Sama riječ pobjeda upućuje na uspjeh u nekoj konfrontaciji, nadmetanju ili sukobu. Pobjeda označuje i naglašava fizičku, duhovnu, intelektualnu, oružanu, organizacionu i svaku drugu momentalnu nadmoć nad suprotstavljenoj strani. Pobjeda je u osnovi lijepi i ugodan osjećaj što ne znači da je uvijek i pravičan događaj. Da, sve to stoji ali treba biti konfrontiran prema toj drugoj strani. U civiliziranoj kulturi življenja normalno je da se neprijatelju i formalno najavi ratni sukob ako se vojno krene na neku zajednicu. Na Balkanu te najave nije bilo. Rat najavljuje i strana koja je napadnuta. Tako se dogodilo i kad je Japan nenajavljeno napao SAD, bilo je to u Pearl Harbor-u u nedjelju 07. 12. 1941. Napadnuti, to jest SAD sazvale su senat i već u ponedjeljak 08. 12. 1941. najavile rat Japanskom carstvu.
Zadnji sukob na Balkanu u biti je bio građanski sukob, nikada taj sukob nije formalno najavljen. U tom oružanom sukobu nikada nije postojala jasna i decidirana druga strana. Bilo je tu izmiješano svašta. Ratni sukob se često mijenjao u vremenu,u prostoru i po javnom tretmanu. Analizirajući novinske stranice uspio sam izbrojati dvadeset naziva za neprijatelja. Sam završetak sukoba nije službeno označen. Vjerojatno se to nije moglo službeno izvesti jer sukob nije nikada formalno ni počeo, ni postojao, jasno osim u propagandne srhe za kućnu upotrebu. Takav sukob se inače zove “građanski rat”. Za “domovinski rat” nisam našao u enciklopedijama nikakvu definiciju, zna se da je taj naziv koristio poznati brkonja iz Kremlja.
Dakle, kao mnogo toga na ovim prostorima, odvijala se jedna neformalna ali jako prljava rabota. Ista prljava igra se, kako izgleda, ponovo počela odvijati. Na internetu postoje “uvjerljive” tvrdnje kako se Srbija naoružava i sprema napad na Hrvatsku. Dokazni argument je nabavka novih MIG-ova 29 od strane Srbije. Koliko me sjećanje ne vara, ne tako davno je ministar obrane RH govorio o nabavci novih aviona za vojsku HR. Kao i mnoštvo puta do sada kriv je uvijek onaj drugi. Potencijalni novi Balkanski sukob se, ne previše prikriveno, objavljuje kao intencija Rusije da uđe na ove prostore.
Ne znam kada je saga o ljubavi Srba i Hrvata počela, no sa sigurnošću mogu reći, da neće brzo prestati. Ta dva duhovno skromna Balkanska naroda dugo vremena se zdušno međusobno mrze. Opravdanje za tu mržnju ne znam ali s obzirom da to traje poduže slobodno tvrdim da je krivnja na obim stranama.
U Europi su se uspješno, poslije dugih sukoba pomirili; Englezi i Španjolci – Englezi i Francuzi – Englezi i Nijemci. Pomirili su se Francuzi i Nijemci – Austrijanci i Talijani. Pomirili su se s Turcima sve zemlje koje su bile pod otomanskom okupacijom. U svijetu ima “hvala Bogu” još takvih primjera pomirbe i dobro da je tako.
Ovaj sukob i pripadajući neprijateljski naboj na Balkanu pak nikako da stane. I možda ne bi bilo tako da se Hrvati i Srbi manje sliče. Previše je sličnosti između ta dva posvađana naroda nego između nekih naroda koji si sliče vrlo malo ili nikako ali se ne nadmudruju prljavo uz toliku mržnju. No jedno je sigurno dok to ne prestane nema napretka kod posvađanih strana. Uzalud odcjepljenje iliti takozvana samostalnost ako nema mira nema ni progresa. No, ne smijemo zaboraviti da u svakom društvu ima osoba i klanova kojima takva konfliktna stanja pogoduju. Obično su to krugovi koji indirektno, iz sjene vode državu i čiji se utjecajni diktat sluganski prihvaća. Isti se javno ne nadmeću ali znaju izgraditi tajne interesne zajednice gdje disciplinirano i bez prigovorno vlada zakon omerte. Nevoljkost da se uđe u raščišćavanje silnih krađa državne imovine u RH to potvrđuje. Hrvatska, mala zaostala državica na Balkanu, ne iskazuje volju da se to, protiv narodno stanje, riješi.
Napredak ovisi i o unutarnjem stanju države. Već četvrt stoljeća gledamo u RH nevješt, nesposoban i neodgovoran ali ambiciozan kadar koji se nameće da formalno vodi državu. Kod svake nominacije, jasno partijske, događa nam se bulumenta novih kadrova koji malo ili ništa znaju o struci za koju su postavljeni da vode na državnoj razini. Konstantno nazadovanje u četvrt stoljeća to dokazuje.
Uvijek sam tvrdio da Hrvatska ima sposoban kadar za vođenje zemlje. U zadnje vrijeme to više ne tvrdim, dosta mi je čekanja, previše mi je razočaranja. No pitan se čemu busanje u pobjednička prsa ako iza “pobjede” nastupa sveobuhvatna degradacija društva. Sklon sam prihvatiti mišljenje da je zadnji Balkanski sukob izmišljen kako bi se pokrao već duboko siromašan narod. Jezik, ideologija, kultura, vjera…je tu bila samo smokvin list.
