Kolumne

Denis Kuljiš: Fašistički Disneyland na jezeru Garda

Denis Kuljiš: Fašistički Disneyland na jezeru Garda

Piše: Denis Kuljiš/Žurnalist

Na strmim obroncima glacijalnog jezera Garda, u šumi čempresa i borovine u koju su presađene afričke palme, kao fatamorgana ukazuje se pramac jednog divovskog ratnog broda. Koji je kolos digao u brda oklopni krstaš od tri tisuće tona naoružan sa četiri topa od 152 milimetara? Nije kolos, nego jedan elegantni talijanski patuljak u cipelama broj 37, čuveni pjesnik Gabrielle d’Annunzio, knez od Snežnika, čovjek koji je u Rijeci izumio fašizam.

Krstarica «Puglia» prenesena je tu iz ratne luke La Spezija udaljene dvjesta kilometara zračne linije, cestom kroz visoke planine na ligurskoj obali. Pretvorili su je u nasukan spomenik talijanskog imperijalizma. Usidrena na brdu, ukrašena krilatim kipovima, uklopljena je u memorijalni park u kojem se ne čuju cvrčci, nego vlada grobna tišina, a uzduh je zasićen gotovo materijaliziranim osjećajem nelagode, kao u gotičkom romanu, ili u horror-filmu, gdje bi taj prizor bio popraćen dubokim molovima soundtracka.

Na brdu iznad broda-spomenika diže se sablasna kružna nekropola koja podsjeća na keltske gradine. A na njenom vrhu, na visoku stupu, postavljen je sarkofag tvorca ovog neobičnog muzeja ili tematskog parka fašizma, djelo pisca i pjesnika koji je pod Mussolinijevim okriljem ovdje glumio sebe u vlastitom političkom teatru, ovjenčan slavom, ali zapravo lišen slobode i u stalnom strahu za život koji mu je pošteđen samo zato što je pristao da nastupa kao lažni korifej jednog totalitarnog režima.

Gabrielle d’Annunzio rođen je sredinom devetnaestog stoljeća u Pescari pod imenom Gaetano Rapagnetta, a umro je ovdje na Gardi 1938. kao Principe de Montenivoso, pošto mu je kralj dodijelio plemićku titulu, virtualni feud na jednom alpskom vrhuncu u Sloveniji. Taj vrh leži iza Učke i dominira Kvarnerom. S deset milijuna lira koje mu je osigurala vlada u zamjenu za autorska prava na cjelokupna djela, d’Annunzio je sagradio ovaj sablasni zamak, iredentistički Disneyland i nazvao ga «Vittoriale degli Italiani». To je, dakle, hram pobjede latinskog ratničkog duha gdje se komemoriraju dva njegova najvažnija pothvata – osvajanje Rijeke i iskrcavanje u Dalmaciji. Danas to više nije državna ustanova, budući da je za Mussolinijeve vlasti bio sveto mjesto režima i crnokošuljaškog kulta…

D’Annunzijev park koji krase nekropola od tesanika, nasukani bojni brod, umjetni vodopdi i jezera, cijeli lažni plemićki dvorac i lažno grčko kazalište, nalazi se u ljetovalištu talijanske elite na alpskom jezeru Garda. U obližnjem gradiću Salo, Benito je pod okriljem Nijemaca, osnivao marionetsku državu, Repubblica Sociale Italiana, kad je kraljevina kapitulirala 1943. i vojska prešla na stranu saveznika. Salo i Garda stoga su poput virtualnog Jurskog parka napučeni fašističkim utvarama, jedino što se u ovom civiliziranom okruženju, među milijunaškim vilama malo demodirane rivijere, gdje su kuće imali i Katul i George Clooney, virulentne ideje neosjetno gase pa samo tinjaju u muzejskom polumraku…

U amfiteatru «Vittorialea» danas nastupa «Buena Vista Social Club». Ako su Compay Segundo i Ibrahim Ferrer i umrli, njehove crvene «Estrellitas de Areito» žive i dalje. A Mussolini je mrtav – ubili su ga komunistički gerilci pod zapovjedništvom druga Tita, dok d’Annunzio spava u tombi na vrhu nekropole, okružen desetoricom avanturista, svojih Sedam samuraja, s kojima je poslije prvog svjetskog rata zauzeo Rijeku i okrenuo tok europske povijesti. Jedan od njih bio je možda prvi konceptualni umjetnik na svijetu. D’Annunzio je pak najvažniji ideolog XX stoljeća osim Lenjina, ali tu njegovu povijesnu rolu gardonski «fašistički lunapark»Vittorialea više skriva, nego razotkriva.

No zašto se u Vittorialeu našao i oklopni krstaš «Puglia» tek nešto manji od «Galeba»?

Pripadao je «Oceanskoj eskadri» talijanske flote i 1905. sudjelovao u gušenju Bokserskog ustanka u Kini. Deset godina krstario je zatim po Pacifiku poput ukletog svemirskog broda «Enterprise» iz «Star Treka», a zatim je doplovio u Crveno more i ondje u prvom talijansko-turskom ratu 1912. kod Akabe potopio jednu otomansku topovnjaču. No spomenička apoteozu u vrtu gardonske vile pretvorene u muzej talijanskog kolonijalnog iredentizma nije zaslužio uspjehom u toj uvertiri Prvog svjetskog rata, što je rezultirala talijanskom okupacijom Libije i grčkih Dodekaneza, nego zbog jedne naizgled nevažne epizode koja se dogodila – u Splitu… Najvećom se, naime, glorijom ovjenčao sudjelovanjem u dugađajima na našoj obali, kojih se ovdje nitko ne sjeća, budući da im nema traga, ni spomena. Ne postoje svjedočanstva, članci iz domaćih novina, knjige, pjesme, kipovi ili muzeji. Dok se uspomene na talijanska herojska djela, osvajačke pothvati ili manifestacije grube sile, njeguju s pompom, komemoriraju remek-djelima arhitekture, te ukrašavaju velebnim ostvarenjima dekorativne umjetnosti pa se sve od renesanse umnožava fundus talijanskog povijesnog «imaginarnog muzeja», zatim zasnivaju permanentni festivali kulture i gradi velika piramida civilizacije, kod nas sve brzo padne u zaborav, a mutna sjećanja i neartikulirana memorija izazovu mučne frustracije, koje se u Hrvatskoj uvijek iznova manifestiraju na izborima u četvrtoj i petoj izbornoj jedinici… Barbarstvo se protiv zaborava bori mitologijom, nepreciznom usmenom i narodnom predajom, a civilizacija kreacijom umjetničkih djela koje na podjednak način mistificiraju iste dogođaje!

Kakvo se to silna junačka djelo pripisuju d’Annunziju da mu je zahvalni talijanski narod morao podići ovakav hram u rajskim vrtovima Trenta i Gardonije?

Gaetano je bio sitan momak tanke kosice kojega su još kao dijete zbog tog anđeoskog izgleda počeli zvati «Gabriele». Rodio se 1863. u Pescari, gdje mu je otac bio gradonačelnik, sam porijeklom s dalmatinske strane Jadrana. Vidjelo se odmah da je dečko silno nadaren pa su ga poslali u ugledni konvikt u Pratu, gdje je bubao latinski, a već sa šesnaest godina izdao knjigu versa u kojoj je brutalno ismijao vodećeg manirističkog pjesnika svoga doba i dadao nekoliko svojih prijevoda klasike iz kojih se odmah čulo – iz dječaka progovara danteovska muza, to je hrizostom koji neviđeno vlada talijanskim književnim jezikom! Upisao se potom na Sapienzu u Rimu, ali je uskoro batalio školovanje i stao pisati za novine, te zanosno veličati iredentizam, zasnovan na memoriji thalasokracije Venecije i rimskog imperija. No, Italija je tada u stvari bila nova-novcata zemlja, sklopljena od različitih djelova i proglašena u Rimu 20. rujna 1870., poslije Garibaldijeva oslobodilačkog i revolucionarnog rata, koji je završio kako sve revolucije završe – uvođenjem čvrste ruke, investiturom kraljevske vlasti. Sila iza trona bio je grof Cavour, koji stvara osnove moderne, liberalne, kapitalističke države. A u ono doba, svaka pristojna europska zemlja koja je reflektirala na položaj makar i najmanje velesile, morala je priskrbiti kolonije, prekomorske teritorije. Pretposljednja i okasnjela, i Italija odmah počinje izgradnju moderne flote, te formulira iredentističku ideologiju kako bi posegnula za ostavinom Venecije na Mediteranu, uključujući Dalmaciju i grčke otoke. Put u dalmatinske gradove koje nastavaju brojni Talijani, priječila je Austrija. A u Viškoj bitki, još nespremna, 1866. talijanska je flota poražena, ponižena i potopljen je njen najmoderniji brod – «Potopljivač» (Affondatore).

Novi oklopni krstaš «Puglia», porinut 1901. u kalabreškom Tarantu, svojim nam kursom točno otkriva dijapazon imperijalističkih aspiracija što motiviraju stvaranje talijanske «flote visokoga mora». Čim je opremljen u ratnoj luci La Spezija, ”Puglia” kreće na put oko pola svijeta, u Australiju i Tasmaniju, a zatim s još jednom talijanskom krstaricom («Calabria») ulazi u sastav savezničke eskadre koja će napasti obalske baterije u luci što služi iskrcaju pomorskog tereta za Peking. To je početak zapadne intervencije u Kini koja će odmah dovesti do antikolonijalističkog «Bokserskog ustanka». Rekao bi – kao na filmu, revolucija u kineskoj carevini počinje mobilizacijom lokalnih kung-fu boraca!

«Puglia» se vraća u Italiju i ubrzo opet isplovljava za Hong Kong, Singapur, Aden, Port Said. Zatim kreće u drugu hemisferu – Brazil, La Plata, Magellanov prolaz, Peru, San Francisco Honolulu, Yokohama, Šangaj. Istočna Afrika. Povratak u Taranto. Desetljeće je prohujalo i već je 1911. kad počinje rat s Turskom, a «Puglia» u Crvenom moru potapa tursku topovnjaču. U Prvom svjetskom ratu ratuje protiv Austrijanaca na Jadranu, polaže mine na Otrantu. Po završetku rata, stacionirana je u Šibeniku, kao dio savezničke eskadre koja nadzire provođenje mirovnog sporazuma i spornu sukcesiju SHS na dalmatinskoj obali.

Što se dotle dogodilo s drugim junakom ove priče, s d’Annunzijem? On je opisao podjednako uzbudljiv krug. Krajem devetnaestog stoljeća dostigao je slavu najvećeg živućeg talijanskog književnika i dramatičara, te postao najčuveniji ljubavnik najslavnije europske glumice, Eleonore Duse, poslanik u parlamentu, autor libreta za Claudea Debusseya i Pietra Mascagnija, bonvivant, «arbiter elegantiarum», kicoš, dendi, totalna salonska atrakcija… Istodobno je bijednik u stalnom bijegu od svojih povjerilaca. Na kraju je pred njima morao otići u Francusku, gdje je uskoro ušao u službu kod stranih nalogodovaca kao propagandist koji plamenom retorikom svojih poslanica Talijanima poziva u rat protiv germanskih ugnjetača. Cilj: oslobođenje historijskih talijanskih područja na transverzali koju je od Venecije do Carigrada u šesnaestom stoljeću utvrdila Serenissima.

Na kraju, Italija je ušla u rat potpisavši tajni Londonski sporazum koji joj je jamčio prisajedinjenje Dalmacije. No, umjesto slavne epizode, rat se pretvorio u stravičnu klaonicu, teško ratovanje na planinskim vrhuncima sjeverno od jezera Garda. Dvanaest uzastopnih bojeva na rijeci Soči (gdje je Hemingway napisao «Zbogom oružje», a Rommel dobio Viteški red Željeznog križa) završili su strahovitim porazom kod Kobrida (Caporetto), gdje su njemački feldmaršal Von Below i austrougarski vojnički genij Svetozar Borojević ubili i zarobili 300.000 talijanskih vojnika, te stigli na domak Lagune.

Gabrielle d’Annunzio prijavio se u rat kao dobrovoljac i u dobi od pedeset i pet godina sudjelovo u raznim opasnim pothvatima. Za razliku od Mussolinija, koji se borio s pješadijom u planinama, elegantni pjesnik za bazu je odabrao venecijanski otok Lido, gdje je postao zapovjednik 87. eskadrile mornaričkog zrakoplovstva. On se letenjem bavio već deset godina i sad je poduzeo pothvat koji će ga proslaviti kao nacionlnog heroja: poletio je na Beč i grad iz visine zasuo lecima sa svojim pjesničkim proklamacijama, naravno na talijanskom… Odmah zatim, s grupom odvažnih mornara oprema torpedni čamac za noćni diverzntski napad na luku Bakar, epizoda koja se uzdizala u nebesa pod nazivom «Beffa de Bucari» («Zafrkavanje Bakra»). Zapravo su ispalili torpeda prema obali – beznačajna stvar, ali silna propaganda, a propaganda je ono u što se d’Annunzio kao pjesnik i operski libretist, te scenarist prvog filmskog spektakla na svijetu («Cabiria») jako dobro razumio. Njegova je poetika, doduše, starinska, neki mutni findesijeklovski manirizam, ali je on povezuje s modernim, futurističkim svijetom mašinske tehnologije. To je klica fašističkog idejnog koncepta: idolatrija brutalnosti i malo zastarjela estetika.

Ratni heroj, d’Annunzio se poslije rata povlači u jednu vilu na venecijanskom Kanalu Grande, dok se zemlja raspada u antiklimaksu. Poginulo je šest stotina tisuća vojnika, zemlja je na rubu ekonomskog sloma. Naposlijetku, uslijedio je neuspjeh i na Versailleskoj konferenciji, gdje predsjednik Wilson ne prihvaća odredbe tajnih ugovora. Taj diplomatski debakl d’Annunzio proglašava «oskrnavljenjem pobjede» i okrivljuje vladu, koja se ne usuđuje suprotstaviti Americi, jer se boji sloma lire bez američke fiskalne asistencije. Pjesnik tada okuplja skupinu legionara, alpinskih komandosa, koji su se u planinskim redutama borili bombom i nožem pod crnim fesom i crnim zastavama s mrtvačkom glavom – nazivani su «arditima», «smionima» – pa ih sam vodi u pohod na Rijeku. Grad je zagrebačko Narodno vijeće proglasilo teritorijem Države SHS (iako je to ranije bila posebna država u državi, pod izravnom upravom budimpeštanske vlade, naseljena podjednakim brojem Hrvata i Talijana). D’Annunzio je iz Rijeke istjerao regularne talijanske trupe i proglasio vlastitu državu – «Kvarnersko regentstvo», koja je potrajala šesnaest mjeseci. Velike sile nastavljaju pregovore, a pod vladavinom vojnika-pjesnika, započinje fjumanska fašistička revolucija.

D’Annunzio je kondotijer-vođa-duce – preuzima nadustavnu poziciju «zapovjednika». Uveo je «rimski pozdrav» uzdignutom desnicom. Održava mitinge obraćajući se masi s balkona – to je posve nov politički format komuniciranja, koji je potrajao sve do pojave radija. Kad je pak u luku doplovio Marconi na svojem brodu «Elettra» da demonstrira eksperimentalni bežični prijenos, upravo je «Comandante» prvi upotrebio radio kao sredstvo propagande.

Retorika i ideologija njegovih nastupa, te «Kvarnerska deklaraciju» koju je izdao kao ustav svog regentstva (i naveo da se «država zasniva na glazbi») utemeljuju rani, revolucionarni, «lirski» fašizam, koji je zatim poput apostola stao širiti drugi pjesnik, prvi futurist Filippo Tommaso Marinetti. Vrativši se u Italiju iz Rijeke, Marinetti će osnovati «Fasci dei Combattimento», fašističku orgnizaciju, koju će mu ubrzo preoteti Mussolini. Benito je bio ljubomoran na ove pjesnike, intelektualce i estete – on je obična seljačina iz zaseoka Predappio u okolici Ravenne, socijalistički novinar i jeftini bundžija, ukratko lik kakav u političkoj borbi uvijek pobijedi sofisticirane, uobražene fantaste.

Zaista, d’Annunzijeva verzija fašizma, nije bila reakcionarna doktrina poput Mussolinijeve. Anđeo s mačem, Gabriele je pokušavao pokrenuti svjetsko revolucionarno gibanje masa i nije čudo što ga je Lenjin visoko cijenio – poslao mu je telegram podrške. Privatno, govorio je da bi ”jedino d’Annunzio mogao pokrenuti europsku revoluciju”. Gabriele je zaista namjeravao podbuniti ugnjetene, ali njegova je revolucija nacionalna, uperena protiv diktata velikih sila – počeo je okupljati međunarodni, trećesvjetski «nesvrstani» pokret, predstavnike svih neostvarenih nacija. Urotio se prvo s hrvatskim pravašima – dao je znatne svote Josipu Franku i Vladimiru Sachsu, dvojici Židova, bečkih špijuna, koji su osnovali slavni HSP, a zatim i crnogorskom «zelenašu», vojvodi Plamencu. Sve ih je vidio kao saveznike u borbi protiv mrskog neprijatelja, karađorđevićevske Jugoslavije, tada još Kraljevine SHS, koja se na riječkoj granici u Sušaku ukazala u liku nekoliko srpskih soldata u novim cokulama iz zagrebačkih vojnih pričuva. Poslije toga počeo je stvarati svjetsku mrežu, našao jednog sumnjivog Egipćanina koji se predstavljao kao vođa nilskih felaha, a zatim glavnog zapovjednika armenskih trupa, koje su digle ustanak protiv Ataturka. Namjeravao je pozvati i predstavnike američkih Inidijanaca, Azijate i razne crnce, ali će taj projekt morati pričekati još četrdeset godina, dok se iz iste luke na «Galebu» ne otisne drug Tito na svoj čuveni afrički Put mira…

Opkoljen talijanskom vojskom, d’Annunzio nastoji potaknuti iredentiste u dalmatinskim gradovima i s legionarskom ekspedicijom tajno dolazi u Zadar, gdje ga je talijanska kolonija dočekala u suzama… A zatim, uslijedit će trogirska operacija, u kojoj će biti prominentna oklopnjača «Puglia».

U Trogiru, na otoku izmedju kopna i Čiova u to doba nije živjela praktički ni jedna hrvatska obitelj. Stara mletačka komuna, pomorska karaula, po formaciji oprema jednu mletačku obalsku galiju za službu pod stijegom sv. Marka. Trogirska galija neobična imena – «Žena», uredno se pojavila na bojištu kod Lepanta, pod zapovjedništvom suprakomita Alviza Ćipika, prvaka trogirskog plemstva. Ta latinska obitelj navodno vuče porijeklo još iz rimske starine, ali su se nacionalno malo pogubili, pa se književnik Ivo Ćipiko (1867. – 1923.) u fratarskom sjemeništu u Sinju kao Hrvat zarazio jugoslavenskom ideologijom i potom deklarirao kao srpski pisac. A vođa trogirske talijanske zajednice postao je dotle najbogatiji mjesni plemić, Nino de Fanfoglia, u čijoj se kući danas nalazi gradski muzej. Nino je s klapom danuncijevaca na prepad zauzeo grad i proglasio – Trogirsku republiku.

No, cijela je splitska zona bila pod kontrolom američkih pomorskih snaga. U Sjevernoj luci, na kilometar zračnom linijom, sidrio je američki krstaš USS Olympia, koji je nadzirao provedbu mirovnog sporzuma. Kad je kapetan dobio vijest da su izbili nemiri, iskrcao je odred marinaca, koji su odmah zauzeli «Trau» i uhapisli Fanfogliu. O toj je intervenciji «New York Times» pisao je na naslovnoj stranici.

Kad su se marinci vratili na brod, u strahu od represalija, talijanski su se civili ukrcali na razne šajke i evakuirali na talijansku obalu. Dotle se u Splitu okupio odred dragovoljaca pod zapovjedništvom austrijskog pukovnika, inače Slovenca, komandanta garnizona koji se stavio na raspolaganje Narodnom vijeću. Ušli su i zauzeli Trogir, a zatim su skupine marodera upali u kuće i sve ih temeljito opljačkali. Patriotski čin slovenskog oficira koristio mu je u karijeri – u vojsci Kraljevine Jugoslavije postat će jedan od tri nesrpska generala.

Dotle je i talijanska mornarica dospjela reagirati pa je iz Šibenika u Split poslana – «Puglia». Usidrila se na Rivi, a prisustvo broda uznemirilo je Splićane. Kad su se neki oficiri iskrcali na obalu, okružilo ih je mnoštvo, izbio je sukob. Zapovjednik talijanskog krstaša, kapetan korvete Tomasso Gulli, poveo je odred mornara na obalu da im pruži podršku. Došlo je do razmjene vatre i on je poginuo, a uz njega i ložač-mašinist Aldo Rossi. Na hrvatskoj strani, stradao je jedan civil – neki Matej Miš.

Kapetana Gullija posmrtno su odlikovalio najvišim vojničkim odličjem, a brod «Puglia» presenesen je u d’Annunzijev park po nalogu samoga Mussolinija, koji je zatražio da primopredaju brodske ratne zastave pjesniku obavi jedan admiral Ratne mornarice. Ogorčeni zbog pogibije talijanskog časnika, iredentisti u Trstu odmah su zapalili «Narodni dom», zvan «Hotel Balkan», na Piazza Oberdan, u samom središtu grada (o čemu je slovenski povjesničar Boris Pahor, napisao jednu sjetnu knjigu).

Talijani su opjevali svoje, Slovenac prikazao njihovu muku, a što je bilo s hrvatskom stranom priče? Nitko više nije čuo za nesretnog Miša, nitko se i ne sjeća incidenta (moj otac koji ima fenomenalnu memoriju, rodio se tri godine poslije toga događaja, a čak ni on o tome ništa nije čuo). Knjiga o svemu tome na hrvatskom, naravno, nema. Kod Grge Novaka – ništa, a onda ostaju jedino feljtonist Kudrjavcev i pokojni Mosor, oriđinal s Rive, narodna pamet grada bez memorije. Nema novinskih izvješća, na internetu je lukuna, nema spomenika i muzejskih postava. Tek se možda javlja jedan literarni refleks – Milan Begović napisao je komediju «Amerikanska jahta u splitskoj luci» (1930.), no teško da to zaista ima veze s «Olympijom». Koja se, inače, odlično očuvana i sređena, te kao najstariji željezni brod na svijetu koji još plovi, na vezu u Muzeju Independence u Philadelphiji. Amerikancima je važna ne zbog splitske epizode, nego zbog uloge u španjolsko-američkom (1998.) i filipinsko-američkom ratu (1899.).

I, na koncu, kako je završio nesretni d’Annunzio?

Kad je Mussolini preuzeo vlast, d’Annunzio se držao na distanci. Onda mu se dogodio neugodan incident. Neki ljudi bacili su ga kroz prozor s prvog kata njegove vlastite kuće. Jedva je preživio. Odmah je promijenio ploču, našao se s Benitom i sve su se dogovorili. Naime da se pisac povuče i posveti njegovanju uspomena, koje su tako važne za Italiju, kao i njegove formativne ideje bitne za nastanak fašizma. Od kojih se, naravno, odmah odustalo, jer se Mussolini povezao s reakcijom, kraljem, vojskom i krupnim kapitalom, pa umjesto revolucijom počeo baviti zaposjedanjem Abesinije. Dotle je d’Annunzio s neograničenim sredstvima na raspolaganju stao graditi svoj hram-dvorac-mauzolej-muzej ratnih suvenira i bojnih mašina. Osim «Puglie» dovukao je u brda onaj torpedni čamac s kojim je napao Bakar, a na strop velike kružne dvorane, objesio avion s kojim je letio da baca letke na Beč…

D’Annunzijev malo zastrašujući bajkoviti dvorac, najzanimljiviji je historijski postav na svijetu – Hearstov zamak San Simeon u Kaliforniji podjednako je ambicioznija grdnja, ali ga je ostvario jedan obični luđački pretenciozni tajkun, lik koji je stvorio Hollywood i žutu štampu. «Spomenik trajniji od mjedi» napravio mu je tek Orson Welles, filmom «Građanin Kane», a zatim ga je Gore Vidal opisao u romanu «Empire». «Vittoriale» je pak nešto puno više, nešto radikalno drukčije. Gradio ga je sam umjetnik – doduše uz pomoć jednog sjajnog arhitekta – i s tim levijatanskim kompleksom stvorio narativ, priču, ali ne o svom životu i postignućima, nego o stanju vlastitoga duha i o jednoj maniji. O fašističkoj fantazmagoriji, koja se zasniva na objedinjavanju starinske estetike, kulta nasilja, misticizmu i brutalizaciji moderne tehnologije. Doktor Freud ne bi se dao istjerati iz tog čudačkog muzeja!

Gabrielle d’Annunzio prisutan je u svakoj prostoriji i u svakom eksponatu – točno razumiješ kako mu radi mozak, čitaš sve trikove te pomaknute psihe kukavice-heroja, diva-patuljka, umjetnika-blefera, vođe bez misije, koji se do kraja razotrkiva kao tragični, deziluzionirani iluzionist, poput «polivenog polivača» iz prvog nijemog filma. Na kraju, njegov se lik rasplinjuje u uzaludnosti, ludilu, gotovo shizofrenim gomilanjem artefakata i raznih referentnih objekata, sitnih i krupnih stvari. Sakupljač je nalik krezovski bogatom homlesu, koji svuda nosi sve posesije koje sačinjavaju njegovu egzistenciju. Tako ti postaje blizak, human lik, ranjiv, komičan starčić, koji je imao na tucete jahaćih čizama po mjeri, stotine boca parfema, tisuće njemačkih knjiga iako nije znao ni riječi njemački, propeler aviona s kojim je netko obletio svijet, oklop stogodišnje kornjače koja je crkla jer se prežderala i ugušila u vlastitoj kori, pa ga je postavio na blagovaonički stol kao upozorenje gostima da čuvaju umjerenosti u jelu… Sad i on sam leži gore u nekropoli, u okamenjenoj čahuri, spomeniku koji je ugušio njegov značaj, okružen bandom veseljaka, kvazirevolucionara, pijanica i avanturista, i da nije imao tako pokvarene zube i tako pokvarene ideje, taj grozni hipohondar i lažljivac, bio bi ti na koncu gotovo simpatičan!

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

KOMENTAR: Spaljeni ili liječeni

spOctober 19, 2018

Denis Kuljiš: Milijan ustaje iz mrtvih?

spOctober 19, 2018

Svi Vasini i Komadinini ljudi!

spOctober 5, 2018

Denis Kuljiš: Tko će priopćiti Vladi? Sljedeći je Brodosplit…

adminSeptember 19, 2018

KOMENTAR: Mali vs. Veliki socijalistički lopovi!

spSeptember 15, 2018

Reagiranje: Danko Končar oštro odbacuje tvrdnje iz teksta ‘Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje’

spSeptember 14, 2018

Kruha i jogurta, daj nam danas

spSeptember 13, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.