Suradnja Hrvatske kao nove članice Europske Unije sa zemljama bivše Jugoslavije izuzetno je bitna, ali u tome ipak ne bi trebalo pretjerivati kao što to čini hrvatski predsjednik Ivo Josipović.
On je odmah najavio susret, najvjerojatnije u listopadu u Beogradu, sa srbijanskim predsjednikom, sada preobraćenikom Tomislavom Nikolićem, koji se nije odrekao titule četničkog vojvode koju mu je osobno dao haški optuženik Vojislav Šešelj.
U tome i ne bi bilo ništa loše. Štoviše, izgradnja dobrih, posebice gospodarskih, odnosa temeljenih na zajedničkom interesu mogla bi biti višestruko korisna ne samo za odnose Hrvatske i Srbije, već i naše zemlje sa Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kosovom i Makedonijom.
No, predsjednik Josipović kao da je izgubio kompas, pa da umjesto toga da idemo što više na Zapad, on osobno, što ne mora značiti ukupnost hrvatske vanjske politike, ide na Istok. Umjesto da se ugledamo da bolje i uspješnije zemlje članice EU, on nas vraća na Balkan.
Kad je naša diplomacija toliko sposobna, što ne uspostavimo bliskije odnose s, primjerice, Italijom, Francuskom, zemljama Beneluksa i Skandinavije, te zašto ne i Mađarske i Austrije, a poglavito s najjačom europskom ekonomijom Njemačkom. To nije pitanje samo političko diplomatskog prestiža, već bi moglo biti plodonosnije i za državu Hrvatsku, te sve njezine građane.(Giancarlo KRAVAR)
