Često su malo više od djece i možda čak ni ne shvaćaju posljedice kod objavljivanja fotografija na društvenim mrežama. Savjeti psihologa, udruga i policije za žrtve, ali i za nasilnike. I roditelje
Nasilnici i žrtve srame se potražiti pomoć
Postoji samo jedna mantra koju ponavljaju policija, udruge za borbu protiv cyberbullyinga i psiholozi. A to je: govorenje. Uvijek progovorite ako postanete žrtva nasilnika, progovorite čak i ako ste pomalo nesvjesno postali nasilnik; možda tako što ste objavili fotografiju, a da niste svjesni posljedica. Jer uvijek se možemo vratiti korak unatrag. Novost je zapravo dob koja sa sobom nosi i mnogo nesvjesnosti: autori i žrtve internetskog nasilja sada su često nešto više od djece.
Covid je, zbog nastave na daljinu, drastično snizio dob u kojoj se prvi put uzima tablet u ruke; a društvene mreže, kao i grupni chatovi, postali su jedini način višemjesečne komunikacije. Iz tog razloga, prema mišljenju psihologa, odrasli sada ne mogu ignorirati problem; čak i ako zbog svoje dobi ne vole društvene mreže, moraju shvatiti da su one sastavni dio života njihove djece i zato moraju upoznati njihove mehanizme. I oni moraju prije svega govoriti. Ono što se događa online mora postati tema poput mnogih drugih s kojima se svakodnevno susrećemo, s vrlinama i slabostima, opasnostima i pravilima.
Nije slučajno da je policiji kao i udrugama koje već godinama rade na pomoći djeci žrtvama zlostavljanja i internetskog nasilja, poput Plavog telefona, Save the Children ili PsyPlus, uz pružanje psihološke pomoći (a u mnogim slučajevima i zakonodavne), cilj prije svega razgovarati s djecom. Odlascima u škole, dijeljenjem svjedočanstava onih koji imaju takva iskustva i pozivom da se nitko ne osjeća krivim ako završi u rukama nasilnika. Zapravo, često je sram taj koji sputava djecu i tjera ih da i dalje šutke pate. Iz tog razloga, učitelji također imaju temeljnu ulogu. Internetsko zlostavljanje je fenomen koji pogađa dobne skupine malo starije djece: viši odjeli osnovne škole su dob kada se ovo zlostavljanje najčešće događa, u kontekstu u kojem ni žrtve ni počinitelji često nemaju svijest o tome koliko je ozbiljno ono što rade, a kad pate niti o svom pravu na sigurnost. Sram ih tjera da nastave patiti u tišini. To je vrlo važan element jer djeca ne žele da njihovi roditelji znaju da su bili meta, da su bili previše naivni. Stoga ništa ne govore obitelji, nego i dalje trpe maltretiranje. Pokušavaju to riješiti sami, ali u mnogim slučajevima ne uspijevaju. Ponekad se direktno obrate udrugama, ohrabre se jer se osjećaju zaštićeno ekranom pa pišu tražeći pomoć.
Zatražiti pomoć je bitno jer su bullying i cyberbullying sada povezani i ulazi se u pakao koji ima dvostruko lice, ono na društvenim mrežama i ono u školi. “Razmak između stvarnog i virtualnog – uvjerava predsjednik Plavog telefona – danas više ne postoji, zbog čega je važno ići u škole, razgovarati s djecom i ponuditi im pomoć i rješenja podrške”. Psihološku pomoć, naravno, ali ne samo to.
Ostaje ključno, za sve što se tiče mreže, odmah obavijestiti policiju jer što prije stigne dojava, lakše je intervenirati. Pomoć se može potražiti i anonimno, vrlo je važno prijaviti sumnjivi sadržaj ili stranicu jer je to ogroman teritorij s različitim razinama rizika. Zapravo, internetsko zlostavljanje ima potencijalno ogromnu publiku. Činjenica da može ostati anoniman, može natjerati zlostavljača da se ponaša na još nasilniji i agresivniji način, govoreći stvari koje ne bi rekao osobno. I zato je važno odmah reagirati, govoriti, prijavljivati, osuđivati, jer često što više vremena prolazi, agresije, fizičke ili virtualne, postaju sve žešće. Govor je vrlo važan, prije svega kako bi se pomoglo žrtvi, ali i zato što na taj način uspijevamo identificirati i nasilnika koji također doživljava jaku nelagodu i treba mu pomoć. To je element koji se snažno odražava u prijedlogu zakona protiv zlostavljanja i internetskog zlostavljanja. Naglasak je na prevenciji i preodgoju. I na potrebu da se nasilniku pomogne “da vrati empatiju prema drugima”.
