Home Kolumne I dobro, čija je na kraju Rijeka?

I dobro, čija je na kraju Rijeka?

7643
6

Nakon manifestacije otvaranja EPK, društvene mreže su se užarile. Analizira se sve, od sudionika do onih koji nisu sudjelovali. Od ‘Belle Ciao’ do Finaca koji vrište himne sedam država koje su bile na vlasti u Rijeci. Najveću temperaturu (ne)očekivano podignula je jugoslavenska zastava koja se uz uz 6 drugih zastava i 230 metara dugačku vremensku crtu zatekla na Korzu u sklopu izložbe ‘Rijeka, koraci, vrijeme’. Zabilježen je i manji incident u kojem je pano pošaran crvenim sprejem ali je na kraju sve ipak ostalo na razini uobičajenog gunđanja dežurnih gradskih hejtera. Povijesna subota 1.veljače Rijeku možda nije stavila u centar Europe ali je grad prema reakcijama javnosti svakako postao glavnim gradom Hrvatske. Svjedoči to i rekordna posjeta koju bilježimo na našem portalu, a koja od tada dnevno prelazi 50-tak tisuća jedinstvenih posjetitelja iz cijele države.

Kada je u pitanju sam program otvaranja, reakcije Riječana su velikom većinom pozitivne. Ocjene nisu toliko jednodušne kada je u pitanju dublje promišljanje projekta EPK, a to je rezultiralo i ozbiljnijim kritičkim analizama od kojih smo neke objavili i na našem portalu.

U ostatku Hrvatske reakcije su ipak drukčije. Očekivano, ocjene lijevo orijentiranih komentatora se podudaraju s riječkim mainstreamom, a desnica je manje-više ogorčena (ne samo ekstremna). Međutim, na događanja oko otvaranja kritički se osvrću i neki komentatori koji se smatraju dijelom liberalnog svjetonazora. Na meti tih kritika je ponajviše prevelika ideologizacija projekta, forsiranje priče o ‘crvenoj Rijeci’ ili, prema njihovom viđenju, otvorena jugonostalgija određenih elemenata samog programa. Takve komentatore, posebno je sablaznila činjenica da su se hrvatska zastava i hrvatska himna našle u ravnopravnom kontekstu sa preostalim državama u kojima se Rijeka nalazila u posljednjih 116 godina. Drugim riječima, organizator je, prema njihovom mišljenju, propustio jasnije naznačiti da se 1990. u Rijeci dogodio kraj povijesti te da se društvena i državna uređenja u gradu više nikada neće promijeniti.

Tim povodom, odlučili smo ponovno objaviti antologijski tekst Nenada Labusa ‘Nikad je velika rupa’. Napisan je prije gotovo 30 godina ali jednako je aktualan i danas…

Nikad je velika rupa

Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski.
Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bila jako dobra. No, ona su nešto krivo shvatila, jer su u slijedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:

Rijeka u vlasti:
0           Nepoznatog gospodina (oduvijek?   predbilančno stanje)   ? godina
1.       Oglajskog patrijarha (zauvijek)                                           cca. 100 godina
2.      Devinske gospode do 1400. (zauvijek)                                   cca. 100 godina
3.       Gospode Walsee do 1483. (zauvijek)                                            83 godine
4.      Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek)                                                    39 godina
5.       Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek)                    38 godina
6.       Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek)                          163 godine
7.       Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek)                            24 godine
8.       Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek)                              6 godina
9.       Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek)    19 godina
10.       Doba premišljanja do 1776. (provizorij)                                              4 godine
11.      U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek)                                                      3 godine
12.       U Ugarskoj   gubernij do 1787. (zauvijek)                                      8 godina
13.       U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek)                                    22 godine
14.      Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?)                                              4 godine
15.      Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij)                                      9 godina
16.       U Ugarskoj   gubernij do 1848. (zauvijek)                                    26 godina
17.       U Hrvatskoj do 1850. (provizorij)                                                      2 godine
18.      Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870.                            20 godina
19.       U Ugarskoj   gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek)                            48 godina
20.       U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek)                                            19 dana
21.       Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij)          302 dana
22.       D’Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek)                              1,5 godina
23.       država do 3. 3. 1922. (zauvijek)                                                      1 godina
24.       Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924.                                              2 godine
25.      U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek)                                                    23 godine
26.      U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 30. 5. 1990. (zauvijek)            43 godine

Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternità fiumana.

Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.

Bila dakle, jednoč, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak ne da na svoju, pade i opklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D’Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa ‘mali spasitelji’. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da opkladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rapalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li opklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda opkladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l’ istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: “Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje.” Daj, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa … I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione   Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in città nostra di Roma, li 12 agosto 1940   XIX.

Priča je gotova. Što će vam pouka?

A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinicu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva u pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeki vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti? (Nenad LaBUS)

6 COMMENTS

  1. ono sto ja stalno govorim od 03.05.1945 su svjesni da nije njihova pa sada samo pljackaju i pljackaju i pljackaju i unistavaju i unistavaju i unistavaju a prije toga su protjerivari i bacali u fojbe da bi komotnije pljackali i unistavali

  2. Od svega napisano ja sam siguran samo u jedno da ovakav status Rijeke u sastavu RH nije konačan i biti će promjena kad tad. Nadam se da će Rijeka u budućnosti biti opet samostalna a osobno bih volio biti sa Istrijanima. Sa ovim klerofašistima istočno od nas nije nam dobro to se vidi na svakom koraku.

  3. Kad se krenu proučavati tekstovi o Kralju Tomislavu, jasno je kako se o njemu vrlo malo zna. Ne zna se niti je li bio kralj, tko ga je krunio, sve vezano uz njega je vrlo nejasno i bez izvora. Međutim, uz članak na wikipediji stoji vrlo precizno nacrtana karta. Kako je netko tako precizno nacrtao kartu zemlje nad kojom vlada Tomislav, kad se o Tomislavu zna malo do ništa? Uozbiljite se ljudi, karta Tomislavovog kraljevstva je slobodna fabrikacija, ne zna se gdje su mu bile granice, a u periodu njegove vladavine nemamo čak niti spoznaju je li Rijeka bila naseljena, a kamoli da mu je pripadala.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here