Knjiga “Jovanka Broz: Život i tajne Titove udovice” otkriva detalje o supruzi najmoćnijeg čovjeka bivše SFRJ, a mi vam donosimo ulomak iz nje:
Prema navodima Jože Pirjevca u knjizi “Tito i drugovi”, Broz je bio u zaljubljen u nju Broz, pa je zimi 1947., dok je bila na liječenju na Golniku kod Kranja (samo godinu i pol dana ranije tamo je umrla Davorjanka Paunović)., svaki dan slap ljubavna pisma i bukete crvenih ruža. Iako nisu bili u službenoj vezi, Jovanka se već počela ponašati kao prva dama. Napominje se i da je 1949. godine s Rankovićevom suprugom Slavkom stigla u Kopar, kako bi dobila ilegalnu putovnicu za put u Trst – pa je tako otvorila sezonu jugoslavenskog šopinga, koja će trajati nekoliko desetljeća – i da je tamo došla u sukob s narodnom milicijom. “Tko je ova koza?” upitao je policajac koji ju je smatrao bahatom. “Šuti, ona je Titova buduća žena”, odgovorio je njegov kolega.
Samo će Ranković, uvijek puritanac, natjerati Tita da se oženi Jovankom. Leka je smatrao da rukovoditelji moraju biti primjer. Događaj koji će promijeniti i Titov i Jovankin život dogodio se u proljeće 1951. godine, kada je Tito dobio žuč, a Jovanka je cijelo vrijeme bila uz njega i njegovala ga, čak i bolje od bolničara na Bledu.
Tako se toga prisjetio Milovan Đilas (iz knjige Vladana Dinića “Osuđeni bez suđenja”, u izdanju “Svedoke”, koja sadrži ulomke iz poznatog feljtona “Ispovijest Jovanke Broz”, koji je odjeknuo cijelom Jugoslavijom u kolovozu 1993.):
– Ranković i ja upali smo u Titovu spavaću sobu. Tu je negdje bio i Kardelj. Tito se migoljio na krevetu, u grčevima, kratki jecaji smjenjivali su se s gubitkom daha. Pitao sam ga nešto suvišno i besmisleno, kao i obično u takvim trenucima. Uzvratio je oštrom boli…
„Jovankina briga za Tita u bolesti, upadljivo brižna i posebna, učinila je vezu između njih dvoje – i do tada očitu okolini oko Tita – neskrivenom i prirodnom. Navečer, uoči Titove operacije, nakon večere sjedili smo – liječnici i gotovo cijeli Politbiro – u salonu. Bila je tu i Jovanka; podignut po prvi put iz lažne i neprirodne uloge suputnika, tih i pomalo posramljen.”
U travnju 1952. njihov je odnos konačno ozvaničen: prvo, kako je tada učinjeno, na partijskom sastanku, a potom i pred matičarem…
Vjenčanje nije bilo ništa posebno. Jovanka je nosila vjenčanicu koju je osobno odabrala Pepca Kardelj. Svečani ručak održan je u starom dvorcu Dunavka kod Iloka, usred vinograda i lovišta s pogledom na Frušku goru. Svatovi su uglavnom bili komunistički čelnici, a zabava se pretvorila u pravu pijanku.
“Rješavanje odnosa” dalo je Titu ideju da i drugi lideri moraju urediti svoje privatne živote. Kako je napomenuo Dedijer, u Beogradu je bila prava poplava vjenčanja, zbog čega je supruga francuskog veleposlanika natjerala da kaže:
– Drugdje idemo na sprovode, a ovdje na vjenčanja.
Jovanka se prvi put u javnosti kao Titova supruga pojavila 19. rujna 1952., kada je na Bled stigao Anthony Eden, britanski ministar vanjskih poslova. Bio je to prvi posjet tako visokog zapadnog dužnosnika nakon rastanka sa Staljinom, pa je fotografija brzo obišla svijet. A na fotografiji je najupečatljivija bila ona, između britanskog aristokrata i korpulentnog komunista, kratko ošišana, vitka, s osmijehom na kojem su mu se bijelili zubi i koja je bio dostojna holivudskih diva. Novinari, lukavi kad je u pitanju udvaranje gazdi, taj će osmijeh brzo proglasiti “najljepšim Jugoslavenskim”, iako je bilo i onih koji su je u svoja četiri zida znali ismijati, prozvavši je “sveta Jovanka Nasmešena” .
Osim bljeska fotoreportera, Jovanka je bila uplašena i zbunjena, a nije znala kako se točno ponašati. Toga je i sama bila svjesna pa nije otišla na sljedeće veliko putovanje – u proljeće 1953. godine Tito je posjetio kraljicu Elizabetu II. Nije pomogao ni trotjedni tečaj bontona s Vlatkom Velebitom i njegovom suprugom Verom u Rimu.
Nije da je Jovanki nedostajalo samopouzdanja: nosila je upadljivo duboke dekoltee, na što joj je svojedobno ukazala Pepca Kardelj.
“Imam nešto za pokazati”, odbrusila je Jovanka i počela se još upadljivije oblačiti i nositi nakit koji, po mnogima, nije bio primjeren ženi komunističkog vladara, pogotovo kada su ona i Broz posjetili zemlje Trećeg svijeta, jugoslavenske partnere iz Pokreta nesvrstanih. Događalo se, kao u Bangladešu ili Egiptu, da Tito priča o siromaštvu, dok Jovanka – ili Jole, kako ju je često zvao – sjedi kraj njega s dijamantnim naušnicama i ogrlicama.
Pa ipak, barem tih prvih godina, Jovanka je bila beskrajno odana Titu. I opet Đilas, iz Dinićeve knjige:
“Tito je za Jovanku bio partijsko i ratno božanstvo kojemu su svi bili dužni sve žrtvovati. Ali ona je bila žena koja je Tita poznavala kao muškarca i sve se više zaljubljivala u njega…”
Brozova djeca, kako se tada šuškalo, nisu mnogo marila za nju. Žarko je uvijek bio problematičan, a Miša se ponašao uglavnom uvrijeđeno. Jovanku to nije previše potreslo, iako je bilo nešto drugo: htjela je imati djecu. Međutim, Tito je bio protiv…
“Jovanki su, unatoč intimnoj tuzi jer Tito nije želio djecu s njom, slava i moć brzo su okrenuli mozak”, napisao je Milovan Đilas. “Okupljala je umjetnike, novinare, predlagala filmske teme, naravno o Titu, čak i o sebi i svom društvu. Bolje upućeni tvrde da je stoga bila na meti već krajem šezdesetih. Kod nje je oko Tita vladala urednost i savjesnost. A Tito je znao biti grub i ciničan prema njoj pred drugima. Jovanka je opet patila, šutljiva i posramljena…”
