U ovom društvu postoji bezbroj individua koje se kite velikom mudrošću. Misle da sve znaju, da sve mogu. Uvijek su kadri zauzeti “stav” i mudrovati po svojoj pameti. Ima ih u svim strukturama društva, u svim tijelima administracije, ima ih u upravi, u školstvu, u sportu podosta, a u politici vjerojatno najviše… Ima ih svugdje/blago nama. Većinom nastupaju u uredno i skupo sašivenim odijelima ali i bez te “uniforme” su samouvjereni i nabusiti. Glas i stav su im glavno oruđe i oružje. Glas im je redovito jak ali stav često vrluda i nije postojan.
Znaju sve i mogu razgovarati o svim temama. Pažljivi promatrač može brzo uočiti da kod razgovora o struci nikada ne ulaze u bit problema, drže se da tako kažemo, u plićaku. Znaju i sami koliko su na tom području “tanki”.
Inače redovito skromnu inteligenciju uspješno nadopunjuju lukavošću. Uvijek su zaslužni za uspjeh.Treba raditi kako oni kažu i sve će biti u redu. Prazninu koju njeguju i nose u sebi nastoje popuniti onim što imaju, a to je obično veliko ali ništavno “Ja”. Ja, kojim se ništa ne može ispuniti, ništa riješiti. Ja, koji je nedostatan da ih ispuni aureolom časti kojoj neprekidno čeznu.
Područje kojeg vode ima stalne oscilacije ali sve više prevladava negativa. Pravdaju se da su drugi krivi kao i nesretne okolnosti.
Oko njih se počne stvarati praznina, brojni “prijatelji” nestaju, ima ih sve manje i onda jednog dana sve pukne. Oni nestanu u obliku lastinog repa i odu u ništavilo kojeg su dijelom sami stvorili. Prijatelji peru ruke, okreću glavu, ne poznaju donedavne aktere na čijem su se odsjaju sunčali. Rijetko se u RH događa, ali dogodi se, da se nekoga i službeno makne.
Čudna neka smjena se dogodila ovih dana na čelu nogometne reprezentacije. Kažem čudna, jer je iznenađujuća i brza. Brza za H-uzance. Ne, ne mislim komentirati o navijačkoj strani nogometa, tu već ima podosta mudraca, svi u ulozi neprikosnovenih stručnjaka. Mislim na formu smjene i postavljanja novog izbornika. Nogomet mi nije pasija a navijanje još manje. Mislim na neke razloge kojima se opravdava ovaj čin. Spominje se da novi izbornik “osjeća hrvatski” te da je na terenu “izgarao za Hrvatsku”.
Kažem čudno, čudno da se nekoga tako predstavlja. Ne znam što znači i kako izgleda osjećati ili misliti hrvatski. Prvo ali ne i zadnje, osjećaji su promjenjivi u vremenu i u prostoru. Promjena je osnovna karakteristika osjećaja. Kako se može ciljano i besprijekorno osjećati teško mi je reći. Mislim ipak da bi se posao trebao bazirati na drugim vrijednostima, a ne na izmjenjivim “osjećajima”. Kako su osjećaji prevrtljivi vrlo dobro znaju upravo navijači, sami tome svjedoče često puta u razmaku od devedeset minuta.
Druga fraza, “izgarao” na terenu za HR, je također dosta upitna. Govorimo o kvaliteti igre, u ovom slučaju o radu dotičnog igrača. Jasno je da je taj igrač dobar igrač, da dobro radi svoj posao. Tu se opasno približavamo zamjeni teza. Zar taj igrač kada igra za drugu neku momčad, najčešće za stranu momčad, ne bi smio dobro igrati. Ili ako dobro igra da li to predstavlja nacionalnu izdaju?
Evo kako se za čas mogu dovesti u pitanje sposobnost i stručnost tijela koji vodi nogomet, njegovo veličanstvo nogomet u Hrvatskoj. Čini mi se da ovdje nije u pitanju samo izbornik, već cijela ta dobro plaćena grupa upitna po svojim kvalitetama. Mislim na stručnost i odgovornost vođenja nacionalnog nogometa. Samo sirovo i primitivno domoljublje nije dovoljno za pokrenuti nogomet. Nije dovoljno za išta pametno i vrijedno napraviti. Pokazala se ta ekipa, upravo kod smjene svog dojučerašnjeg idola, koliko je duhovno jadna. Tom dobro plaćenom tijelu, kojem ni odgovornost nije baš bliska nedostaje duha, znanja i odlučnosti. Prazninu koju nose u sebi je ogromna, sumnjam da će je u ovom životu uspjeti popuniti. (Ivan Pauletta)
