Kolumne

Denis Kuljiš: Jesu li Hrvati glupi?

Denis Kuljiš: Jesu li Hrvati glupi?
Piše: Denis Kuljiš/Žurnalist

Temeljni je problem u tome što su Hrvati glupi – kaže kolega novinar koji tvrdi da raspolaže rezultatima višegodišnjeg znanstvenog istraživanja iz kojega se vidi da imaju prosječnu kvocijent inteligencije manji od 90, otprilike kao Srbi i Bosanci. To senzacionalno otkriće, naravno, nisu mu htjele objaviti niti jedne novine – ljudi su možda glupi, ali urednici nisu, pa ne žele riskirati da ubiju u pojam svoju preostalu vjernu publiku. Pa ipak, evo i jednog empirijskog dokaza za tu tvrdnju…

Kad dođe vrijeme glasanja za vlast u Saboru, za otprilike 19 mjeseci, znamo da će na zbore po običaju izaći nešto više od polovice od 3,8 milijuna upisanih birača. Održi li HDZ sadašnju popularnost, ili nepopularnost, kako se uzme, za Plenkovićevu vlast glasat će manje od 700 tisuća ljudi. Time će mu osigurati apsolutnu vlast u zemlji kroz četiri naredne godine.

Vlada u Hrvatskoj, naime, kontrolira gotovo sav novac, a to znači da kontrolira sve, dok predsjednik stranke, ujedno predsjednik vlade, kontrolira politički proces – on nije kancelar nego poludiktator, jer mu vlast omogućuje da raspolaže nacionaalnomn imovinom. I to zato što Hrvatska nikad nije provela tranziciju, nego je narodni kapital kojim su ranije upravljali radnički savjeti, delegati i druga socijalistička fauna nastala procesom koji je nezadrživo vodio u kaos, poslije prevrata 1991., pretvoren u državno vlasništvo, kao u najprimitivnijem socijalizmu. Privatizaciju je bila jedva i započela, a onda je brzo zaustavljena, jer politička vlast i njezina ad hoc elita na brzinu skupljena s koca i konopca nije bila spremna otpiliti granu na kojoj sjedi. Zato su se naširoko publicirali privatizacijski skandali, kakvi su se u još puno goroj formi događali i u ostalim bivšim istočnoeuropskim zemljama, samo što to ondje nije zaustavilo sveobuhvatnu privatizaciju koja je stvorila temelj za razvoj modernog gospodarstva. Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska, baltičke zemlje pa čak i Rumunjska i Bugarska, imaju kapitalizam, velike stope raste i ekonomski optimizam, a treba samo pomisliti odakle su ONI krenuli na taj put prije trideset godina! Tada su za nama zaostajali najmanje dvadeset godina, a sad su više od deset ispred nas, što znači da je riječ o fenomenu prikazanom u filmu ”Inception” (Početak) Christophera Nolana, ono kad se vremenski vektor kala na komponente različitih brzina, pa nekim junacima treba beskonačnost, za ono što drugi svladaju u hipu…

Samo nešto više od pola milijuna glasova potrebno ti je, dakle, u Hrvatskoj da ”odneseš šnjur”, pokupiš sve žetone sa stola, a sa sredstvima koje vlast ima dok je na vlasti, to nipošto nije za nju nedostižan cilj, jer je favorit u svakoj svojoj političkoj režiji.

S druge strane, kad dođe vrijeme predsjedničkih izbora, koji ništa ne znače, jer stanovnica ili stanovnik Pantovčaka nema baš nikakvu političku moć, izborno se tijelo mobilizira i sa zastavama polazi na birališta. Valjda misle da opet biraju Tita, kojega nikad nisu izabrali, nego su mu samo manifestirali, biraju opet Tuđmana, odnosno, budući da je ”polupredsjednički sustav” tiranije oktroirane u ratnim okolnostima ukinut, biraju simbolički lik, državotvornu fikciju, fikus velik poput baobaba, smješten u zdanje oko kojega pasu mufloni. Kad se prije pet godina birala sadašnja predsjednica, ona i gubitnički kandidat skupili su svatko po milijun glasova i to u komparaciji s iuzlaznošću na parlamentarne izbore možda doista dokazuje tezu onog kolege novinara o niskom IQ Hrvata i hrvatskog biračkog tijela.

Malo tješi činjenica da se ljudi barem ne daju navući na izbore za Europski parlament. Instiktivno shvaćaju da je riječ o instituciji koja neće utjecati na njihove živote, što nema veze s ”euroskepticizmom”, koji u nas ostaje potisnut sve dok se prosipa mana božja iz famoznih ”strukturnih fondova”. Građanin i birač rezonira (mudro) kao i moj sin kad je imao dvije godine. ”Vjeruješ li ti u zubić-vilu?”, pitao sam ga, s tim da je, zapravo, kod nas umjesto te štokavske književne izmišljotine ordirirao normalni dalmatinski mišić. Sin me pogledao široko razgoračenim očima. ”Pa ostavio mi je sto kuna”, rekao je upotrebivši argument kojemu doista nema pogovora…

Hrvatski birač zna da će i s ovakvim i onakvim europarlamentarcima mišić tu i tamo gurnuti nešto pod uzglavlje, pa se ni ove godine gotovo nitko neće dati navući na birališta. Na prošlim izborima izašlo je oko 27 posto birača, manje od milijun, a sad će ih biti još manje. Vladajuća stranka ubrat će od toga, ako su ankete pouzdane (a toliko jesu), manje od 250 tisuća glasova i plasirati u Bruxelles pet ili šest svojih zastupnika. Tek svaki peti Hrvat i s njima suživljen manjinac, sudjelovat će u tom europskom festivalu demokracije. I to samo zato da bi poslao poruku vlasti – poreuku podrške ili poruku nemoćnog bijesa…

Ti izbori, dakle, sami po sebi nisu nikome u Hrvatskoj važni, osim strankama koje se na njima natječu. U ”prolaznom vremenu” bit će mjera njihovog političkog kapaciteta, ili ”težine”. Politički značaj odlaska u Bruxelles domaće ekipe smrti od dvanaest likova (isprva će ih biti 11) ne smije se pritom precjenjivati. Oni će se ondje baviti onim čime se slični eurozastupnici iz ovakvih zemalja već bave – određuju izlov male plave ribe, proučavaju kvalitet praška za pranje veša i slična duboka pitanja skopčana s teškim izazovima… Doduše, ove će godine eurozastupnici pokušati odigrati presudnu ulogu prilikom izbora predsjednika EU Komisije, europske administracije, koja predlaže i provodi europske zakone i propise. To je birokracija sa 32.000 funkcionera.

Kad na stranicama EU parlamenta pročitaš dug i zamumuljen dokument o načinu izbore predsjednika Komisije, vidiš da to nije usuglašena, transparentna procedura. No, članovi EU parlamenta, 750 likova koji u njemu sjede (zapravo 751 da bude neparno), malko iznervirani svojom očitom beskorisnošću i demokratskom impotencijom, nametnuli su odredbu da stranački blokovi u parlamentu, naime savezi stranaka podudarnih idejnih stajališta, moraju izabrati špickandidate (spietzenkandidat) koji jedini mogu ići u izbornu utakmicu. Parlamentarci prijete da će srušiti svaki drugi izbor, dosadašnje dogovaranje u ekskluzivnom klubu premijera najvećih država, koje se obavljalo iza zatvorenih vrata. Znači li to da Merkelica, i sama na odlasku (ali tek za dvije godine) neće više moći diktirati kao kad je nametnula sadašnjeg predsjednika Jeana-Claude Junckera? On je prethodno kao ministar financija i premijer Luksemburga preporodio tu malu Veliku Vojvodinu (vojvoda im je inače upravo umro, ali nema straha, tu je već nasljednik, 37-godišnji jako feš princ Guillame). Luksemburg je pod Junckerom postao poreska oaza umjesto Švicarske (koja je pak morala otvoriti uvid u tajne račune pod američkim i židovskim pritiskom) pa su u Luksemburgu sad pohranjene najveće ruske pare, primjerice one koje tu drži Volga Fond, kremaljska kasica-prasica. Luksemburg je istodobno izrastao u financijsku prijestolnicu Unije. Nacionalni dohodak je 108 tisuća dolara po glavi stanovnika, skoro dvostruko više nego u Americi. Teško će se među sadašnjim špic-kandidatima naći još jedan takav mađioničar!

Vodeći je špickandidat Manfred Weber, Nijemac kojega podržava najveći blok, europske pučke stranke (EPP), gdje su se upisali i HDZ i HSS. Koliko se da zaključiti po govoru tijela, Plenković i Weber su dobri drugari, a Manfredov izbor vruće podupire Angela Merkel, koja će zbog toga 18. maja čak doputovati u Zagreb, prvi put otkako je Hrvatska ušla u EU. Bili smo na ledu zbog Sanadera, a zatim zbog Milanovića i Karamarka, pa i zbog Plenkovića, odnosno zbog bosanske politike hrvatske vlade. Ona je dolazila u Dubrovnik na balkanski forum, a sad će doći na europski pučki, no bilateralni susret s njemačkom kancelarkom koja je u međuvremenu u Beogradu boravila nekoliko puta, još će se neko vrijeme čekati poslije proteklih pet godina praktično zamrznutih odnosa.

Zašto Angela, umilna poput mrzovoljnog mopsa, toliko želi Webera na čelu Komisije, da je čak spremna nakratko doći u Zagreb?

Weber je ono ”drugo” u nacionalnoj konzervativnoj koaliciji CDU/CSU. Uz njenu vlastitu sjevernjačku protestantsku kršćansku demokraciju, postoji ova bavarska, južna i katolička komponenta, s kojom je uvijek vodila ratove i eliminirala sve njene čelnike, poput Edmunda Stoibera, Sanaderova drugara i partnera iz bankarske hypo-misterije. Weber nije velika prijetnja – po biografiji vidiš da je, zapravo, politički činovnik gradskog i regionalnog ranga, bez ikakvih postignuća u predživotu. Ali, ako zauzme mjesto šefa Komisije, on ili neki drugi CSU-kandidat neće moći ugroziti već izabranu kancelarsku nasljednicu Annegret Kramp-Karrenbauer (57) iz redova CDU, vjernu sljedbenicu, nemaštovitu učiteljicu iz malog mjesta, koja se uspela po stranačkoj kadrovskoj lijani, pa dotjerala do ministrice obrazovanja i zatim zadobila Merkeličino povjerenje. Dobije li Bruxelles, CSU ne može preuzeti i Berlin, kao što bi bio red, jer je CDU razorio vladu i Europu Merkeličinom dobronamjernom imigracijskom politikom.

Annegret se deklarira za ”strožu imigracijsku politiku”, ali ona neće ugroziti Angelino nasljeđe, koje njemačka kancelarka nastoji po svaku cijenu sačuvati. Nije tu riječ o tehničkoj proceduri primanja izbjeglica, nego o općoj orijentaciju Njemačke i Europe prema multikulturnom suvremenom, otvorenom društvu, koje bi u skladu s tim idejama trebalo biti više nalik na američko. Sve što čini Merkelica sad poduzima tome je podređeno. Gura Webera iako on nije lik po njenom ukusu, nego bavarski katolik koji želi momentalno suspendirati pregovore s Turskom o pristupu EU, samo što kao predsjednik Komisije takve politike on može jedino provoditi, a ne određivati, jer sve ostaju u rukama šefova vlada, a u stvarnosti, donose se konsenzusom najvećih, uz presudnu ulogu njemačkog kancelara.

Iako je donekle oslabljena porazima na lokalnim izborima, Merkelica još suvereno upravlja svojom zemljom, a Njemačka više nego ikad prije – Europom. Poslije izlaska Velike Britanije njemačka kontinentalna dominacija postala je još izraženija. Njena ekonomiju je kao dvije sljedeće zajedno – francuska i talijanska. Što znači da će Weber biti predsjednik Komisije, i amen.

Protukandidati špickandidata pučana (EPP), moćne asocijacije sa 217 zastupnika u ovom sazivu EU-parlamenta, imaju neusporedivo bolje životopise, ali što im to vrijedi?

Socijalisti i demokrati (S&D) sa 187 mandata ističu, primjerice, Fransa Timmermansa, dosadašnjeg Junckerova zamjenika. Diplomat, govori sedam jezika, bivši ministar vanjskih poslova Nizozemske, on je prvorazredna ličnost, ali još jedan birokart u sklerotičnim europskim tehnostrukturama, kojima nedostaje bliži doticaj s realnom ekonomijom, pa je zato rast u Europi i spao na nulu.

Čeh Jan Zahradil, renomirani je učenjak koji također govori sedam jezika. Liberal i euroskeptik, on zastupa ECR (konzervativce-reformiste) koji okuplja ekonomske liberale, ali suvereniste, listom protivnike globalizma i multikulturalizma. Ima ih 70. Ali, budući da je britanska vladajuća stranka otpala, Jan je ostao na cjedilu s gomilom teških poljskih i švedskih desničara, uključujući i jednog zastupnika hrvatskog ”Hrasta”. Zahradil je primjer kako je ponekad manje važno što si, nego s kim se družiš.

Guy Verhofstadt bio je u tri navrata predsjednik belgijske vlade. Čisti (neo)liberal pomakao se u karijeri prema centru. Zastupa liberalno-demokratsku asocijaciju (ALDE) sa 67 mandata, punu svakojakih marginalaca, uključujući slovensku penzionersku stranku odioznog Karla Erjavca te hrvatski IDS.

Violeta Tomić, slovenska bivša tv-voditeljica, članica Levice, neokomunističke partije koja koalicijski podržava slovensku vladu, čelnica je GUE/NGL asocijacije koja stoga ima sjedište u Ljubljani. Tako je došlo do toga da irski Sinn Fein, legendarna irska teroristička stranka kojoj je pripadala IRA uđe u ovu neobičnu skupinu koja bi mogla prodavati ulaznice za svoje kongrese u ”Cankarjevoj založbi”. Svi preostali europski politički organizirani komunisti tu su na broju, od slijednika bivše istočnonjemačke KP i Stasija (Linke) do Komunističke partije Češke i Moravske, grčke Syrize te nizozemske Životinjske stranke (u koju ne primaju same živine, nego njihove ljubitelje). Ta grupacija ima 52 zastupnika, pet puta više od Hrvatske.

Bas Eickhout, nizozemski ekspert za klimatske promjene i biogorivo i jako zgodna Berlinčanka Ska Keller (pet jezika, uključujući turski i arapski) vode Zelene (50 mandata).

Nigel Farrage, šef stranke ”Brexit” na čelu je skupine od 50 partybreakera (EFDD) koji uznutra žele razbiti Uniju, dok im teku briselske plaće. Njemu je uspjelo, pa se mora oprostiti s drugarima, među kojima su najbrojniji pripadnici talijanskog pokreta ”Cinque Stelle”.

Na začelju, sa 37 zastupnika su najtvrdokorniji antimigracijski kriptorasisiti i kvazifašisti skupine Europa nacija i slobode (ENF) koju je osnovala Marine Le Pen sa svojih 15 zastupnika, da bi joj se priključili austrijski bivši hajderovci (FPO) i talijanska Lega Nord, te slikoviti flamanski Vlaams Belang, koje optužuju da su uza sve ostalo i antisemiti, što ne može biti jer su povezani i s izraelskim ultrašima, kao i s američkom Republikanskom strankom te s Putinovom vladajućom strankom Jedinaja Rusija. Začudo, tu nema nikakvih Hrvata. Da je Glavaš ušao u EU-parlament valjda bi im se on priključio.

Na koncu ostaje pitanje na koje zbilja nije lako odgovoriti – što će u tom velikom skupu babilonske Europe raditi hrvatskih ”dvanaest žigosanih”?

Zastupnici vladajućih gradit će veze s briselskim političkim mejnstrimom, što je na dugi rok sigurno dobra stvar, kako su objasnili onom magarcu koji je crkao dok je strpljivo čekao da naraste trava. S druge strane, obrana nekakvih hrvatskih autentičnih interesa u koje se zaklinju drugi kandidati, redom čudaci koji će se priključiti većim skupinama čudaka koje ondje nađu, nije na dnevnom redu. Briselski parlamentarizam tako ne funkcionira. Zapravo, uopće ne funkcionira – to nije parlament, to nije demokratska institucija, nego ukrasna skupština poput onih koje smo imali u socijalizmu. U Bruxellesu upravlja oligarhija, državni interesi velikih članica i njihovih korporacija, što samo po sebi ne bi bio problem da je model uspješan te da generira rast, ali nije – Europa ekonomski stagnira, osim baltičkih i atlantskih država koje funkcioniraju s visokim stupnjem ugrađenog euroskepticizma.

Francuska poslijeratna izmišljotina, etatistička konstrukcija poput same Francuske, EU je postala njemački poslovni emporij, a ono što u tome nas najviše zabrinjava jest da njemački biznis kao i njemačka država ne pokazuju baš nikakav interes za Hrvatsku i hrvatsko tržište. Hrvatski investicijski rejting se mrvu poboljšao, ali što to vrijedi kad nema investicija? Ješka je tu, ali riba ne grize. A Srbija uopće nema rejting i tamo se svaki tjedan na ulicama masovno demonstrira protiv vlade, ali ”Bosch” u Novom Sadu upravo otvara avangardnu tvornicu u kojoj će zaposliti 500 radsnika, od toga 50 inženjera u istraživačkom institutu. Komponente će proizvoditi u Bosni, gdje je i đavo rekao laku noć. U Staroj Pazovi gradit će se pak veliki pogon sa 450 kvalificiranih radnika turbinske tvrtke MTU, high-tech, proizvodnja komponenti za mlazne motore ”Airbusa”. Čini se, dakle, da nije sve u štreberskom ispunjavanju domaćih zadaća i vođenju zemlje u skladu s europskim bon-tonom. Bit će da je ovdje, na balkanskoj granici, potreban i neki drugi kvalitet, volja i inspiracija, koja bi pridonijela tome da netko u Hrvatsku odluči nešto uložiti i proizvoditi, ostati tu i prokreirati tržište… No, kad se čovjek vozi tramvajem po Zagrebu i promatra lica tranzicijskih luzera, počne misliti da je prekasno. Ako i nismo počeli s niskim kvocijentom inteligencije, lako je moguće da je odljev mozgova doveo upravo do takvog rezultata.

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Identitet, jezik i teritorij: Dvojezičnost u Rijeci

spMay 21, 2019

Damir Kajin: Uljanik je uništio IDS!

spMay 13, 2019

Izazov ‘imaginarnog’ grada. Rijeka 2020, Europska prijestolnica kulture

spMay 6, 2019

Komentar: Kolakušić bi bio dobar diktator

spMay 5, 2019

Evo gdje od četvrtka do subote snimaju holywoodske zvijezde!

spApril 23, 2019

Riječki kafe sa Sandom Baretić: Povratnica koja promovira svoj grad!

spApril 17, 2019

Denis Kuljiš: Može li Uljanik graditi brodove za Jadroliniju, a kokoš naučiti da leti?

spApril 6, 2019

Riječki kafe: Denis Pešut u otkrivanju zemlje osmijeha

spApril 4, 2019

Venecuelanac za RD o krizi u svojoj zemlji – “Imam poruku za sve Hrvate!”

spMarch 19, 2019

Copyright © 2017 Rijeka danas.