“Kad počne “Dnevnik” na ruskom Pervom kanalu, puno mojih kolega isključuju zvuk”.
Intervju s Marinom Ovsyannikovom, koja je upala u izravni prijenos Prvog kanala s antiratnim posterom o Ukrajini
Urednica Prvog kanala, Marina Ovsyannikova, postala je poznata u cijelom svijetu kada je u eteru večernjeg programa Vremya razvila poster s riječima o neprijateljstvima na teritoriju Ukrajine i lažima koje se sipaju u oči i uši Rusa s televizijskih ekrana. Za ovu akciju do sada je kažnjena s 30.000 rubalja. U intervjuu za posebnog dopisnika Novaya Gazeta Ilya Azara, Ovsyannikova je detaljno govorila o pripremi svoje akcije, objasnila je zašto ranije nije napustila Channel One i izjavila da neće napustiti Rusiju čak ni pod prijetnjom kaznenog progona.
Urednica Prvog kanala, Marina Ovsyannikova, postala je poznata u cijelom svijetu kada je u eteru večernjeg programa “Vremya” (ruska inačica Dnevnika op.a.) otvorila poster s porukom protiv u Ukrajini i propagande koja se širi putem televizijskih ekrana. Za ovu akciju je kažnjena s 30.000 rubalja. U intervjuu za posebnog dopisnika Novaya Gazeta Ilya Azara, Ovsyannikova je detaljno govorila o pripremi svoje akcije, objasnila je zašto ranije nije napustila Pervi kanal i izjavila da neće napustiti Rusiju čak ni pod prijetnjom kaznenog progona.
Pitanje: Sada vas uspoređuju s Jeanne d’Arc i novinarkom Tatyanom Malkinom, koje su izravno pitale članove Državnog odbora za hitna situacije razumiju li da su izveli državni udar. Smatrate li se heroinom?
Odgovor: Ne, definitivno se ne osjećam idolom. No, naravno, ovo je hrabar čin, ali najviše od svega sada se smatram iscrpljenom i umornom osobom. Kao što je moj sin rekao, ja sam osoba koja je uništila život našoj obitelji, ali sam mu odgovorila da ponekad trebaš napraviti nepromišljene stvari da nam život kasnije bude bolji
Pitanje: Sigurno ste vidjeli tisuće pohvalnih komentara na svojoj Facebook stranici?
Odgovor: Napokon čitam društvene mreže. Prije toga sam cijelo vrijeme radila sa svojim odvjetnicima: punomoći, molbe, zahtjevi, raspravljala o pravnim pitanjima s Prvim kanalom, plus svaki dan sam dijelila pet do osam intervjua (stranim medijima) i nekako sam pokušavala organizirati svoj osobni život.
Pitanje: Kako ste došla na ideju organiziranja ove akcije? Jeste li dugo smišljala plan ili ste ga jednostavno uzela taj papira i to je to?
Odgovor: Nezadovoljstvo je dugo sazrijevalo u meni, a kada je počelo rat, doživila sam takav emocionalni šok da zaista nekoliko dana nisam mogla ništa jesti, ni piti ni spavati. Bio je to moj slobodan dan, a kad sam otišla sljedeći dan na posao, na Prvom kanalu vladala je užasna atmosfera: vijesti [s propagandom] išle su bez prestanka, a pred mojim očima je bila [potpuno drugačija] slika od zapadnih medija, jer sada radim – odnosno radila sam – kao međunarodni urednik.
Prvi kanal ih, naravno, nije prikazivao, ali sam gledala druge vijesti cijeli tjedan. A kad je završio radni tjedan, shvatila sam da više neću dolaziti na posao, jer ću dati otkaz. U tom sam trenutku imala sam nekoliko polu-ideja da s plakatom otrčim na prosvjednu akciju, ali sam vidjela da su oni koji su izašli na ulicu odmah ubačeni u auto-vagone i odvedeni u policijsku postaju. Tada sam imala plan koji bi mogao imati jači efekt.
P: I što se dalje dogodilo?
O: Napravio sam plakat kod kuće — otišao sam do najbliže papirnice, kupila flomastere i nacrtala plakat u nedjelju, uoči akcije i napisala apel. Došla sam na posao u ponedjeljak.
Plakat je neko vrijeme ležao u autu, a onda sam ga uzela, stavivši ga u rukav jakne. Nitko nije znao što je unutra.
Držala sam sako u ruci, ušla sam u redakciju, brzo izvukla plakat iz rukava i s njim išla direktno u eter. Policajac se nije obazirao na mene, jer se to nikada nije dogodilo u svih 50 godina postojanja programa Vremya.
P: Niste se bojali izaći u eter s plakatom koji sadrži antiratni poziv u kojem se izgovaraju vrlo hrabre riječi za naše doba?
O: To je zastrašujuće. Još uvijek se bojim, ali u tom trenutku sam imala snažan emocionalni impuls. Nesklad između onoga što se zapravo događa i onoga što se prikazuje na Prvom kanalu bio je toliko jak da sam htjela zaustaviti ovaj rat.
Nisam u potpunosti uzela u obzir sve posljedice, nisam razmišljala o tome. Ali da to nisam učinio u ponedjeljak, onda bih to napravila u utorak, vjerojatno bih samo podnijela ostavku.
P: Zar niste znala da postoje administrativne i pravne kazne o ljudima koji govore protiv vojske? Ili ste mislili da to neće utjecati na vas?
O: Ne, znala sam i mislila sam da će ih to dirnuti ako to uspijem napraviti glasno, kako se na kraju ispostavilo. Ali bila sam 90% sigurna da to jednostavno ne mogu napraviti. Ili će mi drhtati koljena, ili da ipak neću provaliti u studio, ili će redatelj vrlo brzo maknuti kameru i nitko me uopće neće vidjeti.
P: Sada će, vjerojatno, u studiju, umjesto jednog policajca, biti cijela četa interventne policije?
O: Mislim da su, naravno, tamo pojačali prisutnost policije.
P: Zašto je i tekst vašeg plakata bio na engleskom? Uostalom, to je dalo nekima povoda da vas optuže da radite za stranu publiku.
O: Trebalo je tako biti! Tekst na engleskom je bio za zapadnu i svjetsku javnost, da pokaže da su Rusi protiv rata, a tekst na ruskom bio je za rusku javnost, da potakne Ruse da ne nasjedaju na propagandu.
P: Ali naša vlada vrlo rado koristi ovo da pokaže da cijeli prosvjed plaća Zapad. I čini se da neki ljudi to tako shvaćaju.
O: Odmah su me počeli mučiti s kojim sam stranim silama bila povezana. Naravno, ovo je bilo prvo pitanje [od nadležnih organa] i nitko do posljednjeg nije vjerovao da nisam povezana ni sa kakvim specijalnim službama, da sam obična zaposlenica Prvog kanala, koja ne radi za MI6, FBI ili za Mossad.
P: Čitao sam da ste odbili ponudu francuskog predsjednika Macrona za politički azil. Rekla ste da ste domoljub i da ne želite nigdje.
O: Da, tako je.
P: I ništa vas ne može natjerati da promijenite ovu odluku?
O: (nakon stanke) Trenutno sam, naravno, jako zabrinuta za sigurnost svoje djece. Da postoji takva opcija da su oni otišli, a ja ostala ovdje, onda bi to bilo idealno. Ali, nažalost, to se nije uzelo u obzir, jer je njihov otac ovdje i nikada neće htjeti napustiti Rusije.
P: Zašto?
O: Zato što je to moj bivši suprug, trenutno imamo potpuno različite živote, on radi s Margaritom Simonyan, vodi redateljski dio španjolskog izdanja na RT-u. I to je njegov izbor.
Ja sam zapravo ruski domoljub i nisam mislila da bih se mogla odlučiti za nešto takvo.
Nisam spremna potrošiti još 10 godina života na asimilaciju u nekoj stranoj zemlji, tamo ne vidim mogućnosti za profesionalnu realizaciju. Moja obitelj je ovdje, moji prijatelji su ovdje.
P: Mnogi se, inače, ne usude sudjelovati u takvim akcijama upravo zbog djece. Niste li se bojali da bi vam, primjerice, moglo biti oduzeto roditeljsko pravo?
O: Mislim da mi nema zbog čega oduzeti roditeljsko pravo. Nisam ništa loše napravila vlastitoj djeci, moja djeca su dobro, pametna su i obrazovana, divna djeca. Dobro uče, bave se sportom i kod njih je sve divno.
P: Nema sumnje, ali vlasti često imaju svoje mišljenje o tome…
O: To je njihovo mišljenje.
P: Sigurno ste čuli da je predsjednik Državne Dume Volodin nazvao vaš potez “podlim” i rekao: “Ovaj novinarka s TV kanala nema ni kapi brige za naše momke, za našu zemlju.” Imate nešto za reći ili odgovoriti Volodinu?
O: Imam ogromne osjećaje empatije prema našim dečkima na ratištu. Sada imam sina u dobi za regrutaciju i općenito sam užasnuta onim što se događa. Ove jadne majke koje šalju svoje sinove u tudjinu … još mi ne ide sve to u glavu. Jako mi je žao ovih dječaka. Koji je to nacionalna interes rata u tuđini? Za što i koga?
P: Dugo vas nakon uhićenja nisu mogli pronaći kolege novinari – sve do sjednice suda koja je bila navečer narednog dana. Jeste li sve ovo vrijeme bili ispitivana?
O: Da, sve do trenutka kad su me izveli na sud. Cijelu noć i sljedeći dan.
P: Što su pitali sve ovo vrijeme? Priča je prilično jednostavna.
O: Do samog kraja nisu mogli vjerovati da nemam suučesnika, da nisam radila za zapadne obavještajne službe, da nisam imala nikakav sukob s kolegama, da mi rođaci iz Ukrajine ništa nisu napisali. Općenito, nisu vjerovali da se u ovoj priči radi o državljanstvu, već su plasirali neku vrstu zavjerničkih ideja.
P: Dakle, stalno su pitali jedno te isto?
O: Počeli su pričati o mojim precima, a zatim su [ispitali] sve moje sitnice, sve moje godine života, što sam radila, s kim sam bio prijateljica, gdje sam bila, kakva su moja uvjerenja o ovome i o onome. I tako dalje.
P: Niste se pozvala na 51. članak?
O: Je li to onaj novi?
P: Čini se da imate malo iskustva u tim stvarima.
O: Da, nemam iskustva u tim slučajevima, to sada rade odvjetnici.
P: To je članak Ustava koji vam dopušta da odbijete odgovarati na pitanja istražitelja.
O: O, da, da, samo sam zaboravila jer sam bila jako umorna. Čitao sam o članku 51. u dopisu za zatočenike na OVD-info (organizacija je kasnije označena kao “strani agent” od strane ruskih vlasti op.a.). Rekla sam istražitelju da mi treba odvjetnik, da ne mogu svjedočiti protiv sebe prema ovom 51. članku.
I svaki put su mi odgovorili: “Da, da, da, sad će biti odvjetnik.” Pitala sam kakav odvjetnik, a oni su mi odgovorili da je državni.
Rekla sam: “Ne želim državni, jer mislim da svi odvjetnici u Moskvi sada žele raditi sa mnom. Daj mi mobitel.” Ali nisu mi dali da nazovem odvjetnika ni prijatelje ni rodbinu. Rekli su: “Ovo nije ispitivanje, ovo je samo prijateljski razgovor, idemo na kavu, jesti palačinke i samo razgovarati.”
P: A jeste li odgovorili na sva njihova pitanja?
O: Da, nisam imao što skrivati. No, tijekom ovog ispitivanja sve me to počelo ljutiti i tražila sam odvjetnika 20-ak puta.
P: Prijetili su vam, vjerojatno, kaznenim predmetom ili se o tome se nije razgovaralo?
O: Prijetili su. Istražitelj, koji je vodio glavno ispitivanje, pratio je moju reakciju i stalno mijenjao rečenice: “Pa, službenica televizije? Ne, ne, vi ste zločinac, očiti zločinac! Ići ćeš u zatvor.” A ja sam rekla da nisam pravnica i da se baš ne razumijem u pravne nijanse, pa dajte mi odvjetnika. Ali sve je to bila šala i sve je počelo ispočetka.
P: Dakle, na kraju je jasno što se dogodilo s vašim kaznenim predmetom, ili ne? Iz IC-a su naveli da je u tijeku predistražna provjera.
O: Ne, nije jasno. Prošla su tri dana, čekamo, ali zasad se čini mirno. Što će se dalje dogoditi nije poznato.
P: Nije li to razlog da odeš?
O: (razmišlja) Neću ići sama, jer sam više zabrinuta za djecu nego za sebe, a djeci su istekle putovnice, a za izradu novih treba najmanje dva mjeseca. Kažu da je trenutačno neka vrsta navale za putovnicama. Nema smisla ni mučiti se.
P: Vaše radne obveze su prevođenje izravnih govora stranih političara i poslovnih ljudi na ruski. Jesu li vaši prijevodi na bilo koji način cenzurirani? Uostalom, na TV-u je bilo malih skandala kada su u pitanju citati stranih lidera koji nisu odgovarali originalu.
O: Bilo je takvih slučajeva, ali ja osobno nisam imala prilike vidjeti išta slično. Jednom sam pogrešno prevela [tajnica za tisak Bijele kuće] ali to nije bila zlonamjerna namjera – jednostavno nisam čula što je rekla. No događalo se da su drugi kolege nešto nagađali i na svoj način slagali govore političara.
Ali više je bilo toga u Vijestima na drugom kanalu , a program Vremya je tek druga vrsta manipulacije, a mi smo pokušali vrlo jasno provjeriti što je stvarno rečeno.
Općenito, ova neslaganja često je posljedica činjenice da [ruske] novinske agencije na trake šalju tekstove sastavljene iz usmenih govora političara. Ponekad zvuči zajedljivo, a od vas se traži da nađete original, slušate govor i shvatite da je on to nekako rekao, ali na takav način da se značenje promijeni. Uvijek sam jasno dešifrirala sve riječi političara, a glavna urednica je sama birala koje će izjave uzeti [u eter].
P: Dakle, niste se izravno sramila svog posla?
O: Ne, ja osobno nikada nisam krivo tumačila poruke političara, nego sam se, naprotiv, uvijek borila za točan prijevod.
P: Osjećaju li se vaši kolege na Prvom kanalu općenito dobro na poslu?
O: Znate, nikad nisam razgovarao o takvim temama s kolegama, jer mislim da većina zaposlenika to u duši doživljava samo kao posao koji im omogućuje zaradu. I nista vise. Neke moralne aspekte, čini mi se, nitko ne postavlja. Barem donedavno. Svima je sve odgovaralo. To su ljudi, trebaju prehraniti svoje obitelji, trebaju plaćati kredite i hipoteke.
Stoga je situacija kod svakoga drugačija, svatko ima drugačiji svjetonazor, ali znam da postoji trend da ljudi odlaze.
P: Propagandisti često govore da su zapravo federalni kanali puni liberala.
O: Ima dosta ljudi s liberalnim stavovima, ali čak i ako nisu liberalni, nisu 100% istih stavova kao naše vodstvo. Mislim da nema više od dva-tri posto uvjerenih Putinista [na federalnim TV kanalima]. To ima dosta pametni, obrazovani ljudi koji puno putuju po svijetu i razumiju, naravno, što se događa kod nas.
Možda nisu liberalni kao ja, ali svejedno, mnogi moji kolege ugase zvuk kada počne program Vremya.
P: Ali Ekaterina Andreeva, koja je s vama ušla u povijest, rekla je da nikada nije bila prisiljena lagati. Je li tako?
O: Ne mogu govoriti u ime Katje Andreeve. Možda osjeća da je to istina za nju. Ne mogu pričati o Katji Andreevoj, ne poznajem je, viđao sam je samo po hodnicima, znam je na Instagramu, gdje putuje, sjedi u joga položaju i uživa u životu. Vjerojatno se pokušava distancirati od svega.
P: Rekla ste da ste sretna kada čujete da mnogi vaši kolege sada napuštaju federalne TV kanale. A zašto i sama niste ranije dala otkaz ako imate liberalne stavove?
O: Pa, i meni treba nešto da prehranim svoju obitelj. Imam dvoje djece, kredit, sad sam u teškoj materijalnoj situaciji.
P: Prvi kanal još uvijek nije jedini posao na svijetu.
O: I ja tako mislim. Za ono malo novca što je uplaćeno na Prvom kanalu može se pronaći nešto drugo, nešto što više leži duši.
P: Pa zašto nisi našla ranije alternativu?
O: (nakon pauze) Znate, bio sam jako zadovoljna rasporedom rada: tjedan za tjednom, nisam se baš naprezala. Izvrsna ravnoteža između posla i života, kako to sada vole reći u Europi. Naravno, razmišljala sam o promjeni posla [prije], ali općenito mi je sve odgovaralo dok nije počeo rat u Ukrajini. Postalo je potpuno nepodnošljivo.
P: U svojoj video poruci kažete da se sramite svog rada na Prvom kanalu, spominjete trovanje Navaljnog. Onda ste se vjerojatno i tada sramili? Ili ne?
O: Bilo je neugodno. Potpisala sam nekoliko peticija u obranu Navaljnog. Ali nisam išla na skupove, jer imam jako zauzet život, a nisam imala uopće slobodnog vremena. Impuls je trebao otići, ali se nije ostvario.
P: Vi također u svom apelu pozivate ljude da idu na skupove, ali sami ne izlazite. Ovo mi se čini nekako u sukobu s onime što zagovarate.
O: Znam – za ovo su me zamalo nazvali kriminalcem. Kad bih ja pozivala ljude da idu na skupove tog i tog datuma na tom i tom mjestu, onda bi vrijedio točan kazneni članak, kako su mi objasnili odvjetnici, a pošto je to bio apstraktni poziv, onda bi članak bio prekršajni. Ako idem drugi put na skup, onda će protiv mene već biti kazneni progon (vrlo kontroverzno tumačenje zakona o kršenju pravila održavanja skupova. – I. A.)
P: Mislio sam da se smatra nekorektnim da aktivisti pozivaju na prosvjede ako sami ne idu.
O: Pa, otišao sam u prosvjed. Nije li ovo bio prosvjed?
P: Ja bih to nazvao soliranjem…
O: Pretpostavljam da sam tu upotrijebila pogrešnu formulaciju, trebala sam samo reći: “Izgovorite vaše neslaganje.”
P: Jesu li vam na kraju prijetili otkazom? Znam da ste i sami dali otkaz, ali kako se to dogodilo?
O: Odmah su mi ponudili da svojom voljom napišem izjavu, ali jednostavno nisam to učinila u tom trenutku zbog emosija. Sada su moji odvjetnici uzeli prijavu i dali je kadrovskoj službi, a uskoro ću biti službeno otpuštena.
P: Što mislite o izjavi vašeg bivšeg šefa u Državnoj radiotelevizijskoj kući “Kuban” Runova da je “bolje baviti se novinarstvom, a ne tražiti avanture za vlastitu guzicu”.
O: Ljudi moj čin ocjenjuju na različite načine, on ocjenjuje ovako.
P: Mislite li da će netko slijediti vaš primjer na televiziji? Ili će se, naprotiv, još više bojati?
O: Ne pozivam nikoga da krši profesionalnu etiku, i, iskreno, vjerojatno to ne bi trebali činiti. Bolje je tiho odustati i otići.
P: Mislite li da je vaš potez ostaviti dojam na obične gledatelje?
O: Cijeli svijet je saznao za ovu akciju, jer su mi poslali da je moje ime bilo na vrhu Twitter trendova 15. ožujka.
P: Svijet je, naravno, saznao, ali meni se činilo da je važnija točka akcije da ljudi koji gledaju propagandu saznaju istinu.
O: Nadam se da su to vidjeli. Zar ne mislite tako?
P: Čini se da je vaš poster bio tamo predugo prikazan.
O: Mislite li da netko trenutno gleda vijesti na TV-u? Sve vijesti konzumiraju se s interneta, a svi su akciju pratili putem telegram kanala.
P: Mislite li da će ljudi sada razmišljati ili će to jednostavno odbaciti vašu ideju?
O: Mislim da hoće. Pametna osoba bi trebala. Istina, sada će svi najinteligentniji i najpametniji, najkompetentniji stručnjaci biti protjerani u inozemstvo, a u Rusiji će ostati samo uvjereni Putinisti. S ovakvim kadrovima naša zemlja ide u “svjetliju budućnost”…
P: Kako možemo prevladati ravnodušnost u našem društvu?
O: Ljudi bi trebali shvatiti da su njihovi problemi izravno povezani s onim što se sada događa [u Ukrajini]. Je li sada moguće izolirati se u vlastitim problemima?
Problemi se gomilaju svaki dan kao gruda snijega, a ova lavina će nas na kraju jednostavno progutati.
Rusi jednostavno razmišljaju vrlo sporo, ali na kraju dođu do točke [ključanja]. Samo ne ide sve tako brzo, potrebno je neko vrijeme da ljudi shvate kakav nam je život postao.
P: Da, ali ukrajinski narod nema puno vremena za čekanje.
O: Da, nažalost, zato sam pokušala uzburkati rusku javnost, i mislim da je to bio jako dobar potez, da ljudi barem malo promisle o tome što se događa, a ne da sjede u strahu svako u vlastitoj rupi..
P: Jeste li kao dijete živjela u Čečeniji?
O: Rođena sam u Odesi, a živjela sam u Čečeniji od 1985. do 1993. ili 1992. godine. Otišli smo kad je počela pucnjava, pobjegli smo kad su granate počele eksplodirati ispod naših prozora.
P: Dakle, ruska vojska je bombardirala mjesto u kojem ste živjeli kao dijete, a sada bombardiraju mjesto gdje ste rođeni.
O: Da, da, da, i to je, naravno, poslužilo kao svojevrsni okidač, jer sam u djetinjstvu doživjela ono što sada proživljavaju ukrajinske izbjeglice. Ista stvar: uništen stan, gubitak vlastite imovine, početak života ispočetka. Tada sam imala 12 godina i lako sam mogla započeti život ispočetka, ali moja majka je imala više od 40 godina i za nju je početak novog života bez apsolutno ničega postao vrlo duboka psihička trauma, iz koje još ne može izaći tek tako.
P: Što mislite učiniti sljedeće?
O: Trenutno nemam nikakve dugoročne planove. Stvarno se želim naspavati i razmišljati o tome, vidjeti što će se dalje dogoditi. (Novaya Gazeta)
