Sredinom i krajem devedesetih godina, u teškim poslijeratnim godinama, kada su u »3.maju« znale kasniti plaće ili dio plaća i po nekoliko mjeseci, to su itekako osjetili riječki ugostitelji i trgovci. Bivši čelni čovjek riječke brodograđevne industrije i autor zapaženog, posljednjeg u nizu članaka u kojem se pokušavaju objasniti ekonomski efekti te strateške domaće industrije, Gvozden Rukavina, prisjeća se da se promet u tim uslužnim djelatnostima mjerio po tome da li je 3.000 radnika i oko 1.000 kooperanata, koliko ih je tada radilo u riječkom škveru, dobilo plaću ili ne. U Gradu Rijeci, praktički, ostala su jedino dva velika lokalna sustava-poduzeća s više od 2.000 zaposlenih. Jedan je riječki Klinički bolnički centar, drugi je »3. maj«. Uz riječku brodograđevnu industriju, direktno je putem vlastitih radnika i kooperacije zaposleno 3.740 ljudi, čemu treba dodati i oko 6.000 radnika koji su zaposleni kod dobavljača u zemlji na izradi materijala za brod i drugim uslugama.
S obzirom da je prosječno u Hrvatskoj zaposlen jedan od četiri stanovnika na osnovu gore navedenih podataka proizlazi da današnji broj radnika koji direktno ili indirektno ostvaruju prihode od »3.maja«, okvirna je računica Gvozdena Rukavine, osigurava egzistenciju za oko 39.000 stanovnika Hrvatske od kojih, dakako, najveći dio živi u Gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.
– Brod je onaj početni impuls, s »new deal« efektom, koji osigurava da se svježi novac ubaci i zavrti u cijelom gospodarskom sustavu, baš kao što se novac ubacivao u izgradnju autocesta i ostalih infrastrukturnih objekata u vremenima krize. Ovdje treba uzeti u obzir i činjenicu da brodogradnja pri tom osigurava sredstva iz tuđe akumulacije odnosno inozemstva, kaže Rukavina prema čijim izračunima, a zasnovanima na multiplikacijskom faktoru od 2,61 o ostvarenoj domaćoj potrošnji od proizvodnje brodova, ispada da je u 2007. godini od brodova proizvedenim na trećemajskim navozima ostvareno 3,36 milijardi kuna domaće potrošnje. Istina, radi se uvijek o jednoj te istoj svoti odnosno proizvodnoj cijeni brodova od 1,29 milijardi kuna, koja se inputirala u sustav dobavljača proizvoda, usluga i rada, od kojih svaki ostvaruje drugi krug plaćanja i tako redom, sve dok iznos koji preostaje za domaću potrošnju ne postane zanemarivo mali. Upravo je na tih 3,36 milijardi kuna, a što je više od tri godišnja gradska proračuna Grada Rijeke, i na svakom od tih zarotiranih krugova država ubrala poreze i doprinose.
Riječka brodograđevna industrija »3.maj« u ovom trenutku zapošljava 2.740 radnika, od čega njegov najvitalniji dio, samo Brodogradilište, ima 2.077 zaposlenih. Po kvalifikacijskoj strukturi njih oko 1.400 je KV, VKV i srednje stručne spreme, dok je 316 s visokom i višom stručnom spremom. Ostatak od njih 251 je polukvalificirana i niskokvalificirana radna snaga koja bi, u slučaju nestanka i likvidacije »3.maja«, koji u posljednjih godinu dana proživljava svoju najgoru krizu s knjigom narudžbi brodova i pred neizvjesnom sudbinom skore privatizacije, najteže došla do novog radnog mjesta.
Posljednjih je godina u »3.maju« zabilježena velika fluktuacija i odlazak kvalitetnog stručnog kadra koji, u potrazi za sigurnijom financijskom budućnosti, odlazi u razna europska i druga brodogradilišta po svijetu. Toliko potreban mladi i stručni kadar često se u »3.maju« zadrži tek godinu ili dvije, kad taman nauči nešto odlazi na daleko bolje plaćena radna mjesta u Italiju, Francusku, Njemačku…
Prema podacima koje smo dobili iz Financijske službe »3. maja« za mirovinske i zdravstvene doprinose s konta plaća u državne je fondove u prvih jedanaest mjeseci prošle godine uplaćeno 90 milijuna kuna. S osnova poreza na dohodak na razini cijele trećemajske Grupe uplaćeno je 21,7 milijuna kuna. S obzirom na udio koji odlazi u proračune jedinica lokalne samouprave i uprave, u ovom slučaju najviše Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, riječki bi proračun nestankom »3.maja« s ove stavke godišnje bio »olakšan« za oko 13 milijuna kuna, a županijski za 3,5 milijuna kuna. Većina radnika u »3. maju« ima prebivalište na području Grada Rijeke, pa se s računa prireza gradski proračun Rijeke povećava za milijun kuna. Nadalje, prema ugovornim obvezama ukupna godišnja svota koju »3. maj« treba platiti Gradu Rijeci premašuje 7 milijuna kuna. S naplatom komunalne naknade u proteklom je razdoblju bilo problema, pa je Grad Rijeka na osnovu neplaćenih obveza, doduše u minimalnom postotku, ušao u suvlasništvo »3.maja«, a krajem 2002. godine za dotad nakupljeni dug od komunalne naknade Grad Rijeka je postao i vlasnikom cijelog sportskog kompleksa na Zapadnom ulazu u »3. maj«. Cijeli taj kompleks, doznajemo u »3.maju«, tada je procjenjen na 17,4 milijuna kuna, koliko su otprilike iznosila i trećemajska komunalna dugovanja, s time da se Grad Rijeka sporazumom obvezao otpisati dug s osnova zateznih kamata, koje su iznosile oko 8,4 milijuna kuna. Pridoda li se i 264 tisuće kuna koje bi »3.maj« trebao godišnje plaćati za koncesijsku naknadu, ispada da se oko 10 posto ukupnih prihoda »3.maja« slije u državni proračun i fondove te proračune jedinica lokalne samouprave i uprave.
Prošle godine u »3. maju« bilo je angažirano 970 kooperantskih radnika, što znači da se broj direktno zaposlenih na riječkim navozima približava brojci od više od 3.000. Broj kooperantskih firmi, dakle pravnih osoba, koje su svakodnevno zaposlene u trećemajskoj proizvodnji je 38, od kojih je samo njih osam s manje zaposlenih od 15. Primjerice, za 2007. godinu »3. maj« je po izvršenim obvezama platio 150 milijuna kuna anagžiranoj kooperaciji.
O udjelu domaćeg materijala i opreme u brodovima koji se proizvode na hrvatskim navozima može se polemizirati, tim više što je Hrvatska u tranzicijskom razdoblju ostala bez značajnog dijela prateće industrije, a crnu metalurgiju, odnosno čelik mora uvoziti. Udio materijala u brodu vrti se oko 60 posto u što je uključen i brodski motor koji predstavlja jednu od najvećih stavki u ukupnoj cijeni broda u kojem pogon sudjeluje s oko 10 posto. U segmentu nabavke materijala Brodogradilište »3.maj« posluje sa 767 različitih dobavljača od čega je njih 264 iz Hrvatske. Udio materijala iz Hrvatske u ukupnoj vrijednosti materijala za brod 2007. iznosio je 61 posto, ali bez crne metalurgije. Ako se pridoda uvoz čelika, udio domaće komponente opada na 43 posto u ukupnoj cijeni materijala odnosno 26 posto u cijeni broda. To, istina, još uvijek nisu postignuti željeni postoci, ali je ohrabrivalo da je taj udio hrvatske komponente rastao u posljednih šest godina. (novi list)
