Inicijativa za povratkom Augustinčićeve biste Moše Pijade u MMSU

Povjesničar umjetnosti Branko Cerovac je nakon svog predavanja na Danima performansa MMC-a pokrenuo inicijativu za povratak Augustinčićeve biste Moše Pijade na prazan postament u foajeu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Sveučilišne knjižnice Rijeka

Cerovac ovom incijativom traži odgovor na pitanje gdje je odgovornost onih koji jesu odlučili da se neka skulptura postavi ili makne: Što glas javnosti uopće kaže na takve odluke, naloge i postupke u vlastitom gradu? Tko je ikada službeno obrazložio zašto ta bista, bilo čija bila i kakva već jeste, ‘ne smije’ i nije na besmisleno praznom postamentu? Dok Vlast progoni – “zviždače”, a novine godinama i desetljećima “pišu” o svemu i ni o čemu! O “ljudskim pravima” i o “kulturi”, “pravu”, “sociologiji”, “pravosuđu”, korupciji itd. O “fašizmu/antifašizmu” za pionire malene, koji pojma ni o čemu nemaju niti smiju imati.”

Prve reakcije na društvenim mrežama su dvojake. Od podrške principu prema kojem se umjetničke biste nikada ne trebaju micati do ukazivanja na ideološke motive njezinog postavljanja i sporne dijelove Pijadine biografije.

Moše Pijade bigorafija (izvor wikipedia): Rođen je 1890. godine u Beogradu, u imućnoj židovskoj obitelji. Od 1906. do 1910. godine studirao je slikarstvo u Münchenu i Parizu. Od 1913. do 1915. godine, bio je nastavnik crtanja u Ohridu.
Godine 1920., postao je član KPJ. Nakon zabrane KPJ, nastavio je ilegalno djelovati. Godine 1925., bio je uhićen i isprva osuđen na 20 godina kazne, koja mu je zatim snižena na 12 godina. kaznu je služio u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi. Zbog političke aktivnosti u zatvoru, kazna mu je produžena za još dvije godine. Tijekom robijanja, on i Rodoljub Čolaković preveli su mnoga klasična djela marksizma, poput Marxovog “Kapitala” i “Komunističkog manifesta”, “Bijedu filozofije” i “Kritiku političke ekonomije”. U lepoglavskoj kaznionici, 1930. godine, Moša je upoznao Josipa Broza.
Godine 1939., konačno je pušten iz zatvora, nakon 14 godina robijanja. Međutim, u siječnju 1940. je ponovno uhićen zbog komunističke djelatnosti i konfiniran u koncentracijski logor kod Bileće. Tamo je bio zatvoren do travnja iste godine, kada je logor zatvoren. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ bio je izbran za člana Centralnog komiteta KPJ.
Nakon okupacije Jugoslavije 1941., postao je član Vrhovnog štaba NOPOJ. Godine 1942., napisao je “Fočanske propise”, kojima je regulirana organizacija i djelovanje partizanskih postrojbi i Narodnooslobodilačkih odbora. U studenom 1943. u Jajcu osniva Tanjug (Telegrafsku agenciju nove Jugoslavije).
Poslije rata je bio predsjednik Skupštine FNRJ od 1954. do 1957. godine. Na Petom i Šestom kongresu KPJ, bio je biran za člana Politbiroa CK KPJ.
Umro je u 15. ožujka 1957. godine Parizu, prilikom povratka iz Londona, na čelu jugoslavenske parlamentarne delegacije. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja u Beogradu.

Pijade je na prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942. u Bihaću izjavio:
…potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi.
Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku.
Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom…Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere…Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…