Možemo je jedna u nizu stranaka/pokreta koju su na površinu izbacili protestni glasovi. Kada nam dosade neke figure ili grupe u politici onda oni malo svjesniji ljudi, bez obzira na svjetonazor, daju svoj glas aktivistima koji u određenom trenutku znaju artikulirati nezadovoljstvo razočarane većine. Tu je tajming strahovito bitan, posebno kada se mediji sinkroniziraju s njima u izvještavanju onih tema i problema iz kojih se može vidjeti da pred zakonima i institucijama ipak nismo svi isti. Naravno, veliki populisti, kao što je bio pokojni Bandić ne mogu kroz proračun potkupiti sve građane, a negativnosti klijentelizma uvijek pogode i one koji donekle uživaju u blagodatima istih. U određenom trenutku koristi i štete nisu više u zadovoljavajućoj pozitivnoj proporciji pa se zakinuti građani okreću protiv dojučerašnjih miljenika. Posebno kada taj populizam počne graničiti s pohlepom i bahatošću, kao što je to bio slučaj s pokojnim Bandićem.
I SDP-ova garnitura u Gradu i Županiji je isto tako populistički i klijentelistički nastrojena ali ta ekipa je uvijek znala operirati u granicama dopuštenog mentalnog opterećenja građana koji ne trigira dovoljnu količinu protestnih glasova. Taj pristup, koji zbog loše radne i poslovne perspektive pretežno izaziva depresiju i potiče iseljavanje radno sposobnog stanovništva, na izbore pretežno izvlači profesionalne stranačke birače, njihovu rodbinu i političke klijente. Mali postotak protestnih birača svoj glas daju na temelju nekih svojih trenutačnih emocija aktivistima koji su fokusirani samo na određene aktualne probleme koji tište građane. Naravno, ti problemi mogu biti primarne, sekundarne ili tercijarne naravi, da ih tako nazovem po važnosti. Zanimljivo je da većina građana pretežno osjećaju na sebi samo posljedice ali ne znaju i prave uzroke svojih problema.
Kako vam to funkcionira u stvarnosti? Besplatni ili debelo subvencionirani vrtići za sve, jedan su od omiljenih predizbornih trikova političara. Kao prvo, besplatno ne postoji nigdje na svijetu. Znači od nekoga smo uzeli taj novac da bi ga nekome poklonili, čak i onima koji djecu dovoze u bijesnim autima od 50.000€ pa na gore. Tako jedan brodomonter iz 3.maja financira dijete nekome tko živi u vili i renta masu apartmana na Krku. Njegovo nadareno dijete na kraju ne može studirati jer socijala nije fokusirana samo na one kojima to stvarano treba. Kada kupujete izbore kroz proračun morate zahvatiti što više ljudi. Bolje je 100 kn potrošiti na 100 ljudi nego dati 100 kn onome kome stvarno treba.
I društvene vrtiće treba izgraditi a tu se obično primjenjuje ona, što skuplje to bolje, kao što je i u svim ostalim javnim investicijama. Zašto je to tako valjda nije teško za shvatiti. Naravno uz takvu investiciju ide i široka lepeza radnih mjesta koja je neshvatljiva za “škrti” demokratski zapad. Moje dijete je išlo u strani privatni vrtić u prizemlju postojeće stambene zgrade. Hranu za naše dijete smo morali sami pripremat i ostavljat dvjema tetama, koje su i bile vlasnice tog obrta. I ovdje su političari ubili bilo kakvu privatnu inicijativu koja bi na kraju mogla izbalansirati troškove i prilagoditi ih našim primanjima. Ali ta ekipa nikad ne gleda na omjer uloženog novca i što taj novac na kraju generira. U tobožnju brigu za djecu i socijalno ugrožene upakirali su i stranačko-klijentelističke potrebe.
Investicije u sport i kulturu su ista priča. Sve te megalomanske javne investicije koje nemaju pokrića u ekonomskoj snazi Grada i Županije iscrpljuju postojeću ekonomsku bazu, nas iz realne privrede, i usmjeruju novac u plaće novozaposlenih, i u održavanje tih investicija. Govoriti da Rijeka nije toliko zadužena, a višak troškova prebacivati na javna komunalna društva, koja nam onda podižu cijene komunalnih usluga je licemjerno i podlo. Kada bi ja na ovaj način vodio svoje kućne financije već bih davno bankrotirao. Kada imate monopol na postojeće komunalne usluge onda se nesposobnost uvijek pokriva cijenom komunalnih usluga. Tu političku megalomaniju na kraju plaćaju pretežno oni koji rade u realnoj privredi, a takvih je sve manje. I sada pomnožite sve to s brojem JLS-e rastrgane Općine Rijeka. Svatko ima svoju miješalicu i svako priprema svoj beton za novu rundu nepovezanih megalomanskih infrastrukturnih projekata, koji faktički uništavaju društveno bogasttvo i tjeraju nove generacije mladih na novi egzodus.
Kada vidim labirinte kamenih zidova u Kostreni, pitam se imali uopće pametnih ljudi u onoj zgradi? Znaju li točno koliko se mladih iselilo i zbog čega? Što ja imam od toga što mi par Bosanaca, Filipinaca i Indijaca postavlja ivičnjake i kamene zidove po PGŽ kada sam morao uložiti vlastiti novac i pamet da bih sina doveo na razinu njemačkog učenika i omogućio mu upis na elitni tehnički univerzitet, bez dana prakse u Rijeci. Školujemo inženjere da bi prodavali stranu tehničku robu, radili u McDonaldsu ili u novom hotelu Hilton na Kostabeli. Može Klarić, jedan od najkvalitetnijih političara u PGŽ trljati zadovoljno ruke “svojom” industrijskom zonom ali tamo od prave industrije nema niti slovo “i”. To je trgovačko-preprodajna zona stranih i domaćih trgovaca koji nama Hrvatima isisava ostatke obiteljskog blaga. Ako su neki učenici i student pametniji od profesora kako očekivati da će nam naša mlada intelektualna elita ostati u Rijeci i PGŽ? Ako sada gradimo bolnicu za Majku i Dijete, koliko još megalomanskih bolnica moramo izgraditi da bi zaokružili kompletnu njegu za bolesnika u gradu i županiji, koja će uskoro pasti ispod 200.000 stanovnika? Po logici političara, trebalo bi ove male beskorisne općinice isto tako razbiti na manje, pa smo se riješili svih naših problema. Povećanjem lokalnih betonskih miješalica sigurno bi zaustavili egzodus naše djece prema industrijski “zatucanom” zapadu.
Ova SDP-ova ekipa svoj populizam i biračku bazu temelji na širokom socijalnom programu, sportu i kulturi gdje su potrošili i još uvijek troše najviše novaca, kao i svi ostali u riječkom okruženju, bez obzira na stranačku boju. Oni samo uzimaju vašu bankovnu karticu, dignu vaš novac i uključe miješalicu. Čak i ivičnjake i kamene zidove ne znaju napraviti po realnim cijenama nego i to debelo preplaćujemo. Za istinske dubinske reforme javne uprave, školstva, zdravstva, novog teritorijalnog preustroja koji bi omogućio rentabilnije korištenje materijalnih i intelektualnih resursa, niti imaju pameti niti imaju volje. Bedasti političari uvijek stranačku korist i korist svojih političkih klijenata stavljaju ispred budućnosti naše djece, sve dok indijski jezik ne postane dominantan na ulicama Rijeke. Na drugoj strani su protestni pokreti i stranke su uvijek fokusirani na samo neke teme. Bez kompletne slike problema i politike koja stoji iza toga skoro da uvijek dolazi do razočaranja birača. Ako nisu pukli na kvaliteti onda su pukli na lešinaranju njihovih članova. Niti oni nisu imuni na dugoprstiće, jer stranačka organizacija i hijerarhija im ne odudara od prosječnih hrvatskih stranaka.
