Nezgodna su neka sjećanja. Sjećam se euforije stvaranja ove nove Hrvatske države. Nove Hrvatske – niti pola stoljeća iza nestanka prve suvremene Hrvatske države, to jest NDH. Države koja se nije baš povijesno proslavila.
Bilo je nezrelog, a time i neodgovornog obećavanja, a danas vidimo da su to bila obećanja bez pokrića. Tako se sjećam poglavnika (ili poglavara kako god hoćete) koji je svojevremeno, nabreklih vratnih žila grmio kako nam novac više neće ići u Beograd. I to je dobro, dobro da novac (barem većina novca) ostane gdje se stvara. Priznajem, vrlo je nezgodno, a i malo zločesto pitanje gdje je novac danas – danas kada više “nema” Beograda.
Neko vrijeme su nas mudri političari uvjeravali da je u svijetu kriza pa je i u Hrvatskoj. Svi misleći ljudi mogli su shvatiti i znati da nije u tome osnovni problem. Daleko je veći problem bio, i jeste, u nesavjesnim manipulacijama i krađama koje su kao crna kuga opustošile ovu zemlju. No, nitko se ne prihvaća posla da deratizira, ni tada, ni sada, ovu bajnu zemlju.
Pored sveopćeg narodnog menefregizma imamo mnogobrojnu bulumentu političara, dobro plaćenih. Velikim su dijelom trutovi, kojima je ta deratizacija u opisu radnog mjesta, ali to ne rade. I ne samo da ne rade na čišćenju, već su isti vrlo često vinovnici prljavih djela.
O svemu i svačemu se danas trabunja, ali nitko da postavi dijagnozu stanja i da se počne s liječenjem. Bez čiste i jasne dijagnoze nema uspješnog ozdravljenja. Znam da je izreći jasnu dijagnozu, ne samo teško, već vrlo nepopularno. Treba reći otvoreno da je ovaj narod onakav kakav jest. Da nije možda najpametniji narod na svijetu. Da nisu sve izume uradili Hrvati ili osobe čiji su preci bili Hrvati. Da je ovaj narod dobrano neradišan, sklon malverzacijama, da je kod mnogih jedinki kultura mizerna i primitivna. Da je u povijesti bio mnogo više sluganski postavljen nego gazda u svojoj kući. Da je često ratovao za druge, mnogo više nego za sebe. Da Bog ima još i neke druge narode.
Nužno je početi kultivirati ovu populaciju. Bez dovođenja u kakvo takvo civilizacijsko suvremeno stanje društva nema napretka, a bez napretka nema poboljšanja. I treba prestati tepanjem i pohvalama gdje tome nije mjesto. Da Hrvati nemaju najbolji nogomet ni nogometaše na svijetu, da nisu najbolja sportska nacija na svijetu, da je hrvatski sport u komi. Da su u totalnoj komi i kultura, privreda, nauka, školstvo, promet, zdravstvo, društveni život kao i život većine pojedinaca.
Znam da će ovo razbjesniti velike i zadrte nacionaliste ali od te ljutnje nema vajde. Za ozdravljenje trebaju: odlučnost, znanje, poštenje, sposobnost, radišnost, strpljivost i trezvenost. Posebno treba ostaviti po strani mržnju. Susjedi i ostali nam nisu krivi za loše stanje u državi. Ništa ne vidim od toga ovog časa u Hrvatskoj. Nisam u ovih četvrt stoljeća vidio da itko brine o državi kao o zajednici sviju njenih građana. Nisam primijetio ni volju da se građane promovira, instruira i osvijesti da su i oni odgovorni za stanje u državi.
Posebna su priča neke institucije u državi. Pored već navedenih političara mora se prvenstveno urediti mogućnost i odlučnost da se neke višetrajne vinovnike u izvršnoj vlasti smijeni. Da se mogu (i trebaju!) smijeniti suci, naročito suci koji redovito šetaju na ivici pravde i prava, te suci koji su neefikasni. S ovakvom sudskom praksom neće se daleko stići.
Treba se okrenuti budućnosti, jasno ne zanemarujući prošlost. No, ta prošlost ne smije biti uteg budućnosti.
Boli me kada čujem žaljenje za prošlom državom. Za državom koja nije bila dobra ali koja je u mnogo čemu bila bolja nego ova nova Hrvatska. Brine me što se u odnosu na Europu, nismo makli s proporcionalnog mjesta zaostalosti, zatucanosti i primitivizma. Korak dalje k boljemu ovisi o nama, građanima Hrvatske.
