Vrlo često se na najavnoj špici jedne hrvatske televizijske stanice prikazuje sekvencija, ustvari triptih triju likova. Naredani su tako po dijagonali ekrana tri suvremena javna lika. Prvi je Milanović, zatim papa Slobodan (hrvatski prijevod od Francisco) te američki predsjednik Obama.
Zanimljiv kolaž triju likova koji po meni imaju više različitosti nego zajedničkoga. Ako to nije u funkciji stvaranja kulta ličnosti ili ulagivanja, ne znam što je. Zamislite, naš premijer uz papu i Obamu. Osim ogromnih gigantskih razlika te osobe, kao i te tri javne funkcije, nemaju razumne poveznice, a kamoli da se od istih složi triptih.
Da, Milanović se može tretirati kao unuk ili kao nećak politika, koje su u svom ni dvostoljetnom postojanju izrodile više političko – kultnih likova nego sve ostale politike zajedno. Uljuđeni su to sistemi koji su svijet “usrećile” masovnom izgradnjom logora, progonima i egzekucijama bez suđenja. Predsjedniku vlade RH najbliži crveni kultni lik je bio “ljubičica bijela”.
Još i sada po svijetu postoji nekoliko takvih likova obojanih u crveno. Veliki su to likovi za zaostali narod, ništavni po civiliziranim vrijednostima. Takvi likovi postaju “veliki” pod halabukom lokalne propagande ili kada trebaju biti odskočna daska za interese velikih.
Stalno stavljati u isti plan papu i prvog ministra vlade RH može biti samo degutantno i uvredljivo. Uvredljivo, zna se za koga. Što imaju zajedničko ta dva lika? To može biti samo pitanje intelekta dubioznog zdravlja. I ne samo što su se te dvije politike u povijesti snažno i strastveno mrzile već se i sada slažu kao vatra i voda. Da, u suvremenoj pretvorbenoj prilagodljivosti, u vremenu kad političari ne vode politiku već trgovačke, butige može se vidjeti svega i svašta, pa tako i kao veliku slogu crkve i crvenih. Crveni su uvijek bili protiv vjere i klera. Crkva im se odužila tako što ih je u početku ekskomunicirala, a kasnije uz jaku podršku SAD-a i “zapada” zdušno radila na njihovom uništenju.
No, ne vjerujem da je upravo to povelo montažera triptiha da ih stavi skupa. Naime, kada bi se kolaž slagao po mržnji imaju Hrvati još veće i još ljuće likove za slaganje u kolaže. Opravdanje likovne složenice ne može biti ni to što su momentalno crkva i takozvani “lijevi” bliski. Još manje da je hrvatski narod najkatoličanskiji narod što je nebuloza iz laboratorija rekla/kazala. Takvih nemuštih konstrukcija smo se u povijesti na ovim prostorima naslušali.
Kada bi se kojim slučajem (ovo možemo samo pretpostaviti) na vlasti pojavio prijašnji režim, vidjeli bi opet mnogo crvenih knjižica. Ne vjerujem da je prijelaz s križa na partijsku knjižicu teži od prelaska s partijske knjižice na križ. Najbliži posjetnik lakoće prelaska je jedna svojevremeno pravovjerna konstrukcija “mi sa tvoga puta ne skrećemo”. Sjećate se, zar ne? I koliko je to neskretanje trajalo…
Svakodnevni govor ulice s obilatim rječnikom psovki potvrđuje sumnju u veliku istinsku vjernost ovog puka. Često nasilje nad slabijim i nemoćnim, prevare i lopovluk dovodi u pitanju veličinu i kakvoću tog “najkršćanstva” .
Što pak zajedničkoga imaju HR politika i politika SAD-a? Stanja ovih država mogu biti za superhrvate samo deprimirajuće i ne vjerujem da je to motiviralo “kompozitora” triptiha. Postavljati rame uz rame malu, zaostalu, primitivnu i prezaduženu zemlju s Balkana uz svjetskog giganta hiperrazvijene tehnologije i ekonomije, te vodeću vojnu velesilu je zbilja smiono. Još manje se mogu uspoređivati životni standardi pripadajućih naroda. Jest, oni nam svako malo daruju neku njima suvišnu opremu, a mi ćemo im dati, kada zatreba, koji mladi i ne baš preskupi život. U međuvremenu ćemo se kititi vojnim paradama po uzusu na vojne parade nepobjedive (ha-ha) JNA. Da, vojne parade, kako sam na stranicama ovog portala već naveo, uz javne kuhinje.
No takozvana umjetnička “sloboda”, i pomanjkanje sadržajne imaginacije može stvoriti i ovakva “remek-djela”. Ovaj triptih otvara i pitanje umjetničke neovisnosti, osobne duhovne postojanosti, intelektualne smionosti, smislenog sadržaja kreacije i društvene odgovornosti kreatora. Na ovim prostorima su to teme i područja prepuštena stihiji, o istima se ne raspravlja. Vidljivo je to i na bajnim kipovima drugog hrvatskog poglavnika.
