U današnje vrijeme mladi više ne izlaze u disco, ne plešu, zabavljaju se na neke druge načine nego što smo to radili mi; oni izlaze u ponoć i vraćaju se ujutro.
Kako čujem, vrijeme provode po nekim kafićima ili parkiralištima. Nema više dogovaranja za druženje, mobiteli su im ukrali puno toga.
Je li njima isto tako lijepo kako je i nama bila naša mladost?
Mi starija generacija se čudimo današnjem vidu zabave jer smo mi izlazili u 8 navečer i vraćali se najčešće do ponoći. Uglavnom se išlo u Opatiju ili Lovran, a išli smo busom koji je od gužve pucao po šavovima. Neki su išli na plesnjake, a drugi u diskače. Osobno sam najviše voljela Mimi u Lovranu. Tu bismo plesali k’o ludi, a onda onako znojni trk na zadnji bus jer ako ti pobjegne, morao si čekati prvi jutarnji. Nekima se, bogami, desilo da im je bus pobjegao i do Rijeke su išli pješice.
Preko tjedna glavna destinacija je bila Kont. Šminkeri su išli u slastičarnicu, a mi „odrpanci“ u kavanu. K’o danas se sjećam kako su dečki sjedili po ogradama na mostu i gledali nas cure koje smo prolazile, te nam dobacivali.
Nekad davno postojale su i kućne zabave, tzv. „žurke“…
One su se održavale kod nekoga kome su roditelji bili moderno nastrojeni.
Zidovi prostorije bili su oblijepljeni tapetama uglavnom s geometrijskim ili cvjetnim motivima, kako je nalagao tadašnji trend. Preko njih su bili posteri ondašnjih pjevača i grupa: Alice Cooper, T.Rex, Cat Stevens.
Nekoliko stolica i komada namještaja gurnuli bismo uza zid kako bi se stvorilo više prostora u središtu i pripreme su bile gotove.
Plesali smo uz zvuk gramofona s gotovo uvijek klimavom ručicom. Ponekad su ploče, kad su bile izgrebane, preskakivale.
Uvijek su se čekali sentiši i hoće li tvoja simpatija doći po tebe.
Ženske ruke bi partnera obujmile oko vrata, a njegove su nježno počivale na njezinim bokovima, no ponekad bi skliznule malo niže, ali nitko se zbog toga nije toliko bunio….
Spori plesovi, ili bolje rečeno, vrlo spori. Sentiši.
Držali smo se čvrsto, obraza prislonjenih uz obraze, uz jedva primjetno trljanje tijela.
Blaga svjetla (svako malo bi ih neki “bezobraznik” ugasio), obasjavala su i grijala naivne tek rođene ljubavi.
U kuhinji bi žena rekla mužu: “Zašto ne odeš pogledati djecu?” “Ne ne…idi ti, dobro si obučena”, gotovo uvijek bi odgovarao.
I u najljepšem trenutku, baš u trenutku kada su se opasno zbijena usta konačno trebala poljubiti, stigla bi majka organizatora male zabave, s narančastim napicima, sendvičima i pecivima.
Neka su lica bila crvena, neka čela oblivena znojem, neke košulje izgužvane od vatrenih zagrljaja; to je bio novi scenarij koji bi se odjednom otvorio kad bi se upalilo svjetlo.
Kakva navala adrenalina…to je bila eksplozija!
A do 8h (recimo 20h) svi doma!!!
Ne znam što bih odgovorila da me netko pita: “Koje su najbolje godine tvog života? One koje doživljavaš? Godine djetinjstva ili godine adolescencije?“
Vjerojatno su svakome njegove godine ujedno i najbolje.
No ako ste kao mladi doživjeli određene emocije, vjerujem da ih nosite sa sobom kroz cijeli život.
I kad pomisliš na to, prisjetiš se nekih starih uspomena, pa… srce ti brže zakuca…
