Riječki komunisti o Bozanićevom posjetu Jasenovcu

Klub komunista Socijalističke radničke partije obratio se danas javnosti reagiranjem povodom Bozanićevog posjeta Jasenovcu. Kako stoji u reagiranju – Građanin Bozanić prije dvije je godine na Bleiburgu prvi puta progovorio o ustaškim zločinima, a ove se je godine ukazao u Jasenovcu. Da građanina Bozanića doista bole ustaški zločini kao što propovijeda, prvo bi se ukazao u Jasenovcu i tamo kleknuo pred kostima žrtava da moli za oproštenje zbog pripadnika katoličkog klera koji je i u Jasenovcu i na drugim stratištima divljao i klao. Red bi bio da se građanin Bozanić s ponosom spomene i onih pripadnika katoličkog klera koji su se u redovima partizana borili protiv fašizma, smatraju komunisti.

‘Ako Katolička crkva smatra da ima držati moralne propovijedi, nek krene od sebe, nek istraži i nek osudi, pa i prijavi pravosuđu eventualno živuće počinitelje zlodjela, jedno od kojih je i skrivanje i pomaganje u bijegu ustaških zločinaca. Katolička crkva u Hrvatskoj, kao filijala Vatikana, u kojem se nalazila logistička potpora organizaciji tih bijegova, na to ima pravo, ali prvenstveno i dužnost.

Važna su djela, a ne prazne riječi, poput onih iz govora građanina Bozanića. Dakle, da se je prilikom prve obljetnice proboja iz Jasenovca ili Međunarodnog dana borbe protiv fašizma, nakon svojeg stupanja na dužnost, kardinal Bozanić pojavio u Jasenovcu i tamo kao prvo osudio antikršćanski zločin ustaštva, onda bi tim činom gospodin Bozanić donekle stekao moralno pravo da donosi sud i o partizanskom pokretu i njegovim manama. Ovako, zbog toga što se prvo nije pojavio u Jasenovcu i što nije jasno, glasno i bezuvjetno osudio ustaški pokret, bez sažalijevanja ustaša, što nije osudio i ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj općenito i pojedinih njenih pripadnika u NDH, što propagira uravnilovku kojom bi se ustaški genocidni zločinci nad kojima je izvršena zaslužena smrtna kazna i partizani, koji su se protiv tih ustaških genocidnih zločinaca borili i pri tome počinili neke greške izjednačili kao zločinci, kardinal Bozanić nije stekao moralno pravo da u svoje propovijedi uključi donošenje suda o zločinima antifašista. Zašto? Zato jer naprosto nije vjerodostojan.
O kakvom se tu “univerzalnom humanizmu” može raditi, koji bi objektivno trebao osuditi zločine sviju strana, ako se u zločincu pod svaku cijenu traži ljudskost, a njegovu nevinu žrtvu se jedva prevaljuje preko usta? Ako se prvo bavimo sažalijevanjem koljača, a tek usput i kao “reda radi”, njihovim žrtvama? Prazne riječi praznog, tj. lažnog “humanizma”. Da ne kažem nešto teže, da ne kažem da se radi o solidariziranju s ustašama samo po liniji formalne i deklarativne pripadnosti katoličanstvu. Takav užas, međutim, uopće ne bi iznenadio jer dobro je poznata praksa Katoličke crkve u Europi da se češće solidarizira s fašističkim pokretima nego s komunističkim antifašizmom. Jedan od primjera predstavlja ideja građanina Ratzingera o beatifikaciji nekih pripadnika frankističkih falangi, španjolskih fašista koji su srušili legalno izabranu republikansku vladu sastavljenu od ljevičara i zaveli u Španjolskoj četiri desetljeća klerofašizma.
Katolička crkva ima krvave ruke i nakrcane riznice i tek malu manjinu svojih funkcionera koji su, kako bi oni sami rekli “pravi kršćani”, koji društvu i pojedincima ne čine štetu na neki način već čine čak i dobro.
Komunizam je marksistički termin za besklasno društvo razotuđenog čovječanstva, komunizam je dakle naziv za društveni stadij koji bi se tek trebao razviti. Komunizmom se također naziva i pokret koji teži uspostaviti komunizam kao društveno stanje. Socijalizam je termin koji prema marksističkim shvaćanjima označava međufazu, prijelazni stadij od kapitalizma prema komunizmu. Komunizam kao pokret tj. komunisti kao aktivisti i revolucionari djelovali su i djeluju u skladu s proturječjima kapitalizma nastojeći razviti socijalizam za čiji neposredan razvoj uvjete stvara građansko društvo i kapitalistička ekonomija.
U javnom se prostoru često koristi izraz “zločin komunizma” podrazumijevajući time djelovanja raznih komunističkih partija ili komunista pojedinaca odnosno komunizma kao pokreta, a koja se djelovanja u sadašnjim društvenim okolnostima neopravdano ili opravdano smatraju zločinima. Glupo je, pojmovno nepismeno i kontradiktorno govoriti o “zločinima komunizma” kao zločinima društvenog stanja komunizma jer takvo stanje još ne postoji, a u umovima mnogih to je pravo značenje izraza “zločin komunizma” jer mnogi vjeruju da je u Hrvatskoj unutar SFRJ postojao komunizam. To je jednako vjerovanju da je zemlja ravna ploča, ali ova analogija nažalost nije transparentna jer je pojam komunizma u sadašnjim društvenim okolnostima predmet ideološke upotrebe od strane globalno vladajućeg režima i njegovih ideologa.
Ako će se i nadalje u javnom prostoru govoriti o “zločinima komunizma”, o zločinima kršćanskih crkava treba se nadalje govoriti kao o zločinima kršćanstva, ako se želi govoriti na jednak način. Zločini kršćanskih crkava, pogotovo Katoličke crkve čiji je funkcioner građanin Bozanić zaista su strašni, zločini genocida, sudioništva u genocidu, kulturocida, ubojstava, mučenja, terora nad tijelom i duhom velikog dijela čovječanstva.
Ipak, neki koji se smatraju kršćanima i katolicima osuđuju i preziru Katoličku crkvu iz tog, a i mnogih drugih razloga.
Da Katolička crkva ima morala, šutjela bi i plaćala poreze, pa i na milodare, kao što je to oduvijek trebala činiti, da je Hrvatska imalo civilizirana građanska zemlja. No devedesetih Hrvatska je duhovno u mnogo čemu vraćena u srednji vijek, a ekonomski desetljećima unazad.’

O “zločinima komunizma” tj. o farsi koja u Hrvatskoj traje već dva desetljeća, a koje se je posebno razmahala posljednjih godina, još ćemo dati svoj glas, zaključuje svoje reagiranje Aleksandar V. Božić, voditelj aktiva Kluba komunista SRP-a Rijeka.