S obzirom na to da je identitet uvijek aktualna tema o kojoj se vrlo rado – a ponekad i vrlo žustro – raspravlja, te potaknut i najnovijom predstavom Talijanske drame HNK “Ivan pl. Zajc” Fijumani: Europljani po tradiciji, pomalo i silom,odlučio sam ponuditi čitateljima nekoliko citata o kulturno-jezičnim prilikama u Rijeci kroz povijest kako bismo mogli promisliti o prošlosti svoga grada, a s pogledom uprtim u sadašnjost i budućnost. Posebno ćemo se usredotočiti na višestoljetni hrvatsko-talijanski suživot, nekoć toliko karakterističan za Rijeku.
Počeci
Ervin Dubrović lijepo piše o supostojanju i drevnosti dviju civilizacija: „Ovdje su, na prostoru Kvarnera i Istre, začudo, ili baš zbog neprestane svijesti o granici i o rubu vlastite civilizacije, najduže, najtvrdokornije i najbujnije ostali jedni kraj drugih prisutni i živi i milenijska slavenska, hrvatska glagoljaška tradicija i još osebujnija i istrajnija istroromanska etnička skupina, kultura i jezik, koji vuku zadivljujuće porijeklo od pradavnih rimskih vremena i drevnih stanovnika Istre!“ (Ervin Dubrović, Dometi, časopis za kulturu i društvena pitanja, god. XXVI, broj 3/4, 1993., str. 6.)
To je ona ista „milenijska romansko-slavenska simboza na istočnom Jadranu“ o kojoj govori veliki lingvist i romanist Petar Skok, a koju nalazimo npr. u Trstu, Puli, Labinu, Plominu, Lovranu, Cresu, Krku, Rabu, Zadru, Splitu, Trogiru, Korčuli, Kotoru…
U 7. stoljeću u nekadašnju rimsku Tarsatiku stižu Hrvati. Ne znamo detalje, jer nema puno izvora o Rijeci u srednjem vijeku, ali možemo pretpostaviti da je tada počelo postupno miješanje romanskog i slavenskog (hrvatskog) stanovništva, kao što je to bio slučaj u dalmatinskim gradovima.
Piše Igor Žic u tekstu “Povijest riječkog hotela Bonavia”: „Rijeka je grad s kontinuitetom od dvije tisuće godina. Rimske zidine Tarsatice iz I. stoljeća, nadograđene u IV. stoljeću, tijekom srednjeg vijeka bile su samo održavane i obnavljane, ali identične u svakom metru svog obima. Slaveni su se pomiješali s lokalnim romanskim stanovništvom i grad se transformirao u Flumen Sancti Viti (Rijeku svetog Vida) (…)“
O kontinuitetu romanskog življa govori npr. povjesničar Petar Strčić. On piše referirajući se na grad Krk, ali njegove riječi vrijede i za mnoge druge gradove duž istočne obale Jadrana: „Ostaci romanskog stanovništva (…) — ojačani naročito od 15. st. nadalje doseljenicima iz venecijanskog područja — postepeno se profiliraju u talijansku narodnost (…)“ (Petar Strčić, Prilog za sintezu povijesti otoka Krka (s izborom literature). Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 34.)
“Vulgo fiume oder reka”
Riječki je povjesničar Giovanni Kobler zapisao: “U dokumentima od 14. stoljeća nadalje grad Rijeka često je označavan nazivima: Sv. Vid, Rijeka svetog Vida, (…) St. Veit am Pflaum, St. Veit apud Phlawon; premda je narod i dalje govorio Fiume i Reka“. (Giovanni Kobler. Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Trst, 1978., sv. 1, str. 24.)
„(…) stoga su Fiume i Reka bili narodni nazivi, dok je Sv. Vid naknadni dodatak“ (Isto, str. 136.)
Godine 1689. Johann Weichard Valvasor je u svom djelu „Slava vojvodine Kranjske“ objavio poznati grafički prikaz Rijeke naslovljen „Statt S. Veith am pflaum vulgo (tj. „u narodu“) fiume oder reka.“
U gradskoj toponimiji, od 15. st. nadalje, nalazimo hrvatske i talijanske nazive: npr. Vela crekva, Sokol, Lešnjak, Beli Kamik, Rastočine, Zagrad, Dolac, Klanac, Gomila, Žabica, Potok, Mlaka, Brkalo. Istovremeno, imamo npr. Zudecca/Zuecha, Fiumara, Castello, Duomo, Barbacan, Ster/Stajo, Sasso Bianco, Corso, Pomerio, Scoglietto, Torretta, Belveder, Mustacion itd.
Jezične prilike
Glede jezičnog pitanja, stručnjakinje pišu: „(…) u gradu su zasigurno već u 15. st. koegzistirali hrvatski jezik (…) te jedna varijanta venetskoga jezika (…) no s obzirom na povijesne činjenice, tj. da su već u 9. i 10. st. na istočnoj jadranskoj obali mletački trgovci, pomorci i vladini dužnosnici govorili mletačkim, vjerojatno se govorila i ranije“. (Mirjana Crnić Novosel; Nina Spicijarić- Paškvan, „Fijumani i stavovi o fijumanskom idiomu u 21. stoljeću“, Riječki filološki dani 9: zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, ur. Diana STOLAC, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, 2014., 410.)
„Bilo da je fijumanski dijalekt svojim temeljnim slojem kontinuanta jezika autohtonog romanskog življa s naknadnim naslojem venecijanizama, bilo da je njegova osnovica specifična mješavina talijanskih dijalekata italskih doseljenika od XIII. stoljeća nadalje s kasnijim postupnim venecijanskim jezičnim naslojem, u Rijeci je stoljećima supostojao s riječkom čakavštinom Hrvata (…)“ (Iva Lukežić, „O dvama riječkim pučkim jezicima“, Fluminensia, god. V. (1993.), br. 1-2, 27.)
U 17. stoljeću svećenik Marko Ljubičić piše: “(…) budući da se Rijeka nalazi u Iliriku, opći je jezik stanovnika ilirski, što nitko tko je ondje živio ne može zanijekati (…) isto je tako opća upotreba italskog jezika”. (Vidi: Alessandro Damiani, “Fiume ab initio città bilingue“, Istria Nobilissima, Venticinquesimo concorso d’arte e di cultura, Antologia delle opere premiate, Unione Italiana –Fiume, Università Popolare di Trieste, 1992., str. 249.)
Godine 1909. poznata riječka pedagoginja Gemma Harasim piše: „Zemljopisno ovdje u našem gradu oduvijek postoje samo dva jezika koja se govore i međusobno susreću: talijanski i hrvatski; ili, malo točnije, talijanski dijalekt koji ima mnoge sličnosti s mletačkim (poput svih dijalekata u ovim stranama) i hrvatsko-ilirski dijalekt, također svojstven Primorju (…)“. (Gemma Harasim, „Riječka pisma“, Fluminensia, god. V. (1993.), br. 1-2, str. 7.)
U mađarskoj publikaciji Fiume és magyar-horvát tengerpart iz 1900. godine nalazimo ovo svjedočanstvo: “Krenemo li uskim ulicama Staroga grada, na svakom ćemo koraku čuti starice kako na hrvatskom jeziku uvelike ogovaraju neku svoju znanicu ili znanca, a kada se već dobro zahuktaju odjednom započnu ogovaranje na talijanskom jeziku – bolje rečeno na nekome riječko-talijanskom narječju. Navratimo li u kakvu skromnu krčmu, čut ćemo svijet koji uz čašicu vina podjednako govori hrvatski kao i talijanski.“ (vidi: Nina Spicijarić Paškvan, „Rijeka u mađarskom sjećanju – Fiume magyar emlékezete (Muzej Grada Rijeke, 1. prosinca 2011. – 25. veljače 2012.)“, Rijeka, god. XVII. (2012.), sv. 1, str. 87-88.)
Prema statističkim podacima iz 1910. godine, 80% Riječana poznavalo je talijanski jezik, 53% ih je poznavalo hrvatski jezik, a 21,9% znalo je mađarski jezik. (Vidi: Ilona Fried, Fiume. Città della memoria, Verona: Del Bianco Editore, 2005., str. 75.)
Jezici u crkvenom životu
U crkvenom je životu, od srednjeg vijeka pa sve do početka 20. st., bila prisutna dvojezičnost: propovijedalo se, pjevalo i ispovijedalo na hrvatskom i na talijanskom. Osim toga, bilo je prisutno i latinsko i glagoljaško bogoslužje.
Ban Josip Jelačić u svom „Stručnom mišljenju“ upućenom austrijskom ministru pravde 1852. tvrdi da „iskustvo tamošnjih duhovnih vlasti kaže da se od 8.000 žitelja Rijeke godišnje 5.000 ispovijeda na hrvatskom, dok se oko 3.000 ispovijeda na talijanskom (…). (Ivan PEDERIN, “Stručno mišljenje Josipa Jelačića o uredovnom jeziku riječkih sudova upućeno austrijskom ministru pravde (1852)“, Vjesnik istarskog arhiva, god. I. (1991.), str. 160.)
Giovanni Kobler (1811-1893.) piše da je u katoličkim crkvama u Rijeci propovijedanje na talijanskom i hrvatskom jeziku „drevni običaj“. Tako je 1573. općina tražila „ilirskog“ korizmenog propovjednika za crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i talijanskog za crkvu sv. Jeronima; u potonju je crkvu 1594. primljen talijanski propovjednik, a u crkvu Marijina Uznesenja, 1597., hrvatski. Tijekom korizme 1605. župnik je u crkvi Uznesenja BDM propovijedao na hrvatskom jeziku, a jedan benediktinac na talijanskom. (Kobler, Memorie, sv. 3, str. 30-31.)
Nailazimo i na podatak da je tijekom velikog osmodnevnog slavlja u čast Čudotvornom raspelu od 12. do 19. ožujka 1796., na koje su pohrlili i deseci tisuća vjernika iz Istre, Kranjske i Hrvatskog primorja, svaki dan ujutro održavana pjevana misa i talijanska propovijed, popodne je bila hrvatska propovijed, a u srijedu je održana i njemačka propovijed. (Kobler, Memorie, sv. 1, str. 139.)
Još neke zanimljive informacije o crkvenom životu, konkretnije o priredbama đačkih Marijinih kongregacija, donosi prof. Iva Lukežić: „(…) 1648. godine su simboli Muke Isusove tumačeni latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom, a nakon procesije izvedena je alegorijska igra na hrvatskom jeziku; 1704. je nakon pokorničke procesije jedan zbornik kazivao talijanskim jezikom jednu, a drugi hrvatskim jezikom otpjevao drugu osjećajnu pjesmu o Muci Isusovoj; 1726. godine najprije je izvedena alegorija u crkvi, nakon čega su dječaci s improvizirane pozornice pjevali hrvatske i talijanske pjesmice, a ophodnja je završena propovijedima na hrvatskom i talijanskom jeziku, a gotovo isto je zabilježeno i za 1754. godinu.“ (Iva Lukežić, „Prva „riječka“ knjiga (nastavak)“, Fluminensia, god. II. (1990.), br. 2, str. 133.)
Slijede sada citati preuzeti iz dnevnika riječke Kongregacije Gospe žalosne (preveo sam talijanski tekst iz 17. i 18. stoljeća):
1660. “Na Veliki četvrtak oko 5:30 ujutro, procesija školaraca ispratila je našu kongregaciju (…) Čitani su simboli i recitacije na latinskom i slavenskom. (…) nakon što je kip Žalosne Gospe postavljen nasred velikog oltara, svećenik talijanske kongregacije održao je propovijed narodu (…). “
“Ove 1686. godine prilikom naslovne svetkovine kongregacije (…) održane su nužne svečanosti, tj. prva i druga večernja, pjevana misa i talijanska propovijed (…) tijekom 3 dana Duhova (…) održane su 3 talijanske jutarnje propovijedi i 3 slavenske propovijedi (…)”
30. svibnja 1762. „Pedesetnica. (…) U 9 je započela misa koju je pjevao prečasni kanonik Lumaga. Nakon Vjerovanja, pater Cossovich uspeo se na propovjedaonicu kako bi propovijedao na talijanskom jeziku. (…) U 5 sati započeo je zborni motet, a pater Francesco Saverio Cortivo održao je ilirsku propovijed. Nakon propovijedi, glazbenici su otpjevali litanije Blažene Djevice Marije, a potom je prečasni kanonik Lumaga udijelio blagoslov. Bilo je u crkvi mnoštvo naroda”.
31. svibnja, ponedjeljak “(…) Večeras je prije blagoslova pater Marchisetti propovijedao na ilirskom.”
1. lipnja 1762. „Cijelog se ovog dana, koji je bio treći blagdan Pedesetnice, sretno nastavila četrdesetosatna pobožnost. Jutros je pater Pietro Cossovich propovijedao na talijanskom jeziku. Prečasni kanonik Monaldi otpjevao je misu. Nakon ručka (…) započela je pobožnost. Na ilirskom je propovijedao pater Cortivo. (Vidi: B. Budicin, M. Leideck i T. Perinčić, “Izbor gradiva: VI. Dnevnici pobožnih družbi u Rijeci”, Fontes, vol.25, br. 1, str. 351-534, 2019. [Online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/index.php/247821)
A ove su riječi dio govora koji je riječki nadbiskup Ivan Devčić održao prilikom dolaska pape Ivana Pavla II. u Rijeku 2003. godine: „Sveti Oče, nalazite se u gradu koji su, uz Hrvate, stoljećima gradili i uljepšavali i pripadnici drugih naroda, posebice Talijani i Mađari. Baštinici smo bogate prošlosti u kojoj su razdoblja autentičnog suživota neizmjerno dublja i duža od onih obilježenih nerazumijevanjem i sukobima.“ (Dorotea Pleše, „Il saluto dell’arcivescovo Ivan Devčić“, La Tore, god. XIII. (2003.), str. 6.)
Nakon tolikih citata, red je da zaključim vlastitim riječima: općenito govoreći, tko god je malo dublje istraživao Rijeku, njenu kulturu i njen duh kroz stoljeća, te izašao iz tijesnih okvira ustaljenih nacionalnih narativa (hrvatskog i talijanskog), uviđa sljedeće: kao što muškarci i žene čine ljudski rod, tako su kroz povijest Hrvati i Talijani činili Rijeku i njeno ljudsko tkivo. Od srednjeg vijeka pa sve do 1950-ih, bio je to grad s dva domicilna naroda i dva narodna/pučka jezika (riječka čakavica i fijumanski dijalekt). Nemoguće je, dakle, zamisliti povijest i identitet Rijeke bez jednog od ta dva elementa, koja su tako duboko, intimno i nerazdvojno isprepletena, a koja su ovdje ostavila neizbrisiv trag i pečat.
