Kada se SSSR počeo industrijalizirati prije otprilike jednog stoljeća, učinio je to na račun zapadne tehnologije i inženjera iz Sjedinjenih Država i Europe. Rusija se danas, nakon što je pokrenula agresivni rat protiv Ukrajine, našla odsječena od Zapada, što znači da će morati prijeći na puno starije tehnologije proizvodnje. Ukupni gubici Rusije zbog rata mjerit će se bilijunima dolara, kaže ekonomist, gostujući profesor na City University of New York, autor knjiga “Globalna nejednakost” i “Kapitalizam” Branko Milanović.
Zasad, međutim, rusko gospodarstvo pokazuje otpornost na sankcije, a vlasti pronalaze načine kupovati zapadnu visokotehnološku robu preko trećih zemalja. S profesorom Milanovićem razgovarali su novinari ruskog nezavisnog lista Novaya Gayeta o mogućnosti autarkije u 21. stoljeću, savezništvu Rusije s Iranom i Kinom te početnim ciljevima Vladimira Putina za rat u Ukrajini.
Put do regresije
Govorili ste o “regresivnoj supstituciji uvoza” u ruskom gospodarstvu, tvrdeći da se takav eksperiment nikada prije nije dogodio. Što mislite pod tim i što je tako jedinstveno u ovoj situaciji?
Supstitucija uvoza je povijesno bila, kao što izraz sugerira, pokušaj zemalja da se industrijaliziraju i razviju nove proizvode koristeći tehnologiju zemalja koje su već postale razvijenije. Ne gledajte nužno na Sovjetski Savez, već i na [Južnu] Koreju, Brazil ili Tursku. Uvozili bi tehnologiju iz Njemačke, UK-a, SAD-a, a onda bi počeli proizvoditi stvari poput automobila, na primjer. Uzmimo za primjer Koreju – do 1965. Koreja nije proizvodila automobile. I onda su zapravo razvili domaću proizvodnju i time supstituirali uvoz. To je definicija.
Ono što je novo u ovom konkretnom slučaju s Rusijom jest da, budući da nije u mogućnosti posuditi ili kupiti tehnologiju od razvijenijih zemalja, mora ići u supstituciju uvoza koristeći tehnologije iz prošlosti. Opet, proizvodnja automobila je vrlo dobar primjer, kao što znate, s Renaultom i Moskvičem u Moskvi. U osnovi, koristi tehnologiju koja je postojala prije otprilike 20-30 godina. To sam mislio pod regresivnom supstitucijom uvoza. A to se nikad prije nije dogodilo.
Sovjetskom Savezu se to nije dogodilo, jer ako pročitate, na primjer, statistiku iz 1930-ih, i ako pogledate sve te velike tvornice koje su razvijene u Sovjetskom Savezu, sve su koristile vrhunsku tehnologiju. Dobar primjer za to je poznata tvornica traktora u Staljingradu, sadašnjem Volgogradu. Ali ovaj put je drugačije. Ne govorimo o supstituciji uvoza u uobičajenom smislu, nego o regresivnoj supstituciji uvoza.
Postoje dokazi da Rusija i dalje dobiva robu visoke tehnologije (poput mikročipova) unatoč sankcijama. Takvu trgovinu danas je puno teže kontrolirati nego primjerice u sovjetsko vrijeme. Je li regresivna supstitucija neizbježna?
Prije svega, sankcije nisu isto što i trgovinski embargo. Trgovinski embargo znači da nitko ne može trgovati s vama. Sankcije su ograničenja od strane jednog dijela svijeta, jedne grupe zemalja, protiv druge zemlje. To uvijek znači da će postojati načini kupnje iz drugih zemalja, a posebno iz Kine. Mogli biste imati i tzv. paralelni uvoz (uvoz bez dopuštenja vlasnika intelektualnog vlasništva – nap. urednika) ili krijumčarenje. Nije nula-jedan.
Ali ne funkcionira uvijek s važnim tehnologijama kao što su automobili ili zrakoplovi. Ne možete zamijeniti Boeingovo krilo nabavom na crnom tržištu u Zambiji. Nije zamjenjivo. Naravno, zamijenili biste iPhone. Zamijenili biste robu domaće potrošnje, televizore. Postojao bi paralelni uvoz i ta bi roba išla preko Armenije, Turkmenistana, Kazahstana i tako dalje. Ali za tehnološki naprednu zemlju poput Rusije, zamjena određenih stvari bila bi vrlo teška ili čak nemoguća u nekim slučajevima. Na primjer, biometrijske putovnice s čipom više se ne izdaju jer postoji nestašica tih čipova. Takvih bi problema bilo posvuda.
Ono što je također ključno je da stvari poput paralelnog uvoza ili ponekad čak i uvoza putem krijumčarenja ili krivotvorina ne angažiraju dobre ljude. Ovi ljudi se bave crnim tržištem, oni su polukriminalci. Ali država ne može protiv njih jer ti ljudi sada postaju apsolutno ključni za održavanje određenih vrsta proizvodnje. Tako da na kraju možete završiti s državom koju u biti preuzima polukriminalna banda. Mislim da je ovaj učinak sankcija vrlo realan, ali nije stvarno proučavan niti istaknut.
Autokracije s autarkijom
Tehnološka pozadina je srednjoročni do dugoročni problem, ali mnogi ljudi očekuju da će sankcije djelovati odmah. U isto vrijeme, Rusija bi mogla ostati pod sankcijama desetljećima čak i nakon završetka rata. Znači li to da su sankcije uglavnom usmjerene na dugoročno slabljenje zemlje kako bi se izbjegla još jedna katastrofa poput rata u Ukrajini?
Slažem se s vama, mislim da će sankcije još dugo trajati. To temeljim na dosadašnjem iskustvu sankcija. [Danas] nitko niti ne zna zašto još uvijek postoje sankcije Kubi. Obama je otišao tamo otvoriti veleposlanstvo, ali ništa se nije promijenilo. Kubanci koji žive u Sjedinjenim Državama nisu mogli slati vlastiti novac svojoj obitelji na Kubu od 1960-ih. .
Kada imate dovoljno ljudi u Kongresu ili u Europskom parlamentu da nametnete sankcije, njihovo uklanjanje postaje izuzetno teško jer svatko ima poticaj staviti nešto drugo u dodatne sankcije, ali nitko nema poticaj da ih ukloni. Zato mislim da će oni ostati jako dugo.
Moglo bi se reći da bi Rusija u onoj mjeri u kojoj bi bila prisiljena odustati od lakog novca koji je dobivala od plina i nafte zapravo krenula u složeniju proizvodnju. Jedan od tipičnih problema koje ekonomisti spominju je problem prokletstva resursa.
Kada imate veliki izvoz, taj izvoz čini vaš tečaj precijenjenim. Precijenjeni tečaj znači da drugi proizvodi postaju preskupi [za proizvodnju]. Stoga je argument često “Nemojte koristiti laku zaradu, stvorite proizvodnju nečeg drugog.” Naravno, to nitko ne radi jer laka zarada je laka zarada. Ali kada ne možete toliko izvoziti ili toliko ovisiti o novcu od nafte i plina, onda će naravno biti nekih novih dobara koje biste mogli početi proizvoditi.
Moje mišljenje je da učinak sankcija ne treba gledati kratkoročno, nego stvarno dugoročno. Njihov cilj je, kao što ste rekli, oslabiti rusko gospodarstvo.
Postoje zemlje poput Irana koje desetljećima žive pod sankcijama. Te zemlje zaostaju tehnološki, ali ne uvijek drastično. Ponekad čak uspiju razviti sofisticirane proizvode (od vojnih dronova do nuklearnog oružja). Jesu li autarkije doista toliko neodržive?
Pa, one su uvijek održive. Države ne propadaju samo zato što postoji određena autarkična situacija (autarkija je stanje zatvorene ekonomije s ograničenom vanjskom trgovinom; sva ili gotovo sva roba potrebna za potrošnju proizvodi se u zemlji u ovoj vrsti ekonomije). Povrh toga, Rusija je velika zemlja i samodostatna je u dva važna aspekta: hrani i energiji. Ta su dva aspekta iznimno važna za jednu zemlju jer ako ljudi nemaju što jesti i nema energije, u velikoj ste nevolji. Dakle, u tom smislu Rusija kao velika zemlja ima određene prednosti.
Iran također živi pod sankcijama. Međutim, to nisu iste sankcije. SAD ima režim sankcija protiv Irana i neizravno su obvezali Europsku uniju da također ima sankcije u nekim područjima, ali ne u svim drugim područjima. Ali, kao što znate, sankcije protiv Rusije su mnogo opsežnije, tako da postoji razlika između Irana i Rusije.
S druge strane, Rusija ima tehnološko znanje, tehnološku osnovu i puno ljudi koji su visoko obrazovani. Dakle, da, moći će proizvesti određene stvari. U nekim slučajevima, mogli su napraviti vrlo dobar posao, proizvesti nešto što inače ne bi proizveli. Ali na proizvodnju bi ih tjerala potreba.
Bilo je vijesti o tome da je Kina pretekla SAD po broju citata u akademskim člancima o umjetnoj inteligenciji. Postoje i neki sektori u kojima se Kina natječe na istoj razini kao i Zapad — poput 5G mreže i električnih automobila. Može li postati novi dobavljač tehnološke robe za Rusiju? Zašto ne vjerujete da će se Rusija potpuno “okrenuti Istoku”?
Da, mislim da zapravo Kina može [postati novi dobavljač za Rusiju]. Kineske tvrtke boje se sekundarnih sankcija SAD-a. Ali također je istina da ako SAD nastavi sa sadašnjom politikom prema Kini, koja je štetna i za SAD i za Kinu, u jednom trenutku kineske kompanije se neće imati čega bojati.
Neki dan sam vidio jednu smiješnu stvar u vezi s tim. U Australiji se sigurnosne kamere kineske proizvodnje sada skidaju sa zgrada jer navodno šalju informacije u Kinu.
Recimo da ste tvrtka koja proizvodi ove kamere. Ako vam američki ili australski senatori kažu da neće ništa kupiti od vas, onda je očito da ćete zatvoriti tvornicu i sekundarne sankcije za vas neće imati nikakvog značaja. Dakle, držali biste svoj novac u Singapuru i prodavali ove kamere Rusiji.
Sjedinjene Države, u određenoj mjeri, potkopavaju vlastitu poziciju vis-à-vis Rusije time što su oštre prema Kini jer ne ostavljaju nikakvu drugu mogućnost kineskim tvrtkama osim da odu i prodaju svoje proizvode Rusiji.
Što je Kina više međuovisna o SAD-u, to je jači učinak sankcija na Rusiju. Drugim riječima, što se više kineske tvrtke boje kršenja sankcija, to će manje imati posla s Rusijom. Ali što više SAD smanjuje tu međuovisnost, to je kineskim tvrtkama lakše ignorirati zapadno tržište i umjesto toga otići na rusko tržište.
Što se tiče “okretanja prema istoku”, kratkoročni učinci sankcija su bili blagi, Centralna banka je vrlo dobro vodila situaciju. Realni dohoci smanjeni su samo za 1%.
Ali dugoročno gledano, ako sankcije ostanu 40-50 godina, Vlada će morati početi razmišljati o “okretanju prema Istoku”. Sastav stanovništva u Rusiji je, međutim, zapadno orijentiran u smislu da je većina velikih gradova i većina proizvodnje u europskom dijelu Rusije (oko 110 od 144 milijuna Rusa živi u europskom dijelu zemlje). Kretanje na istok teoretski bi imalo smisla, budući da je pacifička strana svijeta strana u rastu, a europska strana je u opadanju. Ali nije lako.
Imate Moskvu s više od 10 milijuna stanovnika. Svi ti ljudi ne mogu tek tako preseliti u Vladivostok. Također su prometne veze loše, potrebno je tjedan dana da se vlakom stigne od Moskve do Vladivostoka. Ali kako se aktivnost pomiče prema istoku, da, i ljudi će se pomicati. Kada bi Rusija imala infrastrukturu koju je Kina izgradila u posljednjih 20 godina s vlakovima, bilo bi lakše to učiniti.
Godine 2022. Rusiju je zbog rata napustilo otprilike pola milijuna ljudi. To je još jedan učinak rata, koji neki ekonomisti smatraju jednim od najvažnijih u smislu ekonomskog učinka. Slažete li se?
Rusija je izgubila milijarde, ako ne i bilijune [zbog sankcija]. Zapljena imovine iznosi 600-700 milijardi dolara, a ljudi niti ne shvaćaju kolika je to brojka. To je gotovo jedna trećina ruskog BDP-a. To je zapravo više od cijelog proračuna Pentagona za ovu godinu. U biti Rusija financira ovogodišnji proračun Pentagona. To je jedna stvar.
Drugo, gubitak ljudskog kapitala je ogroman. U osnovi, imate dva velika gubitka — u financijskim i ljudskim imecima. Kad spojite ove dvije stvari zajedno, stavite neke brojke, naići ćete na trilijune dolara. A da se vlada odrekne trilijuna dolara za rat, što je samo po sebi neopravdano, je ludost.
Ako se stvarno odlučite boriti s nekim, ne držite sav svoj novac u njegovom džepu. Ovo je pravilo broj jedan. To je poput razvoda. Ako se želite razvesti od supruge ili muža, ne dajte im sav svoj novac prije toga i onda kažete “Pretpostavljam da podnosim zahtjev za razvod“. To je čista ludnica.
Paradoks oligarha
Hoće li sankcije povećati ekonomsku nejednakost unutar Rusije? S jedne strane, bogati ljudi gube imovinu u inozemstvu, ali s druge strane dobivaju priliku steći neku novu imovinu nakon što zapadne tvrtke napuste rusko tržište. A inflacija i nestanak robe široke potrošnje najviše pogađa obične ljude.
To je vrlo dobro pitanje. Zapravo nemamo empirijske dokaze o učinku sankcija [na nejednakost]. Iran proizvodi podatke o raspodjeli dohotka. Ali stvarno nisam siguran da je itko posebno promatrao učinak sankcija u tom pogledu. To što kažeš ima puno smisla. Moglo bi doći do gubitaka u prihodima srednje klase i domovima s nižim prihodima. Ali puno toga bi ovisilo o makro menadžmentu.
Ruska ekonomistica Natalya Zubarevich govori o četiri Rusije. Dakle, za ljude u ruralnoj Rusiji, ljude koji ne konzumiraju strane proizvode, to zapravo i nije toliko važno. Ali kako se krećemo prema urbaniziranijoj Rusiji i prema srednjoj klasi, mislim da bi tu bilo gubitaka jer bi tržišta s kojima su ti ljudi komunicirali nestala. Što će se dogoditi na vrhu stvarno ne znam. Jedna skupina oligarha mogla bi izgubiti svoj novac, a možda bi mogla doći druga skupina. Prerano je reći.
Kakav će zaključak superbogati na Zapadu izvući iz sankcija? Osjećaju li se ugroženi što političari sada mogu lakše doći do njih i staviti pod lupu njihov novac i političku moć?
Mislim da to neće utjecati na njih. Nisam vidio da se neki zapadni oligarsi proganjaju zbog svojih veza s ruskim oligarsima. Mislim da je cijelo ovo poglavlje zatvoreno. Zapad i posebno Engleska rado su uzimali ruski novac. Najskuplja je tužba između Berezovskog i Abramoviča, ljudi koji su radili na tom slučaju zaradili su milijune dolara. To je, naravno, samo vrh ledenog brijega. Drugi primjer je Blavatnik School of Government u Oxfordu. Mislim da na to ne bi bilo nikakvih učinaka.
Situacija je puna ironije. Ruski oligarsi izvorno su ukrali novac iz Rusije, Ukrajine ili gdje god su ga drugdje mogli pronaći. Ideja je bila da imaju poticaj za stvaranje pravne države u Rusiji, jer sada imaju novac. Ali onda su, jer su se bojali što će se dogoditi u Rusiji, pogotovo početkom i sredinom devedesetih, odnijeli taj novac tamo gdje je sigurnije.
Pomislili su “Zašto se boriti za vladavinu prava u Rusiji kada sav svoj novac možete odnijeti u Englesku, gdje postoji vladavina prava i ne pitaju odakle dolazi novac”, i to su učinili.
Ali ironično, sada ti ljudi [na Zapadu], koji su trebali zaštititi ukradeni novac, kradu ga natrag i koriste ga za kupnju oružja za slanje u Ukrajinu. To je apsolutno nevjerojatno. Kad biste to rekli nekome devedesetih, pomislili bi da ste sigurno ludi. Tako malo vjerojatan slijed događaja.
Zašto su ruski oligarsi sankcionirani? Pravno za to zapravo nije bilo razloga. Izvorni razlog je bio zaprijetiti oligarsima sankcijama kako bi rekli Putinu: “Nemoj to raditi (započinjati rat) jer ne želim izgubiti milijarde dolara.” To očito nije upalilo.
Pa onda imate paradoksalnu situaciju kada se oligarsi sankcioniraju jer nisu bili dovoljno oligarhijski, nedovoljno nametljivi.
Mnogi od njih su ukrali imovinu, ali to je sasvim drugi razlog. Oni nisu kažnjeni za krađu imovine, oni su kažnjeni jer nisu dovoljno jaki da kažu vladi ili onome tko vlada državom da ne ratuje. Ova situacija trebala bi natjerati oligarhe da se zapravo dvaput zamisle, imali su ogromnu moć koju su protratili jer očito nisu mogli imati nikakav politički utjecaj.
Nove ruske 90-e
Napisali ste da će “nadolazeće godine Putinove vladavine biti vrlo slične najgorim godinama Jeljcinove”. Ali gospodarstvo je još uvijek u puno boljem stanju nego tada. Mislite li još uvijek da se vraćaju “lude Devedesete”?
Mislim da je na makrorazini Rusija 2022. uspjela bolje nego što su ljudi očekivali. Ako rat prestane 2023., doći će do neke mjere normalizacije. Glavni problem za kreatore politike, za režim i za stanovništvo bila bi inflacija. Jer to bi vratilo sva sjećanja na nestašicu, potpunu nestabilnost – čovjek bi mogao biti plaćen novcem koji gubi kupovnu moć za nekoliko sati. To bi bilo stvarno postalo veliko političko pitanje. Ali sve dok se inflacija ne dogodi i proračun je pod kontrolom, mislim da je to izvedivo iz makroekonomske perspektive.
Ali kao što sam rekao, to je istina pod pretpostavkom da rat prestane. Ali ako se rat nastavi, kao što znamo u povijesti, na kraju će zahtijevati korištenje sve više i više resursa. Resursi će se više koristiti u vojne, a manje u civilne svrhe. Kada se to dogodi, često vladari žele koristiti tiskaru za štampanje novca. Zbog toga vidimo tu vrlo učestalu vezu između hiperinflacije i rata.
Spomenuli ste u svom blogu da je odvajanje od Zapada možda bio jedan od izvornih ciljeva rata (a ne nuspojava). Jer samo tako se dolazi do “pravog suvereniteta”, a suverenitet je danas u sustavu vrijednosti ruske elite viši od ekonomskog prosperiteta zemlje. Možete li razraditi ovu ideju?
Nisam siguran da je to bila Putinova ideja, to je samo jedan način razmišljanja o tome. Također je moguće da je njegova ideja bila da će ovo izvorno biti vrlo ograničena operacija koja bi bila pomalo nalik 2014. Ne bi se puno dogodilo. I zapravo možete imati argumente za to. Da se vratimo na ono o čemu smo pričali, da sav svoj novac držite u džepovima strane s kojom želite ratovati. Moglo bi se reći da Putin nije očekivao da će rat tako dugo trajati.
Međutim, također je moguće da, kako vrijeme bude prolazilo i te promjene postale nepovratne, početi razmišljati ili racionalizirati prošlost govoreći: “Ono što smo stvarno htjeli učiniti je odvojiti se od Zapada”. I taj prekid je nametnuo Zapad jer nova Željezna zavjesa nije bila rezultat ruske politike, naravno. Dakle, možete reći vlastitom stanovništvu: “Nisam vas ja spriječio da nešto učinite, već oni.” Onda možete racionalizirati početak rata time što ćete reći da je to ono što ste cijelo vrijeme htjeli postići.
Ali nisam siguran je li to naknadna pamet i racionalizacija ili je to bio predumišljen plan. Osobno ne mislim da je postojao neki veliki plan. Po mom mišljenju, puno toga što se događalo bila je čista improvizacija.
