Svjetski dan hidžaba, tradicionalni islamski veo: Svjetski dan hidžaba obilježava se 1. veljače. Inicijativu je pokrenula Bangladešanka Nazma Khan 2013. «Nakon 11. rujna 2001. muslimanke koje su nosile hidžab, uključujući i mene, propatile su diskriminacije i uznemiravanja”, rekla je osnivačica organizacije Svjetskog dana hidžaba, objašnjavajući potrebu koja ju je potaknula na pokret za “ponos” nošenja hidžaba.
Svjetski dan hidžaba
No, nakon onoga što se dogodilo u Iranu i Afganistanu, postoje oni koji se još uvijek pitaju o ovom odjevnom predmetu: kada govorimo o ženama i islamu, pitamo se zašto ga nose, osjećaju li se slučajno diskriminiranima u odnosu na muškarce ili im je ugrožena sloboda izražavanja.
Odakle potječe običaj?
Običaj nošenja vela nije nastao u isto vrijeme kada i islamska religija, već je još prije bio prisutan u zemljama koje graniče sa Sredozemnim morem. Kako objašnjava antropologinja Sara Hejazi, još od starog Rima ovu odjeću su nosile žene koje su pripadale najbogatijim društvenim slojevima. Ovu su tradiciju preuzele žene pripadnice prve zajednice koju je osnovao prorok Muhamed.
U Kuranu, dakle, obveza nošenja vela nije propisana za žene, ali i žene i muškarci moraju se pristojno odijevati, držeći skrivene dijelove tijela koji se smatraju svetima.
Postoji mnogo vrsta vela i svaki je povezan s različitim nacionalnim tradicijama. Najrasprostranjeniji je svakako hidžab, koji pokriva glavu i vrat, ali ostavlja nepokriveno lice. Najneprozirniji je nikab, koji ostavlja samo oči nepokrivene, i burka, kod koje su oči prekrivene mrežom.
Od Mahse Amini do Geravande: kada veo košta života
Hidžab i mogućnost izbora hoćete li ga nositi: rasprava. Da se u Iranu ne primjenjuje obveza, Mahsa Amini i Armita Geravand bile bi žive. I usprkos ženskoj revoluciji koja je preplavila ulice, u rujnu je teheranski parlament pooštrio sankcije protiv onih koje ga ne nose, prijedlogom zakona koji ih nastoji kazniti s do 10 godina zatvora.
Povodom prve godišnjice Aminijine smrti, novinarka Masih Alinejad govorila je za Sky TG24 o velu kao simbolu “rodnog aparthejda”, ističući da to “nije komad tkanine, već stup vjerske diktature”. Iranska aktivistica i TV voditeljica Maryam Namazie je istog mišljenja te protiv Svjetskog dana hidžaba: “Tamo gdje je on obavezan, otkrivamo njegovu pravu svrhu: kontrolirati žensko tijelo i seksualnost.”
Nedavno je školski službenik pretukao 11-godišnju djevojčicu kojoj je pao u razredu”, priča. Prema sadašnjem zakonu, djevojčice u dobi od 9 do 15 godina koje skinu marame riskiraju novčanu kaznu i mogu dobiti zabranu napuštanja zemlje do dvije godine. “Za odrasle, kazna može uključivati zatvor ili dovesti do smrti, kao u Mahsinom slučaju.”
Izbor ili nametanje?
Ne postoji jednoznačan odgovor na ovo pitanje. Neke žene slobodno odlučuju nositi veo, dok druge na to prisiljava zajednica ili obitelj. Djevojčice se obično počinju pokrivati tijekom svojih godina razvoja kao osobna manifestacija njihove vjere.
Danas se žene koje nose veo više ne smatraju privilegiranom kategorijom, već su, naprotiv, u zapadnom svijetu često predmet diskriminacije na javnim mjestima.
Da velu: razlozi
Odgojena u velikoj obitelji i vrlo privržena vjeri i religiji, Fairouz Mouradi izjavila je za Fanpage: «Veo je kodeks odijevanja koji se očituje ne samo u odijevanju, već i u ponašanju» objasnila je za Fanpage.it. Ona je u potpunosti shvatila vrijednost ovih riječi tek kada je odrasla i tada je počela nositi hidžab s punom sviješću, prihvaćajući njegove vrijednosti. Konkretno, islam ovim kodeksom promovira vrijednosti skromnosti i stidljivosti. “Što više ulazite u islam, to više želite nositi hidžab. Osjećate to kao potrebu”, objasnila je. I to je nužnost koja bi se trebala spontano javiti.
Ne velu: razlozi
Treba naglasiti da ne biraju sve žene kao Mouradi Faiurouz, mnoge trpe nametanje obitelji, što je fenomen koji je u stvarnosti u suprotnosti sa samom religijom. Često one koje nose veo naglašavaju da to nije zapovijed ili obaveza, već izbor za muslimanke. Nadalje, postoje i one koje se oslanjaju na Boga i odluče ne nositi ga. Kuran kaže da “nema prisile u vjeri. To mora biti osobni, svjesni, namjerni izbor.”
