eura minimalno koje ste darežljivo donirali proračunu Njemačke, a iz Hrvatske se vratite s magnetom za frižider, dresom Hajduka i brošurom koja opisuje od paleolitika do Austrougarske, a onda ništa do 1991 pa do sad. Osim, ako vas baš ne zanima povijest pa krenete izučavati kroz more revidiranih udžbenika da bi došli i izvukli nešto konkretno. A kome se to da? Ne da se ni nama, a kamoli jednom Englezu koji bi vjerojatno istovremeno platio pare da se popne do tog spomenika i čudi se kako je lijep/ružan uz kavu. I tužno je gledati bilo tog masivnog betonskog diva kako tiho leži na zemlji kao da žali što je uopće ostao donekle očuvana ruševina u strahu da doživi još jedan pad društva i zaokret novim vječnim idolima. A grad pored teče… Svjetla lete, trube automobili, glasovi šume i sve funkcionira ispisujući stranice neke nove, svježe, bolje povijesti. Dok ovdje, usred vreve leži zaboravljeni duh vremena i tiho podsjeća na našu mračnu i nelijepu stranu te slike i koliko napora trošimo u kozmetiku vlastitih karaktera.
Te noći smo odsjeli u restoranu i guesthouseu „Tri lovca“. Postoje od 1973 godine s istim vlasnikom i nekada je njihov restoran nudio sva moguća jela, ali danas su specijalizirani za odojak, janjetinu i pizze i to je za prste polizati. Mjesto je zbilja posebno. Naime, sve što u restoranu nude uzgajaju sami, sobe su čiste i uredne i imaju oko 100 ležaja. Vlasnika, gospodina Reljića, smo sreli noć prije dok smo se uparkiravali i čovjek nam je smjesta ponudio da auto parkiramo u privatno dvorište kako bi bili potpuno sigurni. Spustili su nam i cijenu noćenja i poželjeli nam sretan put. Zaista možemo reći da je divno mjesto i da ga svakako posjetite kada se nađete u Kninu. Konobar Ilija je preljubazan čovjek koji ne pije, ali u znak zahvalnosti smo im svejedno pustili par poklon bočica i pelina naših sponzora Marasce.
Drugo jutro smo pošli put izvora Krke i vozili se uz presušeno korito opet bijelim i sporednim putem kako i priliči ovom putovanju. Presretni smo kad nađemo takve puteve jer se ispostave kao veo koji skriva bisere prirode oko kojih kruže i do kojih vode. Kažu da je i to područje minirano, ali mi nismo vidjeli niti jedan znak, a i sama cesta je dosta prohodna i mi smo njome prošli tako da ju svakako preporučamo. Kada dođete do mjesta samo slijedite znakove prema izvoru rijeke Krke i ne možete promašiti. Korito krase brojne napuštene kamene kuće i nekadašnji mlinovi koji su ovdje postojali. Cesta izbija i odavde idemo prema Sinju preko kojeg se spuštamo prema jadranskoj magistrali. Vozimo se beskrajnim ravnicama Zagore nad kojima se uzdiže visoka i bijela Dinara. Prolazimo veselu svadbu na kojem je more vozila uključujući i jedno vojno s ogromnom zastavom na sebi. Patrioti i partyoti u jednom kako to kod nas biva.
Na Pelješac stižemo u večernjim satima i tražimo neki kamp u kojem možemo prespavati. Umor nas je savladao. I danas smo se gubili u žicama i kablovima i punjenjima svega i svačega. Noć je bila mirna i slatka. Ujutro smo odmah krenuli put Orebića i vozili tim rajskim poluotokom. Doslovno izgleda kao mali raj. Obožavam Istru i s Kvarnerom ju volim više od ičega. To mi je dom i glupo mi je uopće uspoređivati to dvoje, ali već se našlo ljudi koji su nas pitali što nam je ljepše. Zaista je svaki lijep na svoj način. Na putu do Orebića smo stali na vidikovcu Kapetani za koji nam je gospođa Maja Andričević rekla da je uvršten u jedan od deset najljepših na cijelom svijetu. Dobio je ime po slavnim Orebićkim kapetanima. I ne bi se čudili da je jedan od najljepših. Oduzima dah. No dobro tu se već ponavljam po ne znam koji put jer se čini da uopće ne dišemo s obzirom na svu navedenu ljepotu. A sad ide ono bitno. Ja volim vino. I ovdje sam dobio svoju dozu. 😀 OPG Andričević je dio zadruge vinarije Dingač s otprilike 300 zadrugara koji marljivo rade da uzgoje Božju kapljicu. A onaj Dingač koji smo mi popili… Mamma mia. Što bi moj stric rekao, to je kao marmelada, na kruh ga možeš mazat. Ne to je zbilja nevjeojatan okus. Kaže gđa Andričević ponosno kako se u pravom Dingaču može osjetiti 5 voćnih mirisa: jabuke, duje, trešnje, naranče iiiii… Peti puštamo vama da otkrijete. 😉 Saznali smo tako da su Dingač i Postup prva vina u bivšoj Jugi koja su zaštićena. Oba su sorte loze Plavac mali, a sve ovisi na kojem podneblju su uzgajana i na koji način. Probali smo i prošek za čiju kakvoću kažu da tajna leži u dodavanju malo loze rukatca za buke. Bere se razgranat i žut rukatac i suši kao smokva. Njihova vina se prešaju kao nekada – nogama, a za energiju je ujutro prije napornog dana najbolje popiti mjeru toplog prošeka i netom sneseno jaje. Kažu, radiš cijeli dan u punoj snazi. Prošek od rukatca se otvara za posebne prilike kad se netko ženi npr, a na Pelješcu je donedavno postojao red ženidbe. „Da, da, nekada su se u obitelji morala udati sva ženska djeca i tek tada bi na muškom bio red da se ženi.“ Kaže gđa Maja. „Kao nekada u Dubrovačkoj republici. Trebao bi imati određeni broj maslina da se možeš dobro oženit.“ Danas takvih običaja više nema, ali je zanimljivo bilo slušati sve te priče. Vinarska tradicija postoji na ovim prostorima već tisućama godina i dovela je do umjetnosti. Za ovu godinu kažu da je dobra, ali da nema dosta kiše pa se loza mora zalijevati jednom do dva puta. Najgora je ipak bura. Kažu stari da je jedan dan bure gori od 7 dana vrućine, ali ni da previše padalina nije dobro. „2014. godine je bilo puno kiše i tko je samo par dana zakasnio s branjem već mu je dobar dio uroda propao.“ Inače, orebićki kapetani su toliki utjecaj imali da je zbog njih i lokalno stanovništvo znalo sjajno francuski, talijanski i engleski pa kada su tako i svekar i svekrva od Grace Kelly došli u Dubrovnik, Orebićani su došli prevodit, a dečko koji je prevodio je, kažu, imao 16 godina.
A Dubrovnik? Haha… Dubrovnik k’o Dubrovnik. Najljepši grad u Hrvatskoj po mom skromnom mišljenju koji je debelo pretjerao u onome što je htio postati. Znate onaj prefancy skupocjeni lokal u gradu pored kojeg uvijek samo prođete jer nemate para ni volje da budete tamo? Samo što je taj bar sada jedan grad. Potpuno je normalno tražiti smještaj dalje od grada i onda se autom po pola sata i više vraćati u njega. Razumijem ja zakone tržišta, ponude i potražnje i sve one pizdarije tipo da svaka roba nađe svoga kupca, ali sve se na kraju svodi na pitanje koje će sada neolibertarijanci dočekati uzbuđeno cikčući i trljajući ručicama, ali postavit ću ga svejedno pa nek navale srati – koliko je to moralno? Praktično je sigurno jer Dubrovnik zgrće love i love, ali… Koliko je to fora da je postalo potpuno normalno reći „Ma stat ćemo i u Dubrovniku pa idemo dalje. Par sati je dovoljno da obiđemo. Ostali bi i duže, ali di ćeš tamo spavat i jest daj, bankrotirat ćeš.“ Grad koji se sveo na skup luksuz i brzopoteznu zabavu s estetskim dojmom.Koliko uopće možeš u par sati osjetiti grad i život u njemu? Ja recimo volim izučavati povijest šečući se ulicama i razgovarajući s ljudima. Osjetiti kulturu kroz razgovor, jelo i piće s lokalnim stanovništvom. Dobro je da imam par prijatelja iz Dubrovnika pa mogu kod njih odsjesti, ali tu povlačim paralelu s pitanjem stanovanja u Hrvatskoj općenito za većinu stavništva: „Dobro je da su nam starci kupili nekretnine pa živimo u njima jer za kredite nemamo para.“ Pa tako nemamo ni za boravak i uživanje u Dubrovniku. 93 kune par peciva i vodu van granica starog grada, 40 kuna za parking u drugoj, a 75 kuna za parking u prvoj zoni. „Gospodine jeste li vi odavde?“
„Jesam.“
„Koliko plaćate godišnju kartu?“
„Druga zone, 900 kuna. Ali svejedno mi je jer je ovo ludnica i ovako i onako ne mogu naći parking cijelo ljeto. Makneš auto u šestom mjesecu, parkiraš ga nazad u devetom.“
Kao u Londonu cca. Samo što u Londonu je prosječna plaća 2500 funti, a u Dubrovniku 5000 kuna ili koliko već.
Dubrovnik… Grad koji je odavno prestao biti dostupan većini pa donekle onima koji tamo žive no, ako Dubrovčanima odgovara… Onda je to valjda najbitnije. Neki gradovi se mogu doživjeti, a neki su da uljepšaju pozadinu na fotografiji.
Anič i ja sljedeće jutro nastavljamo prema Prevlaci drugim, donjim putem do Crne Gore i time završavamo našu prekrasnu turu po Hrvatskoj. Ovo je zbilja zemlja s prirodom iz snova, slatnim i pitoresknim gradovima i mjestima i ljubaznim ljudima. Malo ljubaznijima u unutrašnjosti. Vjerojatno zato što nisu u tolikoj žurbi zbog sezone i svega toga. Hrvatska adio i vidimo se u povratku opet. Pa ček tamo i živimo. A je da… Vidimo se. Pratite nas i dalje i samo veselo. Pusa od vašeg tima! :*
2.dio: Crna Gora i Albanija
„Đe ćeš? Đe iđeš?“ Upita me visoči Crnogorac na granici ispod prevlake. Odlučili smo se za taj granični prelaz da vidimo i Prevlaku pa da malo snimamo i jer su nam se gužve učinile manje. I dobro smo pretpostavili. Barem u našem smijeru. Smijer za Hrvatsku je imao automobila naslaganih u redu za dobrih, brat bratu, 3 sata čekanja za poslijednjeg.
„Evo idemo malo na Durmitor pa Tara pa Podgorica pa Skadar..“ „E i Ostrog da vidimo samostan!“ Nadoveće se Ana. „E i Ostrog da. Pa tako. Sve pomalo.“ Smješkam se blesavo i simpatično. Jedva čekam da vidim što će se sljedeće dogoditi.
„A imate li zeleni karton?“ Neka ekološko cestovna pizdarija koju Crnogorci imaju da im strana vozila smiju prometovati po njihovim cestama. Dođe 15 eura za 15 dana, a ako registrirate auto u Crnoj Gori onda vas godišnja dođe oko 20 eura ili tako nešto. Razmjerno i nije uopće pljačka, ma ne. Na granici Debeli Brijeg se inače napravi bez beda.
„Pa ne, tu ćemo ju napravit. Jel?“
„Aaa pa tu ne možeš. To samo na Debelom Brijegu. Ođe se ne može. Tu ju moraš imat.“
„Pa što ćemo sad?“ Upitam krajnje blesavo obješenih usta i preplavljen očajem jer pretpostavljam što slijedi.
„Odavle koliko ja vidim imate dve opcije. Ili da se vratite 35 km do Debelog Brijega pa ju napravite tamo. Ili da odavde neki prijatelj ili taxi dođe po vas pa vas odbaci do Debelog Brijega pa ju tamo napravite i vratite se nazad.“
„Pa nema šanse, za nazad su tri sata čekanja na granici. Osim toga nemamo benzina. Nismo htjeli tankati u Hrvatskoj jer je ovdje jeftinije gorivo. A koliko će nas taxi doć?“
„Eeeeee. Tri sata, da. A štaš. Jadni nijeste znali. Benzin vam dođe isto otprilike pa ste tu krivo pretpostavili. A taxi… Pa oće on… Negdje 30 eura… To ja sad samo tako lupam, možda i više. Ovisi o njemu. Kakav mu je dan, znate…“
„A jebote… Pa sranje… A jel nas možete vi odbaciti?“ Iskušavam sreću
„Ma di ću ja, meni smjena traje, ne iđe to tako. Al onaj stari… On bi mogao. On je carina dakle niš ne radi. Bar ne sad.“
I tako smo se uspjeli nagoditi sa starim carinikom za 15 eura da nas odbaci do Debelog Brijega i nazad. Čovjek je bio stariji lik, ali ugodan strašno. Baš duša od čovjeka. I išli smo tako mi njegovim starim razmrdanim automobilom do Debelog Brijega i naišli na ogromnu kolonu na granici prema Hrvatskoj. Ja kažem „sranje“, ali prije nego sam dovršio riječ on se prebacio u lijevu traku i vozio u suprotnom smjeru do granice. Na putu je izazvao skoro sudar i neka žena mu je trubila, ali on je samo lijeno odmahnuo rukom i „Ajde daj.. Što trubiš. To sam ja ovdje. Za mene propisi ne vrijede hahah. Jel tako?“ Pogleda mene i Anu, a mi se samo smijemo. Ako za ništa… Za ovo se isplatilo dati 15 eura. U povratku smo naišli na autobus kosovskih tablica koji je napravio isto i ovaj put prepriječio put nama. Nema veze. Cere se i naš i njihov vozač i samo se pozdrave i mimoiđu. Kartu smo napravili po ekspresnom postupku. Kartice ne primaju pa smo pare morali podić. Bad idea. Nemojte nikad dizati lovu s bankomata u inozemstvu. Provizije banci nisu milosrdne. Napravim zelenu kartu i našalim se na cijenu od eura po danu. On me pogleda, nasmije se i u očima mu vidim da se razumijemo. A birokracija i politika štaš. (Ok Filipe, vidi gdje ovo ide, smanji pisanje.)
Vozili smo se prema Kotoru, a da bi prešli izabrali smo ići na trajekt. Dođe 5 eura i vožnja traje oko 15 do 20 minuta, ali je jako lijepo. Trajekti su u dobrom stanju i pomalo liči na metalnu splav, ali dovede vas na mjesto. Osim toga ko smo mi da se žalimo na trajekt. Na izlazu smo od visokog i ogromnog Crnogorca naišli na fora gestu kad je digao ručerdu veličine poklopca kante za smeće, palac gore i viknuo „Forza Fiume! Pozdrav Armadi!“ i nasmijao se od uha do uha. „Ueheeee kralju! Pozdrav i tebi!“ i krenemo dalje. Do Kotora smo došli vozeći se uz obalu po tako pitoresknoj i fora cesti da je to čudilo. Kroz naselje. Uska je, samo što ne dotiče more i prolazi 20 cm od ulaznih vrata kuća. Auti jure i ovo više liči na onaj film „Dobar posao u Italiji“ ili kako se već zove nego na turistički obilazak. Snimili smo čudo materijala s gopro-om priheftanim na auto. Ana je tu profesionalac. Snalazi se među tim žicama ko marinac u šumi i žonglira aparatima brzinom munje. U lijevoj ruci gopro, desna drži fotoaparat, a još samo fali da nogama priprema objektiv. Kotor je lijep, jako lijep i Crnogorci kažu da je to njihov Dubrovnik. Barem onaj kojeg smo mi sreli. A počinju ga pratiti i cijene kaže. „Vjerujete mi da smo u nekim pogledima i skuplji?“ Vjerujemo, vjerujemo odgovaramo ne želeći ispitivati u kojim. Krenuli smo prema nacionalnom parku Durmitor i gradu Žabljaku gdje smo odlučili odsjesti u guesthouse „Nena“ kod jedne divne, ali predivne žene Snežane kako se kasnije pokazalo i jednako tako divne obitelji. Ovdje ćemo u narednih par dana napuniti baterije na hladnom planinskom zraku zamotani u udobnu odjeću i deku s čajem u ruci čavrljajući cijela jutra s gazdaricom. Mjesto je fantastično. Durmitor nas je dočekao s temperaturom od 7 stupnjeva i mogu vam reći da se moje japanke i kratke hlače u to uopće ne uklapaju. Aniko je doskakutao do vrata i ušao u kuću i samo nosić promolio van. „Ljubi… Treba li ti pomoć?“ Ugledao sam kroz vrata ogromna dva prestrašena oka kako me promatraju i crveni nosić. „Pa ako želiš… Hahahah ne treba. Ionako ću skinut samo torbu sa stvarima i ostalo potrpat u Artija.“ I tako je i bilo. Drugi dan smo obišli Žabljak. Prekrasno malo mjesto koje sa svojim brvnarama ništa ne zaostaje za nekim pitoresknim austrijskim selima s razglednice. Imaju oni i skijalište, a kažu da su bili rezerva za olimpijadu u Sarajevu 1984 i da su se malo više potrudili njihovi predstavnici da bi vjerojatno i dobili domaćinstvo. To nam je ispričao gospodin Vlado koji prodaje suvenire pored pekare ispred koje sam napunio usta fantastičnim kolačem „Tri leće“ i postavljao pitanja izgledajući kao napuhani golub pred parenje.
Drugi dan smo saznali od gazdarice da uz onaj put na najviši vrh Durmitora, a time i Crne Gore, Bobotov Kuk, za koji je najavljen uspon od 5 i pol sati, ako se kreće s Crnog jezera postoji i druga varijanta, vremenski kraća, ali kudikamo zahtjevnija. Snežana se raspitala kod prijateljice i uputila nas na polazno mjesto. Puhalo je za popizdit taj dan i Ana i ja smo skoro promrzli. Doduše predvidjeli smo ovo prije početka puta i oboružali se dobrim termo jaknama i dugom odjećom i svim ostalim planinarskim nužnostima. Nož, kompas (Tek tako), boce vode, uže, pribor za najosnovniju prvu pomoć, kapa, karta u ruksaku i nezaobilazni go pro i fotoaparat. Ana me odgovorila od ideje da uzmemo dron. I neka je. Jer s obzirom na težinu uspona koja na više djelova zahtjeva držanje sva četiri ekstremiteta došlo bi do izbora – ili dron ili ja. Jedino što se nije uklapalo u našu planinarsku ekspediciju su ljetne tenisice koje smo imali i koje su izazivale čuđenje u jednog Francuza. On se doduše, dva puta prosuo po šljunčanom putu, a mi ko za vraga niti jednom, ali nećemo se bahatiti. Oboje smo bili svjesni da se ovako ne penje i da smo imali sreće. No šale na vlastiti račun i usporedbe s Česima i Poljacima nisu izostajale. I odlučili smo – Sljedeći put uzimamo japanke i hello kitty bočicu Jane.
Nakon par strmoglavih prijevoja i prekrasnog pogleda na Škrčko jezero došli smo do vrha uz pomoć sajli. Ma taj pogled… I tišina… I mir koji pritom osjećate. Neprocjenjivo. Fantazmagorija. Opet podsjetnik da su najbolje stvari u životu besplatne u novčanom smislu, ali ponekad zahtjevaju trud. Ana sam dopeljao do ruba u psihičkom smislu jer sam odlučio jednu ruku pokoniti goprou dok sam se drugom hvatao za sajle. Ma glupa ideja i ne preporučam ju, ali to mi se učinilo fora tada. Čak nije ni dobra snimka. Osim one s vrha. Jao… Pogled puca na doslovno sve strane i da već danima ne vlada neka čudna izmaglica u zraku imam filing da bi se vidjelo i more koje je ipak poprilično daleko s obzirom da je Bobotov Kuk na samom sjeveru Crne Gore. Onaj put koji smo mi izabrali do vrha ne preporučamo ljudima koji se boje visine. Ima par djelova gdje noge dobiju nagon za potresujku na krivom mjestu pa je možda bolje da se ne forsira. Par ljudi je to učinilo i dok smo mi bili gore pa je samo dio timova dospio na sam vrh. Inače Bobotov Kuk je jako prometno mjesto i na putu do smo pozdravljali ljude na svim svjetskim jezicima, a za sam vrh sam imao filing kao da čekamo u redu u pravoslavnoj crkvi da pogledamo neku staru ikonu.
Dok smo vozili do vrha doživjeli smo jednu komičnu, stereotipnu scenu, a istovremeno vrijednu divljenja. Naišli smo na jednog mladog pasitra koji izgleda kao da je u dvadesetima. Ležao je pored ceste žvačući travčicu okružen ovčicama.
„Može slika tebe i ovčica“ Upitala je Ana
„Ja ne bi da se slikaju. Evo može, ali jedna slika jedan euro. Evo ne znam… Jel vam to mnogo?“ Upitao je poprilično sigurno, ali opet meškoljeći se s dozom opreza kao da propituje.
„hahah pa je mogu ti reć. Ma evo kad već tako simpatično pitaš. Ajmo ovako, evo ti euro pa nam daš da slikamo koliko želimo. Može?“
„Ajde vala može. Znaš moram i ja nešto da uzmem, svi žele da slikaju ovčice. Pa nije ni to besplatno.“
„Jest imaš pravo. Ajde nam pričaj malo o sebi. Kako izgleda tvoj običan dan?“
„Evo ovako kako ste me zatekli, tako vazda cijeli dan. Samo ležim, ništa ne radim.“
„Ma nemoj me zezat. Pa to zvuči kao crnogorska idila hahah“
„hahaha pa je, jest tako.“
„A jesu sve ovo tvoje ovce?“
„Nijesu. Ima ih oko 150, ali je puno vlasnika. Ja ih samo čuvam po ljeti.“ Odgovara spretno, sigurno i kratko. Kao da mu ovo nije prvi put.
„Pa puno je to. A gdje spavaš tu?“
„Evo u onoj kolibi tamo u dolini, niti dva kilometra odavde.“
„Pa što ti sam?“
„Dašta nego sam. Sam samcat. Ovdje provodim ljeta, a zime doma u Nikšiću gdje idem u školu. Mir, priroda, idila. Ne treba mi ništa više.“
„Ma čekaj malo… Školu?! Koliko je tebi godina“ Ana i ja smo ostali zabezeknuti gledajući ga tupavo.
„Jest. Evo 14, sad ću 15 uskoro.“
„Stvarno??? Pa koliko ovo već radiš ovdje?“
„Evo godinama sad.“
„Pa imaš li bar TV u kolibi, internet, nešto??“
„Ma kakvi. Mene to ne zanima preko ljeta. Ne treba mi. Tu je mir, tišina, priroda… Za dušu. Ne radim mnogo. Ujutro izvedem ovce na pašu, uvečer ih vratim nazad i to je to. Svi kažu ovce glupe. Vala neka su, al moje nijesu. Moje su najpametnije. Slušam ja njih, slušaju one mene. Kad uvečer odem u kolibu one zamanom krenu, stavim ih u tor i odem leć. Ujutro ja pratim njih do paše.
„Pa jel se da što zaradit?“
„Da se i to mnogo. Nije loše. A di ću ovdje na što trošit?“
„Pa što jedeš?“
„Ovčetinu hahahah. Šalim se. Pa donesu mi nekad hranu, a i sam se snađem. Jedem, pijem, dobro je.“
„Stari… Ovaj, mladiću… Svaka čast. Ne znam što bi ti još rekao.“ Dakle, ljudi da rezimiramo što se upravo dogodilo. Mladić radi ko pastir po ljeti bez igdje ikoga usred planine i ne žali se da ga je strah, da je sam, da mu fali internet ili TV ili nešto treće. Ne moram opisivat, sami sve znate… Koliko je nas sopsobno to napraviti? Nije ni čudo što se svake godine traže pastiri na Velebitu i Dinari i što se dobro plaća. U 21 stoljeću takvi poslovi sve teže nalaze svoje radnike. Dečku naklon i kapa do poda. To je život. Da s 15 godina govori kao da mu je već 40 i da toliko dobro procjenjuje prave vrijednosti u životu. Zimi on ima i internet i prijatelje i smartphone i sve, ali svjesno sve batali, kako kaže i ode na tri mjeseca na planinu bez ičega do početka škole. Kao da je šezdesetogodišnji biznismen već umoran od života koji je naučio da se mir ne može platiti. Oduševljeni smo i njime i Durmitorom.
Vozimo se uvečer nazad prema Žabljaku i susrećemo se s manjim požarom na kojih 30 kvadrata koji polako zahvaća stabla. Palimo sva četiri, malo se ogledavamo i pokušavamo zaustaviti neki rijetki auto. Prvi prolazi i samo me zaobilazi na način da se potrudio ne samo ne stat, već otić skroz u drugu traku i dao gas. Ljudskost na djelu. Zaustavlja se neki hipi oslikani njemački kombi koji kao i mi ne može učiniti mnogo. Uspjevamo zaustaviti nekog Crnogorca i on je odlučio nazvati vatrogasce. Nekako mu ne vjerujemo i sami odlučujemo nazvati 112.
Dok ovo pišem u svojoj sobi u Prilepu upravo mi je na vrata zakucao mladi dečko Hristijan koji nas ljubazno moli da napustimo sobu, ako ne mislimo ostati još jednu noć Ipak je prošlo podne i mi smo još tu. No sretan je što je imao s nekim podijeliti koju riječ na srpskohrvatskom ili hrvatskosrpskom kako vam drago i priča mi o rođaku u Srbiji. Divni ljudi. Na putu uvijek lakše sretnem divne ljude nego doma. No to je i do mene i do moje opuštenosti i drugačije energije kojom zračim dok putujem vjerojatno. No da se vratimo:
Nazvali smo 112, javila se žena. Opisujemo situaciju. „Aha, evo spajam vatrogasce, odn policiju, evo, „Halo“ (Muški glas usred razgovora sa ženom.), „Ok hvala“ (odgovaram), „Halo?“ (Opet muški glas), muk. (Što trebam reći i kome?) „Halo??“ „Gospodine recite mu, tu je čovjek na liniji“ (Opet se javlja žena). „Ahaaa, ok, dakle…“ Opišem situaciju. „To nije u našoj nadležnosti, zovite 124.“ „Bez predbroja, znate ja nisam odavde i ne znam kako je s ovim kratkim brojevima.“ „Bez ičega, samo 124.“ „Sigurno?“ Upitam. „Bez, bez.“ Naravno, trebao je predbroj. Zovem. „Halo?“ Drugi ženski glas. Opišem situaciju. „Gospodine ovo je hitna, vama treba 123.“ „Pa jel ih možete kako vi, znate zvao sam 112?“ „Ne to nije naša nadležnost, ali nije vam to problem, samo ukucajte i evo ih.“ „Okeeej“ Zovem, a vatra ne jenjava. Biram broj. „Halo?“ Javlja se muški glas. „Vatrogasci?“ Opisujem situaciju. „Gdje se nalazi požar, koliko je velik, na kojoj ste udaljenosti, jel se stišava?“ Opisujem situaciju i kako je sigurno podmetnut, ali na svu sreću baš je sinoć jako zahladilo i zemlja je mokra i požar se ne širi zasad, ali zahvaća krošnje. „A jel to prije ili poslije tunela?“ „Pa evo baš 100 – 200 metara prije.“ „Aaaaaa gospodine shvatam ja tebe i sve je to ok, ali to nije u našoj nadležnosti. Mi smo susjedna općina. Znate do tunela je opština Komarnica, a mi smo druga. Zovite 069…087.“ „Pa što ne možete vi?…“ „Ma samo strpljivo i polako s njima, ne bojte se, zovite i javit će se.“ Ok… Zovem ove. „Halo“ i opisujem situaciju. „Aha, aha… Već su nas zvali za to (Onaj gospodin kojeg smo zaustavili.), baš se spremamo krenuti.“ Pomalo lijeno kaže. Nakon pola sata zvanja i čekanja. Da je bilo vjetra i da je samo bila noć prije ne bi ovako pozitivno krenula i završila priča. No kako sami Crnogorci kažu – crnogorska posla. No nemojte me krivo shvatiti da sam loše nastrojen prema njima. Baš naprotiv. Samo objektivno pokušavam sagledati stanje. Pozitivnih scena je bilo mnogo, a jedna nam se toliko uvukla pod kožu da ju moramo ispričati. Ana i ja smo se šetali prema Crnom jezeru blizu Žabljaka i za ulaz nam je trebala karta za nacionalni park. Ulaz dođe 3 eura po osobi, ali mi smo taj dan veći bili na raftingu na Tari i pritom smo već platili ulaz. Međutim, ulaznice smo zaboravili usprkos svim uputama Snežane da to ne učinimo. Moramo napomenuti kako nam je Snežana pomogla srediti taj rafting puno jeftinije od uobičajene cijene od 40 eura po osobi jer njen prijatelj Đole pa smo platili samo davanja državi. Inače tih 40 eura zbilja vrijedi svakog eura, ali preporučamo svibanj i lipanj zbog većeg vodostaja i više uzbuđenja. Rafting se nalazi na Mostu na Đurđevića Tari i zove se rafting, zip line (najduži u Crnoj Gori) i smještaj kod Kljajevića Luke. I Đoletu i našem skiperu svaka čast i veliko hvala ovim putem! No kartu smo zaboravili i sad smo u gabuli. Na ulazu izlazi visoki mršavi čovjek blagih, ali umornih velikih očiju. Mislim da se Milorad zove. „Karta?“ Mi objašnjavamo situaciju rukama i nogama, ne da nam se opet isto plaćati, a on nas presječe: „Dosta. Ne morate dalje.“ „Mi ga gledamo.“ „Kakav bi ja to čovjek bio kad bi za sve tražio dokaz? Kakvi bi mi to ljudi bili? Prođite… Ja vam vjerujem.“ Mi u šoku. To je tako blago i mirno rekao. Tako i zrači. Dobacuje: „Ta ljudi smo. Trebali bi si vjerovati međusobno. To je temelj.“ Mi smo oduševljeni. Dajemo mu bočice Marasce i on ih prima s iskrenom zahvalnošću i laganim naklonom. „Ja sam svoje šlepere popio i križ prenio. Ali hvala vam od srca. Stajat će lijepo iznad kamina.“ I tu smo shvatili otkud mu takva energija. Nije prvi put da sam se susreo s liječenim alkoholičarima koji nakon takvog zaokreta u potpunosti postanu… Bolji ljudi nekako. Ne znam vrijedi li to za sve, ali mislim da za dobar dio da. Patnja može uništiti čovjeka ili ga naučiti istinskim vrijednostima.
Te večeri smo spavali u nekom selu iznad Budve kod prijateljice iz Novog Sada i bilo je lijepo. Osim Artiju koji je više puta proplakao zbog strmine do gore. Njena kuća je, naravno, bila zadnja u selu.
Inače posjetili smo i spilju Lipa pored Cetinja koju su preuzeli isti investitori kao i Postojnsku jamu kako su nam rekli. Preporučamo. Tura traje sat vremena, ticket je 10 eura, ali Anu sam uspio prošvercati pod curicu od 15 godina pa smo za nju dobili popust. S obzirom na njeno lice kečkice nisu bile potrebne. Posjetili smo i manastir Ostrog iz 17. stoljeća kojeg je osnovao hercegovački mitropolit Vasilije i koji nas je blago razočarao. Jest da je napravljen u stijeni, da ima prekrasan pogled na Bjelopavlićku ravnicu i neke od najstarijih i najljepših freski poput one svetog Nikole za koju kažu da je druga najljepša na svijetu dok je prva u Moskvi, ali odnos popova prema ljudima nas je pogodio. Jedna žena je doslovno plakala i ljubila sliku sv. Vasilija, a ovaj ju je ispred nas potjerao da ne čekaju i on i ljudi. Držao se tako uzvišeno. Ja jesam više ikonoklast, ali to nema veze s tretiranjem drugog ljudskog bića i pokazivanjem primjerenog poštovanja. Primjetio sam po ne znam koji put da pravoslavna crkva više širi bogobojažljivost od katoličke i da su i njeni vjernici puno više sputani od katoličkih. Uh… Dotaknuo sam osjetljivu temu jelda? Nemojte se ljutiti to je samo osobni dojam kroz dugi niz godina. Pravila, izuzeci od pravila, ponašanje vjernika itd me dovelo do ovog zaključka premda nemojte misliti da branim katoličku crkvu. Ni najmanje. Crkva je ljudska institucija, religija je ljudska tvorevina prema tome grešna. Vjera je duhovnost i kao takva nema veze s religijom. I ja sam vjernik, a institucije uzimam s rezervom. Bog nije osvetoljubiv, Bog sve voli. Na tebi je hoćeš li ići za njegovim riječima ili nećeš, a ova bogobojažljivost kojom se svaka crkva služi je metoda ucjene kako da bi crkva sačuvala moć i integritet koji drži tisućama godina. Uzmi od crkve ono što je lijepo poput molitve, zajedništva i međusobnog pomaganja i solidarnosti, živi po Božjim zakonima, a ne po crkvenim i to je za mene recept za sreću.
I to je to od Crne Gore za ovaj put. Za jednu malu zemlju od oko 620 tisuća stanovnika i više nego dovoljno. Što reć još osim… Oj svijeta majska zoro, mati naša Crna Goro, hvala ti na svemu i dobro nam stoj!
Albanija. Za Albaniju nažalost ne možemo reći puno jer smo većinom kroz nju samo prošli. Mogu jedino ispričati prošla iskustva i usporediti ih sa sadašnjim. Albaniju sam prvi put posjetio 2010 godine. Granica je i tad i sad izgledala kaotično. Svi u koloni izlaze iz auta deru se i dovikuju s policajcima i carinicima koji trče lijevo, desno kao da su na baseball meču, a ne na granici. Mi samo sjedimo u autu i razrogačenih očiju se čudimo. Odjednom ispred nas auta nema, ali nema ni carinika. Mogli smo komotno proći jer nas nitko nije tendio 5 posto, ali smo pričekali da netko dođe. Dotrčao je policajac, ušao u kućicu, uzeo nam dokumente i simpatično nas pitao gdje idemo i jesmo li ikada bili u Albaniji. Zaželio nam je sa smješkom i od srca sretan put i pustio nas dalje. Tada smo nakon granice s Crnom Gorom naišli na asfalt kojeg bolje da nije bilo. Rupa na rupi, a mercedesi piče preko nje kao da je njemački autoput. Duga svjetla u prometu i nitko se ne mari gasiti ih. Mislim da nije bilo ni zakona koji to regulira. Autoput nije imao označene trake i auti se prestrojavaju bez žmigavaca i pretiču i s lijeve i desne strane. Mene su čak paralelno prošli i šleper i auto iz suprotnog smjera s lijeve i desne strane mog auta bez trubljenja kao da je to normalno. Dakle, nota bene, prošao sam između njih u suprotnom smjeru. Ako kod nas sva četiri žmigavca daju opravdanje da stanete bilo gdje u Albaniji ni oni nisu nužni. Samo stanite i ljudi će vam mimoilaziti pa makar se na trotoar penjali. Ali trubiti ili ljutiti se neće. Naišao sam tako i na mrtvu kravu nasred široke ceste i jedva ju zaobišao. Sto metara nakon toga je asfalt prestao kao da je odrezan pa sam se pri brzini od 100 km na sat našao na bijelom putu i zakočio fulavajući neosvjetljeni traktor za 20 cm. Cestovno osvjetljenje? Što je to? U Tirani je postojalo 6 traka u jednom smjeru, jedna u drugom. Na semaforu je normalno da se zapričate s vozačem do i da se crvena i zelena svjetla pale i gase i da je iza vas kolona, ali da nitko ne trubi dok ne završite ćakulu. Pasa lutalica je more i na svakom koraku. Itd. Itd. No Albanija danas… Albanija danas je u potpunosti druga priča. Sve prometnice su osvjetljene, asfalt je nov, trake su reflektirajuće, ali ako vam to nije dosta da vozite sigurno po noći ne brinite jer su trake potpomognute mačjim očima. Duže cijele Albanije od Skadra do izlaza prema Ohridu. Albanija danas izgleda sve više kao neki multimilijunski casino. Nekada su kuće bile straćare i potleušice, a danas u tih 7 godina kao da su ih zamijenili vilama koje se natječu međusobno kičem. Imam filing dok prolazimo njome kao da je albansko stanovništvo kolektivno dobilo na lutriji i nema pojma što će s tolikim parama pa se natječu u kiču i izgradnji. Beton svugdje. Drač krasi katastrofalna gradnja bez plana i bilo kakvog razuma i estetike. Neki dijelovi grad izgledaju lijepo, ali to je u onom Las Vegas stilu gdje imate filing da prolazite kroz filmsku scenu s palmama i prekrasnim fasadama koje su okrenute prema vama, a ako uspijete zaviriti iza vidite neofarbani beton ili golu ciglu obavijenu s tonom strujnih i telefonskih žica. Smiješno i otužno. Gospođa u Draču u hotelu Albion u kojem smo spavali je bila prekrasna osoba i jako ljubazna te nam je s tugom u očima objasnila kako je njen hotel koji je projektirao i izgradio njen muž nekada gledao na more, ali je drugi građevinar potkupio vlast i kroz 10 godina sagradio još tri ogromne zgradurine ispred njene. Inače, noćenje u njemu dođe 30 eura s doručkom, a parking dobijete uz to u zaštićenom dvorištu tako da palac gore i preporučamo. Sad se svi nadaju da će doći Poljaci i kupiti jeftine stanove i apartmane. Kaže gospođa da nema puno investitora osim Talijana koji zapošljavaju žene u tekstilnoj industriji, a svi znamo kakve su plaće u tekstilnoj industriji. Albanski „Kamensko“ na svakom koraku. Kad je čula da smo iz Hrvatske sa žaljenjem je rekla… „Ah, onda vi znate… Mi smo miljama po pitanu turizma iza vas. A htjeli bi vas stići. Imamo prekrasnu prirodu.“ I zbilja imaju osim jedne stvari. Ne cijene ju. Ta priroda se ne vidi od smeća koje leži na svakom centimetru tla. Kasnije smo po njenoj preporuci otišli do rta Rodon koji bi zbilja, ali zbilja oduzimao dah da ne liči na deponij, a plaže na skupljaonicu smeća. Ja kao ekološki frik koji organizira u Rijeci akcije čišćenja i kojem se šetnja s djevojkom svodi na to da u jednoj ruci držim njenu ruku, a u drugoj boce, papire, plastiku itd. pa kad mi pofali mjesta njenu slobodnu ruku uposlim jednostavno ne mogu probaviti to što vidim. Srce mi se cijepa i komadići izgaraju u pepeo svaki put kad nakon treptaja otvorim oči. Cape Rodon je mjesto koje je kao raj i kojim se nacija ponosi i vidimo ljude kako roštiljaju. Ali frajer si pomaže tanjurićem rasplamsati vatru i taj isti tanjurić švikne do sebe na pod. Oni roštiljaju usred smeća. Doslovno. A zemlja je prekrasna. Apsolutno dah oduzima. Cape Rodon je pješčani rt koji pomalo podsjeća na Susak, ali je kudikamo ljepši i sa svojim bunkerima. Albanija ima 750 000 bunkera od kojih većina cilja prema Jugoslaviji i koje je dao izgraditi diktator Enver Hodža. U prosjeku 24 na svaki kilometar. Ispada da je na svakog četvrtog stanovnika izgrađen bunker. Ti bunkeri su postali simbolom albanske izolacije. Danas se prenamijenjuju u hotele, restorane itd, ali još uvijek nema velike investicije ili plana što s njima. Na naš upit kako Albanija tako brzo raste jednog od menadžera nekog hotela on se nasmijao i ustanovio: Dva razloga – 1. Lova koja stiže od emigracije i 2. Lova koja stiže od droge. Da. Albanija broji nebrojeni broj plantaža canabisa koji se potom dila diljem Europe i svijeta, a vlada je povezana s time kako kažu. Strašno je to, ali eto… Zemlja napreduje. Kako tako. Veliki konflikt vlada u meni dok se vozim Albanijom. S jedne strane ljudi su prekrasni i stalno nas pozdravljaju i žele nam pomoći, a s druge strane ti isti ljudi bacaju smeće okolo i grade gigantske građevine devastirajući pritom sve oko sebe. Kao da ne vide… Kao da ne razumiju… Jednom kad uništiš zemlju… Nema nazad. Kako je jedan naš vlasnik kampa na Pagu, čini mi se, ovo ljeto izjavio: „Priroda je lijepa i sve to, ali… Nije to ono što turisti žele.“ Tog poduzetnika bi vrlo rado petardirao u Albaniju jer će tu zasigurno naići na istomišljenike. Ne debilu. Priroda je točno ono što turisti žele. I to ne bilo kakva priroda već netaknuta priroda i jebi se i ti i tvoje moronske floskule utemeljene na dreku od iskustva jer da si ikada izletio iz svoje prćije shvatio bi da je upravo priroda uz minimum ljudske intervencije točno ono što turisti žele. Svatko se želi osjećati kao da je prvi negdje došao i nešto otkrio. Točka. Zato ljudi… Opet. Ne bacajte ništa na ulici i u prirodu. Ne budite debili. I vama je draže sjediti na zelenoj livadi nego na plastici, bocama, odbačenom vodokotiliću, automobilskim gumama i papirima.
Albanija ulaže u turizam… Vlada je u zadnjih 2 mjeseca spustila pdv na hotelski smještaj s 20% na 6%, ali to je sve kozmetika i vatrogasne mjere. Ono što je prvo na tapeti je da se zaustavi divlja gradnja i cijela zemlja dobro pomete, a onda dalje. No to zahtjeva i ozbiljnu borbu protiv korupcije, a ima li za to Albanija snage… Vrijeme će pokazati. Sve u svemu divni su ljudi, ali se maćehinski odnose prema vlastitoj zemlji. Evo i carinik koji nas je pretresao na granici s Makedonijom nam je odrezao dinje i dao nam sredstvo za ruke da ih operemo. Jako nam se nasmijao i zahvalio nam se na društvu. Zamislite. A netom prije nam je kenjao zbog drona da je visoke vrijednosti i da moramo platiti neka davanja države jer unosimo predmet visoke vrijednosti u zemlju. Naravno, da nismo ni Ana ni ja znali Engleski i da smo oboje bili nevjerojatno pozitivni, nevjerojatno glupi i nevjerojatno ljubazni. Kad se čovjek smekšao dao nam je sve što ima. I tu je ono gdje maske padaju i ljudi se skuže i spoje. Iskrenost i ljubaznost. Za Albaniju, zemlju od nekih 2,86 milijuna stanovnika po popisu iz 2016 godine smo rekli sve dojmove koje smo stekli u ta nepuna tri dana provedena u njoj. Zemlja s velikim potencijalom i divnim ljudima koji još uvijek moraju puno učiti.
